Među ljubiteljima filmske umjetnosti ime Kena Loacha nije nepoznato. Ovaj britanski sineast, sada već u šestom desetljeću karijere, radio je na gotovo 50 projekata, baveći se mahom ozbiljnim društvenim temama. U prilično bogatom i raznovrsnom opusu pomalo atipično provukle su mu se i dvije ratne drame, žanr za koji bi malo tko očekivao da će se Loach u njemu okušati. Iznenađenje je tim veće ako znamo da je obje snimio u kasnijoj fazi karijere, kada je već debelo zašao u dob primjereniju mirovini, negoli bavljenju filmom. Recentnija od tih dviju ratnih drama, „The wind that shakes the barley“ („Vjetar koji povija
ječam“, 2006.), priča o dvojici braće koji se nađu usred turbulentnih previranja tijekom Irskoga građanskog rata, osvojila je priznanja kritike i publike i pamti se kao jedan od najboljih filmova te godine. Malo je znano da je za snimanje ove drame kao svojevrsnu probu Loach iskoristio rad na filmu snimljenom desetljeće ranije, njegovome ratnom prvijencu, a danas pomalo zaboravljenom „Tierra y libertad“ („Zemlja i sloboda“, 1995.). Kao deklarirani socijalist potonjim je obradio temu intrigantnu, a filmski nedovoljno istraženu u Ujedinjenom Kraljevstvu (ali i na ovim prostorima) – ulogu međunarodnih dragovoljaca koji su iz ideoloških razloga sudjelovali u Španjolskome građanskom ratu.
Baš kao što smo i mi na ovim prostorima imali prilike puno slušati o španjolskim borcima koji su kao članovi Komunističke partije otišli u pomoć republikancima, istovjetnu tradiciju baštine i engleski gradovi, napose oni lučki, koji su tijekom druge polovine 30-ih bilježili značajan odljev mladih ljudi željnih i avanture i borbe. Loach je tako odlučio prikazati sudbinu liverpulskog mladića Davida, člana Komunističke partije, koji odlazi na aragonski dio bojišta i pridružuje se istomišljenicima okupljenima u lokalnoj miliciji u sklopu P.O.U.M.-a (Partido obrero de unificación Marxista), Radničke partije marksističkog ujedinjenja. Sama se narativna struktura temelji na dvjema povezanim pričama. Jedna je smještena u 90-e godine i fokusirana na mladu djevojku koja uslijed hospitalizacije djeda pronalazi hrpu pisama i dnevnika o Španjolskome građanskom ratu. Druga, ona osnovna, prati Davida, djevojčina djeda, za njegova
boravka u ratu. Ovaj je dio djelomično utemeljen na autobiografskoj noveli Georgea Orwella „Homage to Catalonia“ i na knjizi „The shallow grave“ Waltera Gregoryja. U španjolskom dijelu priče Loach se koncentrirao na malo znane događaje na Aragonskom bojištu, gdje su u dužini od 300-tinjak kilometara od Pireneja do Teruela liniju bojišnice držale divizije sastavljene od anarhista, sindikalista i već spomenutog P.O.U.M.-a.
Po dolasku David se pridružuje lokalnoj miliciji smještenoj u planinskim bespućima. Nakon sukoba s frankistima i oslobađanja okupiranog sela, dragovoljci pokušavaju organizirati život na oslobođenom području, no prekidaju ih režirani sukobi unutar samih antifašističkih snaga. Naime, dok su republikanci htjeli obraniti demokratski izabrane institucije vlasti, anarhisti i marksisti građanski su rat shvatili kao novu revoluciju, što je dovelo do velikoga ideološkog raskola na republikanskoj strani. U svibnju 1937. u Barceloni započinje borba između staljinista s jedne strane i anarhista i marksista s druge strane. David se, usprkos opasnosti od političkog progona, upućuje u grad gdje sudjeluje u uličnim borbama. Izravna posljedica ovoga sukoba jest zabrana djelovanja P.O.U.M.-a (povijesni je kuriozitet da su Willy Brandt i George Orwell svjedočili iz prve ruke hvatanju trockista) te se razočaran zbivanjima i staljinističkim čistkama u revolucionarnim redovima, doskora glavni junak razočaran vraća u planine. No i tu dragovoljce dostiže staljinistička čistka pri čemu je cijeli odred uhapšen, razoružan i raspušten, čime završava „neviniji“ dio revolucije. Za razliku od „čistih“ ratnih filmova, Loachova je „Tierra y libertad“ u punom smislu sintagme ratna drama. Svakako je pozitivno da filmu ne nedostaje akcije i dinamike, no činjenica je da je autor dani prostor maksimalno iskoristio kako bi se a posteriori razračunao sa zločinima na ljevici, a ponajviše s negativnom ulogom Kominterne i pretjeranom politiziranju tijekom samih ratnih zbivanja.
Štoviše, pritom je slijedio osobni stav kako je najveću i nepopravljivu štetu socijalizmu učinio upravo staljinizam. Njemu je od primarnog interesa ponajviše dekonstrukcija mita o uspjehu anarhističke/marksističke revolucije, a govorimo o fenomenu koji je i danas prisutan – dovoljno je pročitati izdanja poput „The Spanish civil war: Anarchism in action“ (1986.) Eddieja Conlona. Bi li ta revolucija u praksi uspjela ili ne da su kojim slučajem frankisti i poraženi, Loach prilično uspješno eksplicira. To postiže dojmljivim, no izbalansiranim miksom scena vojnih djelovanja i političkih dijaloga protagonista, gdje u oba slučaja jasno pokazuje, kako nekoordiniranost republikanaca na bojnome polju, tako i neslaganje u implementaciji bilo kakva smislenoga gospodarskog programa. tome nizu najdojmljivija je desetominutna sekvenca sastanka zemljoradnika i revolucionara nakon što su frankisti poraženi, a selo oslobođeno. U maloj općinskoj prostoriji nalaze se članovi milicije, lokalni seljaci i politički komesar i raspravljaju o načinu upravljanja selom, budućoj organizaciji suživota i, najvažnije, mogućoj kolektivizaciji zemlje.
Nijedan od njih ne nudi rješenje kako upravljati resursima i treba li ili ne podijeliti zemlju, a kulturološke razlike koje izviru iz njihova poimanja vlasništva dovode raspravu do točke u kojoj zajednički zaključuju da kolektivizacija zemlje, provedena na bilo koji način, teško može zadovoljiti sve strane. Iako je teško prepričati samu scenu, dovoljno je napomenuti da je Loach ovime uspostavio političku jednadžbu koja na najjednostavniji način razjašnjava zašto počela revolucije nisu bila predodređena za uspjeh. Može se reći da je na plastičan način prikazano kako revolucija u svojoj izvedbi nije bila funkcionalna te da su partikularni interesi nadvladali opće dobro, zbog čega su na cjedilu ostavljene one snage koje su u ratu sudjelovale primarno iz idealizma. Ovakav je stav, posljedično, dodatno raspirio raspravu na britanskoj ljevici. Britanski veterani španjolskog rata žestoko su napali Loacha, predbacujući mu gotovo svaki aspekt filma, pritom ga proglašavajući buržoaskim spin-doktorom. Smatrali su da je jednostrano promatrao političko djelovanje anarhista i marksista te da se, još gore, bavio relativno mirnijim dijelom bojišta i zaobišao, primjerice, borbe za Madrid u kojima su republikanci imali veću, značajniju ulogu. Ipak, ni Loach nije ostao dužan razjašnjavajući svoj diskurs. Po njemu uopće nije upitno da sve revolucije na kraju završavaju nekom vrstom izdaje i da je to općeprihvaćena činjenica. Samim time, smatra Loach, ako se ne zapitamo zašto je i gdje pošlo ukrivo, nema smisla uopće raspravljati o revolucijama. Po njemu, mehanizam koji pokreće cjelokupan proces puno je važniji iz pozicije promatrača, negoli puko nabrajanje posljedica koje je proizveo. Time se, smatra, jasno naznačuje što se uistinu događalo i zašto revolucije, u konačnici, rijetko kada i jesu uspješne
