Godine 1187. umrli su jeruzalemski kralj Amalrik i moćni vladar Alepa Nur al-Din. Amalrik, koji je imao samo 38 godina i kojega su uvijek nezahvalno uspoređivali s njegovim bratom Balduinom III., rasipao je snagu svojega kraljevstva u neuspješnim pokušajima osvajanja Egipta.
Opstanak latinskih država u Siriji i Palestini nastojao je osigurati sklapanjem saveza s Bizantskim Carstvom. To je i postigao vjenčanjem između svoje rođakinje Marije Antiohijske i cara Manuela, kao i svojim brakom s carevom kćeri Marijom s kojom je imao samo kćer Izabelu. Amalrik je osjećao duboko poštovanje prema Bizantu, što je i pokazao kada je, vrativši se iz Konstantinopola neposredno prije svoje smrti, na svojem dvoru u Jeruzalemu nosio ceremonijalnu odjeću bizantskoga cara. U to je doba u latinskim kraljevstvima već bilo prihvaćeno načelo nasljedstva pa je Amalrika naslijedio njegov sin iz prvoga braka s Agnezom de Courtenay, Balduin IV. Trinaestogodišnji Balduin bolovao je od gube, što su neki crkvenjaci smatrali „Božjom kaznom“ jer se Amalrik oženio svojom rođakinjom.
Umjesto mladoga Balduina kraljevstvom je kao regent vladao njegov rođak, grof Tripolija Rajmond III. Isprva nije bilo sigurno tko će naslijediti Nur al-Dina. Njegov sin i nasljednik Malik al-Salih Isma’il imao je samo 11 godina, a upravitelji Damaska, Alepa, Mosula i Kaira međusobno su se natjecali za ulogu regenta. Međutim, kada je uspostavio vlast nad različitim emiratima, koji su se prije toga međusobno sukobljavali, Nur al-Din je pokazao da se muslimani ipak mogu ujediniti u borbi protiv Franaka.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. kolovoza 2018.