U ovoj knjizi proučavaju se realnosti života, rata, mira i strasti ljudi koje Baudolino, lik stvoren perom Umberta Eca, naziva ljudi koji da bi rekli da se slažu, kažu: oc. Kao kroz četiri godišnja doba: Proljeće mladosti, Ljeto sazrijevanja, Jesen odraslog života te konačno, Zimu starosti; tako je teklo Zlatno doba toga naroda, i regije koju nastanjuje.
Ulazimo u područje juga Francuske – Okcitanije, sačinjene od Akvitanije, Languedoca i Provanse. Pratit ćemo njezine stanovnike i događaje od stvaranja njihove najslavnije baštine do duge zime i jenjavanja sveg sjaja... Prije svega, upoznajmo se s mjestom kojim ćemo se baviti. Languedoc je područje bogato bojama, mirisima, kulturom, poviješću, prirodnim divotama, brdovitim i kamenitim dvorcima, pitoresknim gradićima te slavnim i bogatim gradovima. Ondje, u području omeđenom dolinom rijeke Garonne u Akvitaniji, Rhone gdje počinje Provansa te sjeverno gorskim stjenjakom Massif Central, rastu vinova loza, masline, lavanda i razno mediteransko i začinsko bilje. Područje je to gdje je more azurno kao i obala, odakle potječu famozna tirkizna boja Pastiz i trubaduri, jedni od najranijih uličnih svirača i zabavljača. Područje je to s kojeg su krenuli neki od najvećih križara, gdje se razvila urbanizacija i kastrizacija, i koje je u doba između 11. i 13. stoljeća, bilo jedno od nositelja novina svih vrsta: gdje se živjelo po pravu rimskom; gdje su gospodari i plemići često živjeli u gradu u raskošnim palačama, radije nego u tmurnim dvorcima; gdje su dvorci, više no obrambene strukture, bili dvorovi koji su ugošćavali trubadure, pisare, i filozofe; gdje je osnovano jedno od prvih svjetskih sveučilišta.
Jug današnje, ali i srednjevjekovne Francuske zovemo Septimanija, Midi, Languedoc ili Okcitanija. Languedoc znači Jezik Oc-a, a Okcitanija je zemlja Oc-a. Oc, kako rekosmo, znači da. Ime je, dakle, čitavog područja poteklo od te najjednostavnije riječi. Sasma je prirodno, dakle, da i mi i svi narodi zovemo govornike toga jezika Okcitancima, a jezik okcitan, ilitiga, po našemu okcitanski. Međutim jezik koji je izvorno nastao kao mješavina drevnog keltskog, latinskog, francuskog i gotskog, njegovi su izvorni govornici nazivali romans, iz čega deriviramo nazivlje romanskih jezika.
Sjever Francuske, nazivamo, u kontrastu, Langue d'Oil, odnosno Jezik Oil-a. Oil je značilo da u tim zemljama, dok se danas kaže oui. No, Franci na Sjeveru, također su običavali govoriti da je njihov jezik romanz, a da je latinski lati. Ne može se dokazati koji je od tih dvaju naroda prvi to osmislio, no znamo zasigurno da je tijekom života vojvode Vilima IX Akvitanskog on sam zapisao da svatko pjeva na svom jeziku i svatko ima svoj latinski, ili inačicu toga. Još je jedan naziv za srednjevjekovni romans juga Francuske vielh occitan, odnosno stari okcitanski.
Spomeni Okcitanije i okcitanskog jezika vezani su za razvoj narodnih i kulturnih identiteta tijekom srednjevjekovlja, ali moramo imati na umu da to nazivlje možemo radije pripisati susjednim narodima, a ne objektu, narodu Languedoca. Budući da je bogatstvo okcitanskog naroda njihov jezik, koji čini izvorište proučavanja i poznavanja tematike, skoro sve nazivlje ljudi, mjesta i ideja, bit će preneseno u izvornom obliku i onako kako su se vjerojatno oni sami nazivali, koliko moguće. Mjesta poput Toulousea ili Marseillesa bit će tako nazivana Tolosa i Marselha; ljudi, poput Vilima IX Akvitanskog i Raimonda Tuluškog, Guilhem de Poitiers odnosno Raimon de St. Gilles. Time ćemo se poistovjetiti s tim ljudima, a ne pokušavati prevoditi srž njihova identiteta, koji je okcitanski jezik. Mjesta i ljudi izvan Languedoca bit će nazivani adekvatnim ekvivalentima prisutnim u historiografiji na hrvatskome jeziku, poradi njihova lakšeg identificiranja i razlikovanja.
https://despot-infinitus.com/proizvod/rat-mir-i-strasti-languedoca-prezivjeti-srednji-vijek/
