Motivacija. Tema o kojoj se često govori. Brojne su knjige i studije posvećene baš tome pojmu, brojni su mislioci o motivaciji razmišljali i donosili svoje zaključke. Treba li za motivaciju neki poseban osjećaj?
Jer, koliko se je puta desilo da netko i ne započne sa nekim poslom samo zato jer je u tom trenutku osjećao da to nešto ne može. Ali, kada bi osjećaji bili nužni kako bismo nešto napravili, mnogi ljudi ne bi, na primjer, odlazili na posao. No, ipak odlaze, čak i bez motivacije. Valjda se mora. To vrijedi i za mnoga druga polja našeg djelovanja jer se demotiviranost pobjeđuje, možda i obavezom. Motivirati te može nešto izvanjsko, naprosto te netko ili nešto gurne. Motivirati te može i nešto unutarnje, neka misao, želja, osjećaj. Ali kako biti motiviran da napraviš ono što drugi ne mogu ili se boje. Kako ipak htjeti, pa onda i moći? Motivacija. Slavko Belanović, početkom je te posebne jeseni 1991. godine, ne napunivši još osamnaestu, napustio svoje rodno selo Opasanjek kod Zlatar Bistrice i stupio u Zbor narodne garde. U Trsteniku kraj Ivanje Reke, u bazi 2. gardijske brigade, danas čuvenim „Gromovima“, 28.10.1991. godine postaje njihov pripadnik. Što je motiviralo jednog tinejđera koji se po ničemu nije posebno razlikovao od prijatelja s kojima se je družio da umjesto potrage za srećom, mirnim i radosnim životom, krene u rat i svoj život stavi na kocku? Njemu to možda ni danas nije jasno. Pa otišao je u krajnju neizvjesnost. Mladič koji nije ni bio na odsluženju vojnog roka i nije mogao ni pojmiti što je to rat, a to pak zasigurno nije ono što je gledao u filmovima, ipak je učinio ono što mnogi drugi nisu.
Bilo je to vrijeme kada su još mnogi mladi ljudi stasali za vojsku odlazili na odsluženje vojnog roka u JNA. Na snazi su još uvijek bili zakoni koji su to tražili. Slavku je već ranije bio uručen poziv za novačenje u JNA, a on se na poziv nije odazvao pa je njega i jednog mu prijatelja tražila Vojna policija JNA. Prvi puta kada su ih tražili, nisu ih pronašli. Ni drugi puta. Nakon te druge potrage, znao je i odlučio: „Idem ja u ZNG a ne u JNA“. A u Zengama ga je ionako već čekao njegov prijatelj. On će reći da je ozračje u cijeloj Hrvatskoj bilo posebno. Mlada država u stasanju je tražila djelovanje. Njegovi su roditelji bili u strahu, no Slavko je odlučio.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. siječnja 2022.
