Na iranski način

Legenda Top Guna nije nestala: Perzijske mačke još uvijek lete

Foto: Mohammad Hasanzadeh
F-14 TOMCAT
Foto: Mohammad Hasanzadeh
F-14 TOMCAT
Foto: Mohammad Hasanzadeh
F-14 TOMCAT
Foto: Mohammad Hasanzadeh
F-14 TOMCAT
Foto: Mohammad Hasanzadeh
F-14 TOMCAT
25.01.2018.
u 14:31
Možda najbolnija pljuska američkoj diplomaciji i geostrateškom razmišljanju, čiji udarac odjekuje još i danas, bila je, pokazalo se prodaja iranskome Šahu tada najmodernijeg američkog zrakoplova, F-14. Bilo je to davne 1974. godine, ali pitanje je kako Iranu i dalje uspijeva letjeti na njima? Top Gun je ovo na iranski način
Pogledaj originalni članak

Trideset i dvije su godine prošle od kultnog filma Top Gun. Generacije muškaraca željele su postati piloti dok je ljepši spol više zanimao glumac Tom Cruise. Danas umirovljen i pomalo zaboravljen, jedan od glavnih "glumaca" popularnog filma, međutim ipak jaše dalje. Riječ je naravno o ikoni ratne mornarice SAD-a, F-14 Tomcatu koji danas, misle mnogi još jedino leti u kolektivnom sjećanju na kino platnu, jer je povučen iz uporabe 2006. No, na zaprepaštenje Amerikanaca, deseci Tomcata i dalje lete, no u njima neprijateljskom – Iranu!

Možda najbolnija pljuska američkoj diplomaciji i geostrateškom razmišljanju, čiji udarac odjekuje još i danas, bila je, pokazalo se prodaja iranskome Šahu tada najmodernijeg američkog zrakoplova, F-14. Bilo je to davne 1974. godine, ali pitanje je kako Iranu i dalje uspijeva letjeti na njima? Top Gun je ovo na iranski način.

Početkom 70-ih godina Irak, tradicionalni protivnik Irana potpisuje povijesni sporazum s SSSR-om o naoružavanju. Irak dobiva pristup najmodernijem sovjetskom oružju, tenkovi se broje u stotinama dok zrakoplovi u desetinama, a iračani kupuju i brojnu artiljeriju. Moskva pak, zauzvrat dobiva značajan utjecaj u regiji poslovično najbogatijom naftom. Područje je to tisućljetnih i generacijskih sukoba koji poprimaju novu dimenziju dolaskom Sovjeta.

Irak i Iran dvije su države koje imaju dugu povijest neslaganja. Najviše zbog narodnosti i vjere. Irak je naime arapska država s većinskim sunitskom muslimanima dok je Iran država perzijskoga naroda koji su muslimani šijiti. Samo se čekalo dodavanje ulja na vatru kako bi sve eskaliralo u pravi oružani sukob.

Naime, Iran je, sve od CIA-inog puča 1953. kada su instalirali proamerički režim, služio Amerikancima za širenje utjecaja u regiji. Ono što je bilo još i značajnije, Iran je bio zemlja koja je izravno graničila sa SSSR-om. To je SAD-u omogućavalo da, koristeći iranski teritorij špijunira svog hladnoratovskog pandana. Cijeli taj CIA-in program špijuniranja sovjetskih vojnih instalacija bio je provođen pod kodnim imenom „Dark gene“, a sredstva provođenja su bili američki zrakoplovi koje SAD izvozi u Iran. Radilo se o američkim lovcima druge i treće generacije F-4 Phantom II odnosno F-5 Freedom Fighter. Naročito se koriste izviđačke inačice RF-4 kao i RF-5, a posade su mahom bile miješane, američko-iranske. Upadi u prostor SSSR-a bili su gotovo svakodnevni sve dok Moskva napokon nije na frontu poslala svoj najmoćniji presretač, zvijer od 3 Maha, MiG-25. Bio je to presretač namijenjen samo jednoj stvari – svojom brzinom i raketama sustići i oboriti bilo koji leteći cilj, a naravno s angažiranjem takvog zrakoplova bilo je samo pitanje vremena kada će se dogoditi incident. A dogodilo ih se nekoliko, procjenjuje se da je, za trajanja CIA-og angažmana, izgubljeno ukupno četiri zrakoplova i dva helikoptera. Možda najinteresantniji incident zbio se krajem 1973. kada je sovjetski pilot na MiG-u 21 ušao u borbu s iranskim RF-4. Uslijed dvaju promašaja raketama, MiG-u 21 također se zaglavio i top tako da je pilot odlučio zabiti se u iranskog uljeza. Američki i iranski pilot su zarobljeni dok pilot MiG-a nije preživio. Bilo je to prvo obaranje zrakoplova zabijanjem, praksa koja nije viđena od Drugog svjetskog rata.

U svijetlu takvih zbivanja, za koje si je Iran sam bio kriv, iranski kralj Mohammad Reza Pahlavi brzo lobira kod Amerikanaca za nabavku najnovijeg naoružanja. Tadašnji američki predsjednik Richard Nixon i njegov državni tajnik Henry Kissinger vrlo su dobro znali da je Iran jedina kontra i protuteža širenju Sovjetskog utjecaja u regiji. Također, američka je vanjska politika u to vrijeme bila preokupirana izvlačenjem iz rata u Vijetnamu koji odnosi sve više žrtava i postaje sve veći kamen spoticanja u američkome društvu. Uslijed takvih geostrateških prilika Nixon i Kissinger mimo odluka američkog Kongresa i Pentagona, daju Shahu bianco ugovor – bilo koje oružje koje je mogao platiti iranski je vladar mogao imati.

A Šah Reza Pahlavi je i sam kao bivši vojni pilot točno znao što želi. Želio je u svom ratnom lovcu kombinaciju snažnog radara (APG-9), dalekometnih raketa (AIM-54 Phoenix), dvaju motora, dvaju članova posade (iskustvo i praksa steknuti na F-4) kao i popratnu logistiku. Tako postavljeni parametri nabavke, kao i činjenica da je Iran imao u to doba nepresušne zalihe novaca - naime sama je nabavka stajala Iran oko dvije milijarde dolara, preračunato u današnje dolare oko deset milijardi dolara - materijalizirali su se u nabavi lovca-presretača F-14A Tomcat. Bio je to najbolji američki zrakoplov prije dolaska nove generacije zrakoplova, F-15 Eagle i F-16 Fightning Falcona. Tomcat je bio idealan za iranske uvjete ogromnih razdaljina kao i za patroliranje i obranu kako kopna tako i mora. Dizajniran kao flotni lovac, F-14 krasila je veličina, robusnost i domet kao i nevjerojatna kompleksnost sustava za to vrijeme, naročito primjena promjenjive geometrije krila, ali i najmoćniji radar ikad stavljen na lovački zrakoplov. Iran je naručio 80 aparata, a u paket je ušao i vrlo napredan američki mornarički motrilački zrakoplov s ulogom AWACS-a – E-3 Sentry kojih je nabavljeno sedam. Ta dva zrakoplova, namijenjena zaštiti američkih nosača zrakoplova, savršeno su funkcionirala u tandemu, a Šah je dobro znao da ovom nabavkom kupuje cjelokupni sustav naoružanja, a ne samo goli zrakoplov. Ta dalekovidna nabavka tako dobrog sustava jedan je od razloga zašto Iran i danas operira s Tomcatovima. Vrlo je to dobar primjer zdrave, potpune, dugotrajne i samodostatne kupovine zrakoplova i popratnih sistema. Primjer je to koji bi trebale slijediti sve zemlje koje cijene svoje zrakoplovstvo i razmišljaju dugoročno pri nabavci novih zrakoplova.

Međutim, malo je poznato da je Američki Kongres htio zaustaviti programe razvoja i nabavke i F-14 Tomcat i E-3 Sentry zbog svoje kompleksnosti i skupoće. Ipak, sam Šah nije odustao, naredio je Iranskoj „Mehli“ banci da kreditira proizvođača F-14, Grummana kako bi Iran uopće dobio svojih 80 aparata. Vidjevši pak da Grummanu stiže novac iz iranske banke i ostali investitori ulažu značajna sredstva u program F-14 te se, uvjetno, može reći da je i američka mornarica dobila u svoju službu F-14 upravo zahvaljujući zainteresiranosti Irana i Reze Pahlavija. Čudna je to povijesna crtica o zrakoplovu F-14 koji je tako snažno obilježio povijest američke mornarice.

Sami iranski F-14A dopremani su izavno iz tvornice Grumman na Long Islandu u blizini New Yorka u neprekidnom sedmosatnom letu. Sovjetski upadi u iranski zračni prostor prestali su gotovo trenutno dolaskom novih Mačaka.

Ipak, neki drugi vjetrovi su zapuhali u iranskome društvu – iranska islamistička revolucija 1979. godine transformirala je Iran iz napredne i svijetu okrenute zemlje u tvrdi izolacionistički režim. Ne treba niti naglašavati kako je SAD preko noći od bliskog saveznika dobio radikalnog neprijatelja s kojim se muči još i danas. Tomcatovi su, međutim ostali kao nijemi svjedoci nekadašnjeg prijateljstva i kao stalni podsjetnik na propast američke diplomacije kad je Iran u pitanju.

Tako je 79 dostavljenih perzijskih Mačaka dobilo novog vlasnika. Iako je novi režim provodio čistke u cjelokupnom društvu, pa tako i u vojsci vrlo su brzo novi piloti i tehničari zamijenili one odane Shahu. Veći je problem bio pronaći izvor za rezervne dijelove kao i naoružanja budući da su vrlo nakon protjerivanja Šaha iz Irana brzo uvedene sankcije i embargo na uvoz oružja Iranu. Irancima je, naime F-14 bio toliko skup za održavanje da su ih tada čak pokušali prodati Velikoj Britaniji i Turskoj. Ipak, uoči iračko iranskog sukoba naglo postaju uvažvani strateški i taktički čimbenik, te režim ulaže u obnovu flote.

Početkom iračko-iranskog rata, 1980. godine samo je dvanaestak F-14 Tomcatova bilo spremno za borbu od 77 preostalih (dva su izgubljena u nesrećama prije samog sukoba). U početku rata Tomcatovi su korišteni kao mini AWACS-i zbog svog moćnog i naprednog radara, dirigirajući s F-4-kama i F-5-icama koji su obavljali stvarnu borbu. Međutim, u osmogodišnjem sukobu male su bile šanse da Tomcat ne vidi borbe, naprotiv. F-14 tako ima potvrđena 64 obaranja iračkih zrakoplova, a i asa pilota Tomcata, Jalil Zandija s čak 11 obaranja. Pravi perzijski Topgun! Iako je Irak imao respektablino zrakoplovstvo sastavljeno od sovjetskih MiG-ova 21, 23., 25 kao i francuskih Miraga F1 EQ, ipak im je brzo postalo jasno s kakvim zrakoplovom s druge strane imaju posla. Irački su piloti dobivali naredbe da ne ulaze u područja za koja se znalo da patroliraju Mačke. Tako je F-14 dobio i status svojevrsnog psihološkog oružja, ali velike se zasluge u pravilnom i inovativnom načinu korištenja Tomcatova moraju pripisati i malo znanom iranskom zračnom taktičaru i pilotu Hashem All-E-Aghi čiji su manevri i na papiru i u zraku osiguravali Iranu toliko bitnu zračnu nadmoć.

U osmogodišnjem sukobu izgubljeno je 8 Tomcatova, jedan je stradao od vlastite ruke, jedan od iračkog MiG-a 21 (svaka čast pilotu), tri od iračkih Mirage F-1EQ, a za tri preostala se ne zna.

Unatoč svim naporima Iranaca zrakoplove je bilo teško održavati, ali tu dolazi do izražaja sposobnost države, vojnog sektora i samih tehničara, inženjera i pilota koji su uspijevali kroz čitav rat održavati petnaestak zrakoplova u operativnom stanju. Održavanje je bilo moguće kako kroz kanibalizaciju ostalih Tomcatova, tako i pokretanjem vlastite proizvodnje određenih rezervnih dijelova. Naročito je divljenja vrijedna sposobnost iranskog vojnog sektora i industrije za uspješno kopiranje Phoenix, Sparrow i Sidewinder raketa s kojima je F-14 bio naoružan. Također, iranski su agenti i putem raznih lažnih tvrtki kupovali, trgovali i krali rezervne dijelove za F-14 diljem svijeta, gdje god se ukazala prilika.

Skandal Iran-Contra (1985.-1987.) možda je najviše pomogao perzijskim mačkama da prežive. U zamjenu za oslobađanje američkih talaca koje je držao Hezbolah (financirani i podupirani od Irana) u Libanonu, SAD je Iranu prodao razno oružje uključujući rakete Phoenix, BGM-71 TOW protuoklopne rakete kao i dijelove i nosače bombi za F-14.

Tako je Iran, još uvijek u ratu s Irakom ne samo održao već i unaprijedio svoju flotu F-14. Prilagodili su svoje Tomcatove za napade po ciljevima na zemlji, nešto što će američka mornarica na svojim Tomcatovima napraviti tek godinama kasnije. Do kraja rata, Iran će imati 34 operativna Tomcata, a uspješno su integrirane u naoružanje i Hawk rakete kao i sovjetske R-73! Ipak, oskudica kompleksnijih dijelova čak uzrokuje potragu za novim zrakoplovom. Jedini koji se nudio bio je kineski F-8 koji je proglašen neadekvatnim. Tek padom SSSR-a, nova će Rusija u nedostatku novaca prodati Iranu 24 MiG-a 29. Umirovivši svoje F-14, Amerikanci su još otežali posao Irancima tim više što je od sedamstotinjak ukupno proizvedenih F-14 ostalo samo oko 150 zrakoplova po američkim muzejima, ogoljenim od korisnih dijelova do metala, dok su ostali uništeni. Praksa je to koja je neuobičajena za SAD, ali nužna kako dijelovi ne bi došli u iranske ruke preko crnog tržišta. Unatoč brojnim preprekama Iran unaprijeđuje svoje Mačke novom avionikom, uglavnom kineske proizvodnje koja je sve bolja, ali i domaćom pameću (integracija ruskih raketa kao i proizvodnja domaćeg oružja).

Procjena iz 2013. godine govori o čak 40 operativnih iranskih Tomcatova, što je najveći broj operativnih F-14 od nabavke 70-ih. Današnje pak procjene govore o tek 24 operativna Tomcata, ali te brojke treba uzeti s rezervom jer je Iran dokazao svoju visoku spremnost i stručnost kao i kreativnost u održavanju svojih Mačaka. Koliko ih cijene i sada, najbolje govori podatak da isključivo F-14-ice čuvaju iranska nuklearna postrojenja.

Gledajući današnju situaciju u odnosima SAD-a i Irana, nije isključen oružani sukob ili "barem" incident. U tom slučaju Amerikance očekuje konfrontacija s vlastitom tehnikom (F-4, F-5, F-14) starom gotovo pola stoljeća, ali tehnikom "nabijenom" iranskim osobinama i dodacima. Eventualno takvo odmjeravanje zasigurno bi imalo i psihološki učinak na pilote. Jer, nije lako ratovati protiv kultnog Tomcata, zvijezde Top Guna, filma koji je tisuće američkih i klinaca širom svijeta usmjerio ka pozivu vojnog pilota.

Pogledajte i galeriju: Posjet zagrebačkih ratnih veterana Zapadnom bojištu Prvoga svjetskog rata – Verdunu i Ypresu:

Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac
Foto: Nikola Tominac

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

Avatar moranzilanovic
moranzilanovic
18:20 25.01.2018.

Neuku novinarčiću,šijiti su većina i u Iraku.

MI
m.ivanisevic2
19:39 25.01.2018.

Novinarčić to mora napisati zato što mu nalogodavci iz Buzina uporno nameću teoriju prema kojoj je na bliskom istoku religija jedini razlog sukoba. U to mogu vjerovati samo oni s IQ-om nižim od 20.