Prema narodnom vjerovanju, sudbina je sila koja svakom pojedincu određuje život i od koje se pobjeći ne može. Određuje najznačajnije događaje u ljudskom životu, čak i vrijeme i način smrti.
Od tuda, sudbinsko je ono što je izvan našeg utjecaja. Bavili su se njome mislioci, vjerski vođe i umjetnici. U stoičkoj filozofiji se smatra da mudar čovjek treba prihvatiti sudbinu, ma kakva ona bila. Osim toga što nam se mnoge stvari događaju našom voljom, mnoge se događaju i mimo nje. Vjernici će takve događaje doživljavati ne kao „prst sudbine“, već kao djelovanje „prsta Božjega“. Ludwig van Beethoven, glazbeni revolucionar i vizinar, uz to i borac za ljudska prava, u vrijeme kad kod ljudi počinje sazrijevati svijest da se sami moraju boriti za svoje dostojanstvo i sreću i koji u svojim glazbenim djelima slavi pravo na slobodu i pravdu, stvara svoje remek djelo, Petu simfoniju, nazvanu “Sudbinska”.
Slijedeći ovakvo, sudbinsko, shvaćanje, ispada da je uzaludno truditi se izmijeniti tijek svog života. „Kako ti je zapisao, tako će i biti“. Kakva je to sudbina htjela tog dana oko Uskrsa 1992. godine da Mirko ne sjedi na vozačkom mjestu kamiona „Zastavice“ , već da mjesto za upravljačem preuzme suborac, kolega i prijatelj i tako sudbinski promijeni tijek njihovih života, jednog poštedjevši, a drugog ne? A sve je započelo i ne tako daleko u prošlosti. Mirko Buzina, školovani ugostiteljski djelatnik, obiteljski čovjek, suprug i otac malene djevojčice, pola se je godine ranije javio u Zbor narodne garde.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. prosinca 2022.
