Razočaranje koje je zavladalo u Europi nakon sramotnoga neuspjeha II. križarskog rata natjeralo je Latine u Svetoj Zemlji na sklapanje svojevrsne nagodbe s „nevjernicima“, što bi prvi naraštaji križara zasigurno smatrali svetogrđem. To je bila i posljedica kulturne prilagodbe koja se u posljednjih 50 godina provodila kao posljedica života na Istoku.
Prvi križari koji su došli u Siriju i Palestinu očekivali su da će ondje susresti divlje pogane. No oni koji su ostali na Bliskom istoku morali su priznati da je kultura arapske Palestine – muslimanska, kršćanska i židovska – mnogo razvijenija i profinjenija od one u njihovoj domovini. Neki od njih ubrzo su prihvatili istočnjačke običaje.
Balduin II. (Balduin od Le Bourcqa), koji se oženio Armenkom, odijevao se u istočnjački kaftan i objedovao čučeći na tepihu. Tankred je na svojim kovanicama prikazivan s arapskim ukrasom za glavu. Ljetopisac i diplomat iz Damaska, Usama ibn Munkid Šaizarski, zabilježio je priču o franačkome vitezu koji je uvjeravao svojega muslimanskog gosta da se u njegovoj kuhinji nikada ne služi svinjetina i da u njoj radi egipatski kuhar. Franci su zapošljavali sirijske liječnike, kuhare, sluge, obrtnike i fizičke radnike. Odijevali su se u istočnjačku odjeću, jeli voće i ostala domaća jela. Prozori su im bili ostakljeni, podovi ukrašeni mozaicima, gradili su fontane u dvorištima svojih kuća koje su nalikovale sirijskima.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. lipnja 2018.
