Iako su viteški redovi – templari i ivanovci – odigrali jednu veliku epizodu u hrvatskoj povijesti, o njima i njihovoj ostavštini na hrvatskim prostorima dosad se u domaćoj historiografiji nije previše pisalo. U jednu ruku, to je i jedan veliki propust jer upravo su viteški redovi jedan od faktora koji Hrvatsku svrstavaju u sferu zapadnoeuropskoga kulturno-civilizacijskoga kruga.
Slijedom toga, još su manje poznati i neki od viteških pojedinaca, a upravo je Ivan Paližna (? – 1391.) jedan od njih. Ova znanstveno-popularna monografija pokušaj je rekonstrukcije njegove biografije. Ivan Paližna obnašao je dužnost vranskoga priora odnosno poglavara viteškoga reda ivanovaca na prostoru Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. O njegovoj biografiji sačuvano je svega nekoliko desetaka podataka, iako i među tim malobrojnim podacima još uvijek postoje neki oko kojih povjesničari dvoje skriva li se Paližna doista iza njih. Od nepoznatih početaka, Paližna je svoj uspon gradio mačem u ruci i u službi kralja Ludovika Anžuvinca, a u usponu mu je pomoglo i kaotično stanje unutar reda ivanovaca koje je znao vješto iskoristiti.
Nakon Ludovikove smrti, bio je aktivan u dinastičkim previranjima na hrvatsko-ugarskom prijestolju, pobunivši se iz nepoznatih razloga protiv legitimne vlasti kraljica Elizabete Kotromanić i Marije Anžuvinske, a svoju borbu kasnije je nastavio voditi i protiv Marijina zaručnika, kralja Sigismunda Luksemburškoga. Na vrhuncu karijere, u podjednako kaotičnom stanju unutar Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, domogao se i titule bana, a u Dalmaciji se u prvoj polovici 1387. godine ponašao i poput pravoga gospodara …
No njegova vlast nije dugo trajala. Nakon oslobođenja kraljice Marije, u čijem je zarobljavanju Paližna vrlo vjerojatno sudjelovao, njegova vlast slabi i okreće se bosanskom kralju Stjepanu Tvrtku. Protiv Paližne se u jednom trenutku stvara i unija dalmatinskih gradova, a kada je Paližna do kraja bio pritisnut, njegov zadnji oslonac ostala je još uvijek Vrana, sjedište priorata … A o tome koliko je Paližni koristilo kaotično stanje unutar reda, možda najbolje svjedoče činjenice da je Paližna mnogo vremena proveo na funkcijama priora i bana, ali uglavnom nelegitimno. No zbog svega toga, Paližna je predstavljao i iskrivljenu sliku viteškoga ideala, onu koja ne poznaje poslušnost, čistoću i siromaštvo. Svojim djelovanjem, Paližna nije ostavio samo duh vremena srednjega vijeka – stariji hrvatski povjesničari, osim što su bili impresionirani njegovom vojničkom vještinom, „omamljeni“ su bili i njegovom suradnjom s bosanskim kraljem Stjepanom Tvrtkom, vladarom koji je također znao vješto iskoristiti dinastička previranja u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu te proširiti svoj posjed. Budući je Paližna surađivao s Tvrtkom protiv „tuđinca“ Sigismunda, svojim romantičarskim viđenjem Paližnina djelovanja ti su hrvatski povjesničari, osim hrvatskoga, u duhu ideje južnoslavenskoga „bratstva i jedinstva“ gradili i budući „jugoslavenski“ nacionalni identitet, nekritički uvidjevši u Paližni borca za južnoslavensko oslobođenje od tuđinske vlasti, ali i neargumentirano, mimo metodologija povijesne znanosti, često i prenaglašavali njegovu suradnju s Tvrtkom.
Percepcija Paližne kao jugoslavenskoga narodnoga „heroja“ porasla je i nakon što je u historiografiji otvoreno pitanje njegova sudjelovanja u boju na Kosovu polju (1389.), koje je vrlo vjerojatno. No dolaskom novije historiografije, to romantičarsko viđenje Paližne postupno nestaje, i sve se više propitkuje njegova uloga unutar samoga reda ivanovaca. Osim što je, dakle, Paližna svojim djelovanjem ostavio sliku duha vremena kasnoga srednjega vijeka i nacionalnih naboja 19. i 20. stoljeća, povjesničari novije historiografije razmatranjem njegove ličnosti neizravno su obznanili i duh današnjega vremena, kao i smjer novije historiografije. I to je jedan od aspekata moći vojne povijesti o kojem se ne razmišlja … Osim Paližnine biografije, koja kronološkim redoslijedom uključuje njegove početke, pitanje pristupanja redu ivanovaca, ratove u Italiji 70- ih godina 14. stoljeća i periode kada je zasjeo na funkciju vranskoga priora, knjiga prati i rekonstrukciju njegova rodoslovlja, kao i ocjenu njegove ličnosti, a nastoji otvoriti i još neka pitanja o njemu. Ne može se reći da se o Paližni dosad u hrvatskoj historiografiji nije pisalo, ali malo je onih „pravih“ radova o njemu; uglavnom se o njemu pisalo „usputno“. A ova monografija upravo je pokušaj sistematizacije svega toga u smislenu cjelinu, ali isto tako i preispitivanje određenih navoda iz Paližnine biografije od kojih su se dosad neki uzimali i sa stopostotnom sigurnošću …
https://despot-infinitus.com/proizvod/vranski-prior-ivan-palizna/
