Prekretnica na zapadnom dijelu europskog bojišta dogodila se 8. rujna 1943. kada je kapitulirala Italija. Kapitulacijom Italije njemačke su snage preuzele talijansku sferu utjecaja u NDH, definiranu Rimskim sporazumom iz 1941. godine.
Na jugoistočnom dijelu europskog bojišta vladala je nepovoljna vojna situacija za Treći Reich. Njemačke Vojne skupine „E“ iz Grčke povlačile su se prema NDH. Njemački strateški interes bio je održati komunikaciju Zagreb – Zemun te Slavonski Brod – Sarajevo – Mostar – Dubrovnik. Početkom studenoga 1944. njemačke su se snage povukle iz Dalmacije. Zapovijed o povlačenju njemačkih snaga došla je izravno iz Berlina, gdje je izdana naredba Vrhovnog zapovjedništva vojske (Oberkomando des Heeres-OKH) o uspostavljanju obrambene crte, nazvane „Zelena crta“. Spomenuta obrambena crta uključivala je obranu Knina, Mostara i Višegrada. Njemački obrambeni položaji na spomenutoj crti bili su bočna zaštita snagama na Srijemskom bojištu i mostobran za prihvat njemačkih postrojbi, iz njemačke Vojne skupine „E“, koje su se pod zapovjedništvom generala pukovnika Alexandra Löhra povlačile iz Grčke. Vrhovni štab NOVJ-a dao je odgovor na spomenuti njemački ratni plan, tako što je nakon zaposjedanja jadranske obale usmjerio snage 8. dalmatinskog korpusa prema Posušju, Livnu, Tomislavgradu i Kninu, a partizanske snage iz sastava 2. crnogorskog korpusa i 29. hercegovačke divizije prema Dubrovniku, Trebinju, Stocu, Čapljini, Čitluku i Širokom Brijegu. Postrojbe iz sastava 8. korpusa ovladale su navedenim mjestima, zaključno s osvajanjem Knina 4. prosinca 1944., čime je reduciran lijevi krak tzv. „Zelene crte“ na prostor od Nevesinja, Mostara do Širokog Brijega.
Istodobno su partizanske snage iz sastava 29. hercegovačke divizije osvojile veći dio Hercegovine te otpočele opsjedanje Širokog Brijega. O partizanskom prodoru u Hercegovinu, krajem listopada 1944., govori dokument Izvještajnog odjela stožera Ustaške vojnice u Mostaru gdje stoji slijedeće: „… neprekidnu crtu Mostar – Nevesinje prema istoku i Mostar – Posušje – Široki Brijeg prema zapadu. Kako naše hrvatske oružane snage tako i cijelo pučanstvo hercegovačke Hrvatske bilo je stavljeno pred gotov čin, a posljedice toga je nastala panika u pučanstvu. Naše oružane snage potpuno su izgubile svaku moralnu snagu za otpor. Partizani su nadirali u potpuno nebranjen prostor sve od Dubrovnika uz cijelu obalu, do Metkovića, a istočno preko Ljubinja i Stoca… Partizani su zaposjeli sela pred Mostarom: Rodbinu, Gubavicu, sva Bročanska sela na desnoj obali Neretve, sela uz Mostarsko Blato (Kruševo, Ljuti Dolac, Biograci, Jare i Uzariće) te sela pred Širokim Brijegom: Mokro, Čerigaj, Privalj Mamiće i Kočerin. O borbama na spomenutim crtama predloženi su posebni izvještaji. Vratima Mostara smatrali su partizani Nevesinje i Široki Brijeg, pa su najžešće navaljivali na ova mjesta, ali bez uspjeha… U zaposjednutom području partizani su nastupili kao osvajači… Počeli su organizirati svoje odbore u duhu komunističke doktrine. Osnovali su svoje odbore u svakom selu, te odredili svoje sudove za suđenje zločincima. Počeli su ubijati nedužne i čestite Hrvate. Prvi je bio Stolac, Čapljina, Ljubuški i na kraju divljanje partizana u selima Mostara i Brotnja (Čitluka). Paralelno sa ovim pitanjima počela je konfiskacija imetka. Ispočetka se oduzimalo po nekoj tobožnjoj osnovi, a sada odnose sve redom koliko mogu odvući i odnijeti. U ovome pogledi stizali su jednaki izvještaji iz skoro svakog sela i predjela zauzetih od partizana…“
Nijemci su u novoj organizaciji obrane Balkana dali značaj Mostaru kao glavnom obrambenom stupu. Time su Široki Brijeg i Nevesinje istodobno postali glavni bočni obrambeni stupovi koji su bili od presudne važnosti za njemačko držanje Mostara. Između ostaloga Mostar je bio strateški važan zbog nadzora komunikacijskih pravaca koji dolinama rijeke Neretve i Bosne vode prema Srijemskoj bojišnici. Tako postavljenom strategijom obrambena crta Mostar – Široki Brijeg – Nevesinje dobila je iznimno važan značaj u njemačkim vojnim planovima u razdoblju od početka studenoga 1944. do sredine veljače 1945., čime je Široki Brijeg po prvi puta u navedenom razdoblju tijekom Drugoga svjetskog rata dobio vojni značaj.
Do okončanja Kninske operacije, odnosno do kraja prve polovine prosinca 1944., prostor Širokog Brijega bezuspješno su opsjedale postrojbe 29. hercegovačke divizije (zapovjednik Vlado Šegrt i politički komesar Vukašin Mićunović). U drugoj polovini prosinca na prostor zapadno od rijeke Neretve dovedena je 9. dalmatinska divizija (zapovjednik Ljubo Truta i politički komesar Ilija Radaković), a početkom siječnja 1945. na zapadnim prilazima Širokom Brijegu priključuje im se 2. dalmatinska proleterska brigada (zapovjednik Bruno Vuletić), koja je dotada djelovala u sastavu 2. crnogorskog korpusa.
Obrambeni položaji njemačkih snaga i Oružanih snaga NDH u Širokom Brijegu
Obrana crte Široki Brijeg – Mostar – Nevesinje bila je povjerena njemačkoj 369. pješačkoj diviziji na čelu sa zapovjednikom, generalbojnikom Georgom Reinickeom. Stožer spomenute divizije bio je smješten u Potocima, sjeverno od Mostara. U Širokom Brijegu od 30. listopada do 19. studenog 1944. bile su smještene postrojbe 370. grenadirske pukovnije (1. i 3. bojna), 2. bojna 369. grenadirske pukovnije, 369. izviđačka bojna, 369. poljska dopunska bojna, 4. bitnica 369. topničke pukovnije, 1. vod 1. bitnice i 2. bitnica 369. protutenkovskog sklopa.
Početkom siječnja 1945. obrana Širokog Brijega pojačana je 3. bojnom 369. pukovnije, topničkom grupom „Lize“ (Lise) u sastavu 649. topničke pukovnije te 5. bitnicom 369. topničke pukovnije. Protuzračni topovi bili su smješteni kod mosta na ponornici Ugrovači (500 m sjeverozapadno od središta grada idući cestom za selo Britvicu), kod duhanske stanice u središtu grada, na Pecari i u Knešpolju sa sjeverne strane groblja. Od oružanih snaga NDH na spomenutom području bili su angažirani 2. gorski zdrug, 9. posadni zdrug, dijelovi ustaškog 6. stajaćega djelatnog zdruga i jedna bojna 1. ustaškog zdruga (Crna legija), koja je preustrojem hrvatskih snaga odlukom MINORS-a od 20. studenoga 1944. ušla u sastav 9. hrvatske gorske divizije 1. prosinca, kojom je zapovijedao general Božidar Zorn. Uz ove postrojbe na ovom području djelovala je i njemačka poluvojna organizacija „Todt“ te slabo naoružane skupine narodne milicije čije je ljudstvo sredinom siječnja brojilo 180 pripadnika prema partizanskim obavještajnim podacima.
Početkom 1945. godine ukupna brojnost njemačkih i hrvatskih snaga, koje su sustavom polukružne obrane, otvorene prema Mostaru, branile položaje na Širokom Brijegu iznosila je 3155 vojnika. Maksimalno koristeći prirodne pogodnosti koje pruža zima, njemačke i hrvatske postrojbe zaposjele su dominantne visove između snijegom prekrivene Čabulje i poplavljenog Mostarskog blata, pri čemu su Cigansko i Bošnjakovo brdo, Purin, Burića i Šuškov brig bili sasvim logičan izbor vojnih zapovjednika u odabiru i utvrđivanju posljednje crte obrane. Dakle, zemljopisni položaj Širokog Brijega, kao i činjenica da rijeka Ugrovača protječe tek nekoliko stotina metara iza naselja i ulijeva se u poplavljeno Mostarsko blato, imali su ključnu ulogu u logici kojom su se vodili vojni zapovjednici koji su tu obranu postavljali.
Poznavatelji doktrine pješačkog ratovanja vrlo dobro znaju kako prosudba zemljopisne prostorije i prosudba klimatskih uvjeta, uz prosudbu snaga angažiranih u borbi, imaju ključnu ulogu u donošenju odluke o odlučujućoj bitki. Partizanska obavještajna služba 8. dalmatinskog korpusa imala je vrlo precizne podatke o obrambenim položajima u Širokom Brijegu. Neposredno pred Mostarsku operaciju 5. veljače 1945. partizanski izvještaji govore sljedeće: „Neprijateljska vojska drži pet sljedećih položaja u Širokom Brijegu. Najvažniji i najutvrđeniji je Šuškov Brijeg ispod samostana, Rezići – Burića Brijeg. Na tom dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom. Drugi položaj se nalazi od ‘Klanca’ pa do Ciganskog brda – Miličina gomila, ali koji se prekida od groblja Sajmište pa do Miličine gomile. Dakle ovaj položaj se veže od Klanca prema Puringaju i kamene ograde oko duhanske stanice i produžuje se do groblja Sajmište odakle je prekinut sve do Ciganskog brda – Miličine gomila, gdje se nalazi jedan bunker sa 20 vojnika 369. legionarske divizije i 30 milicionara.
Treći položaj se nalazi na Ćavarovu brdu, u tvrdo građenoj talijanskoj utvrdi. Ovaj položaj su zaposjele ustaše koje pripadaju 9. satniji II. Bojne II. ustaškog zdruga. Ovaj položaj ima dobar domet na sve strane. Četvrti položaj je u glavnom položaj brdskih topova kalibra 80 mm kao i položaj za udaranje s boka u Šuškov brijeg. Tu se nalazi 150 njemačkih vojnika i 8. ustaška satnija kojom zapovijeda ustaški zastavnik Stojić, dok sa ustašama na Ciganskom brdu zapovijeda zastavnik Nenadić, s ustašama na Burića Brijegu ustaški poručnik Šimunović.
Peti položaj je u selu Knešpolje, gdje ima oko 100 vojnika, koji imaju zadaću čuvati most između Uzarića i Knešpolja. Tenkova i blindiranih vozila nema. Od motorizacije dvanaest kamiona od kojih su tri luksuzna i devet teretnih. Sva područja ispred položaja su minirana. Iz ovoga se vidi da je sjeverna i sjeveroistočna strana slabije utvrđena, ali taj je položaj ujedno najteži jer je vrlo brdoviti.“ Dakle, jasno se vidi da nema govora da je franjevački samostan na Širokom Brijegu pretvoren u vojni položaj od strane njemačkih vojnika i Oružanih snaga NDH. Desetljećima su partizanski historiografi i publicisti tvrdili kako se strojnička gnijezda nalaze u zvoniku crkve, a vanjski su kanati na svim prozorima bili skinuti kako ne bi smetali puškostrojničarima i snajperistima (Konjhodžić, 1981.: 381. – 382., Anić, 2004). Iz dostupnosti izvora, prije svega vojnih zemljovida 8. dalmatinskog korpusa, vidimo da je obrana organizirana ispod samostana, na livadi Bakamuši. Položaj obrane bio je ucrtan na skicama vojnih zemljovida sa sjeverozapadne strane, a po dužini se spajao s cestom koja je vodila prema Mokrom. Crta je bila izvan samostanskog dvorišta. Prema vojnim zemljovidima spomenutog korpusa nijedna zgrada u franjevačkom posjedu nije označena kao središte otpora protivnika (Jonjić, 2011.: 478. – 479.). Njemačka vojska koristila je zgradu franjevačke klasične gimnazije kao vojnu bolnicu, ali iz dosadašnjih izvora nema govora da su Nijemci koristili samostan i baziliku kao vojne položaje, tj. obrambeno uporište.
Borbe od studenoga 1944. do početka veljače 1945.
U jeku bezuspješnih partizanskih opsjedanja Širokog Brijega, njemačke i hrvatske postrojbe, u razdoblju od početka studenoga 1944. do kraja siječnja 1945., izvele su nekoliko protuudara ograničenog intenziteta prema partizanskim snagama. U operaciji „Plast“ njemačke snage potisnule su partizane od mosta na Uzarićima prema Jarama i brdu Trtle. Zatim, radi deblokade garnizona u Tomislavgradu njemačke snage dovele su pojačanja u Široki Brijeg, 369. dopunsku bojnu i 105. SS-ovu tenkovsku satniju. U razdoblju od 12. do 16. studenoga probile su se do Tomislavgrada i izvukle posadu u Široki Brijeg. Za to vrijeme postrojbe 9. dalmatinske divizije ušle su u napušteno Posušje u noći 17. na 18. studenoga, da bi potisnuli njemačke i hrvatske snage do mosta na Ugrovači. U akciji kodnog naziva „Mars“ dijelovi 370. grenadirske pukovnije potisnuli su 1. prosinca 1944. postrojbe 9. dalmatinske divizije jugozapadno od Kočerina.
Za vrijeme akcije njemačke i hrvatske postrojbe imale su okršaj s partizanskom 13. dalmatinskom brigadom na pravcu Zavoznik – Čerigaj – vrh Magovnik (kota 548). U spomenutim akcijama nije došlo do pomaka na bojišnici, a njemačke i hrvatske postrojbe povukle su se na početne položaje u Širokom Brijegu. Stanje na bojišnici ostalo je nepromijenjeno sve do prodora njemačkih snaga i Oružanih snaga NDH 27. siječnja 1945. prema Ljubuškom, Čitluku i Čapljini. Dijelovi 369. pješačke divizije u dva su navrata, 24. i 25. siječnja 1945., napali partizanske položaje na Kočerinu. Glavna je namjera bila protuudarom na spomenuti položaj zbuniti partizanske obavještajce koji su očekivali prodor njemačkih snaga i Oružanih snaga NDH prema Kočerinu i Imotskom. Stožer 369. pješačke divizije, skrivajući pravu namjeru, pokrenuo je operaciju „Bura“ (njem. Bora). Međutim, glavni razlog pokretanja operacije „Bura“ obavještajni su podaci koje je stožer dobio o aktivnostima nekoliko partizanskih brigada 29. hercegovačke divizije na području Konjica. Stožer 369. pješačke divizije uočio je opasnost od partizanskog zatvaranja neretvanskog pravca koji je bio jedini izlaz za povlačenje njemačkih snaga prema Sarajevu. Njemačke snage i Oružane snage NDH pokrenule su 27. siječnja 1945. spomenutu akciju te su u dva dana bojevih djelovanja osvojile Ljubuški, Čitluk i Čapljinu. Za to su se vrijeme partizanske postrojbe povukle iz Konjica u Čapljinu. Dostupni povijesni izvori kazuju kako je ovakav razvoj događaja na bojišnici u Hercegovini poremetio planove Vrhovnog štaba NOV i POJ. Nedugo zatim Vrhovni štab izdao je zapovijed 8. dalmatinskom korpusu da s glavninom svojih snaga (26. i 19. divizijom, 1. tenkovskom brigadom i teškom motoriziranom topničkom brigadom) krene prema Hercegovini te zajedno s 9. dalmatinskom divizijom, koja je boravila u Hercegovini, i 29. hercegovačkom divizijom osvoji Široki Brijeg i Mostar.
Njemačke snage i Oružane snage NDH počele su se povlačiti pod naletom svježih partizanskih snaga. Pregrupiranjem postrojbi 29. hercegovačke i 9. divizije, kao i ubacivanjem postrojbi 11. dalmatinske brigade 26. dalmatinske divizije partizani su potisnuli njemačko-hrvatske snage iz Čapljine i Čitluka te su 4. veljače partizani osvojili Ljubuški. Istoga dana zbog naleta svježih partizanskih snaga 11. dalmatinske brigade, dijelovi 9. hrvatske gorske divizije povukli su se preko Lipna, Čerina, Jara i Uzarića, a kasno noću 4. veljače bili su na položajima u Širokom Brijegu. Partijski obavještajni kadrovi još su se u Vrgorcu priključili snagama 11. dalmatinske brigade čiji je zadatak bio, kao i ostalim snagama 8. dalmatinskog korpusa, zauzeti Široki Brijeg. Prvu skupinu činili su ilegalni komunisti sastavljeni od povjerljivih članova KPJ i SKOJ-a, a njihova je uloga djelovanje u naseljenim mjestima pod njemačkom i ustaškom organizacijom vlasti nakon zauzimanja mjesta.
Druga je skupina bila sastavljena od dijelova KNOJ-a, predvođena časnicima OZN-e, koji su imali precizan zadatak i upute o specisu jalnim zadacima koje su uključivale likvidacije političkih protivnika KPJ. Jedna takva skupina bila je u sastavu 12. hercegovačke brigade u sastavu 29. hercegovačke divizije. Kada je riječ o 29. hercegovačkoj diviziji, treba istaknuti da je zajedno s Oblasnim komitetom KPJ za Hercegovinu radila na ustrojavanju vojno-teritorijalnog i civilnog dijela vlasti, stoga su pozornost usmjerili na utemeljenje i jačanje svoga represivnog aparata. Tako je početkom studenoga 1944. utemeljen i ured OZN-e za kotar Ljubuški. Opunomoćenici OZN-e djelovali su u svim operativnim postrojbama 29. hercegovačke divizije, svim segmentima civilne i vojno-teritorijalne vlasti, kao i preko kotarskih ureda i njihovih pratećih vodova; aktivnosti poduzete početkom prosinca 1944. ukazuju na partizansko jačanje vlastitoga represivnog aparata. Nakon poraza njemačkih snaga i Oružanih snaga NDH u Čapljini početkom veljače 1945. jedna skupina komunističkoga represivnog aparata nastupala je prema Mostaru. Druga takva skupina identičnih namjera nastupala je u rasporedu 11. dalmatinske brigade prema Širokom Brijegu.
Partizanske postrojbe i plan napada na Široki Brijeg
Ukupne snage 8. dalmatinskog korpusa NOVJ-a, 9., 19. i 26. dalmatinska divizija, u dodatku s 29. hercegovačkom divizijom i 3. brigadom KNOJ-a, angažirane u Mostarskoj operaciji iznosile su 39.759 vojnika. Ljudstvo je bilo raspoređeno u četirima spomenutim divizijama. U svom su sastavu imale sveukupno 17 brigada, 60 tenkova i 25 oklopnih vozila. Zračnu potporu partizanskim snagama pružale su 1. i 2. zračne eskadrile NOV-a te 20. grupa 51 wing BAF (Balcan Air Force – balkanske zračne snage), sa sjedištem u zrakoplovnoj bazi na otoku Visu. Odmah po primitku zapovijedi početkom veljače stožer 8. dalmatinskog korpusa razradio je operativni plan napada na Široki Brijeg. Udarnu postavu napada na Široki Brijeg na glavnom pravcu činile su brigade iz sastava 26. dalmatinske divizije (zapovjednik Božo Božović, politički komesar Dušan Korać-Dule i načelnik stožera Bogdan Stupar) koja je imala važnu ulogu u napadu na Široki Brijeg. Ključnu ulogu unutar 26. divizije imale su 1. proleterska dalmatinska brigada, 12. i 11. dalmatinska brigada. Prva proleterska dalmatinska brigada (zapovjednik Vaso Đapić, politički komesar Nikola Araćić) i 12. dalmatinska brigada (zapovjednik Josip – Bepo Marinković i politički komesara Fabijan Trgo) dobile su zadatak zauzeti Duhansku stanicu, Cigansko i Bošnjakovo brdo iz pravca Trna. Zatim je 11. dalmatinska brigada (zapovjednik Ivan Guvo i politički komesar Grga Markić) uvedena u borbe pravcem Vrgorac – Ljubuški – Mokro s jasno definiranim zadatkom ovladavanja samostanskim kompleksom i bazilikom na Širokom Brijegu. I naposljetku 3. dalmatinska brigada (zapovjednik brigade Branko Duda i politički komesar Mate Ujević) imala je zadatak osigurati bojišnicu od mogućeg upada njemačkih snaga i Oružanih snaga NDH iz smjera sela Raktina, sjeverozapadno od Širokog Brijega.
U izvršavanju ovoga bojevog zadatka 26. dalmatinska divizija imala je podršku tenkovske i topničke brigade na svom pravcu napada, kao i zrakoplovstva. Međutim, analizom korpusne, divizijskih i brigadnih zapovijedi za napad na Široki Brijeg dolazi se do zaključka kako je uporabom tenkova i topništva, kao i definiranjem vatrenih ciljeva, izravno zapovijedao stožer 8. dalmatinskog korpusa. Zadatak zaštite bokova 26. dalmatinske divizije na glavnom pravcu napada imale su postrojbe 9. dalmatinske divizije (zapovjednik Ljubo Truta i politički komesar Andro Lovačević). Zaštitu od mogućeg udara njemačkih i hrvatskih postrojbi iz Mostara i Goranaca dobila je 2. dalmatinska proleterska brigada (zapovjednik Bruno Vuletić i politički komesar Ante Jerkin) iz sastava 9. divizije. Na suprotnom boku sličan zadatak imale su 3. brigada (zapovjednik Josip Babin i politički komesar Danilo Simonović) i 13. dalmatinska brigada (zapovjednik Mate Meštrović i politički komesar Čedomil Cvrlje).
Uz zaštitu bokova, spomenute su postrojbe imale i zadatak spajanja u području Knešpolja i dovođenja Širokog Brijega u potpuno okružje. U sastavu 8. dalmatinskog korpusa bila je 19. dalmatinska divizija (zapovjednik Stanko Parmać, načelnik stožera Danilo Damjanović-Danić i politički komesar Petar Babić), no njeno djelovanje bilo je usmjereno prema Mostarskom blatu i Mostaru.
Nastavak pročitajte u sutrašnjem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2014.