Nakon tri podjele područja naseljenog Poljacima u drugoj polovici 18. stoljeća (1772, 1793. i 1795. godine) između Ruske Carevine, Habsburške Monarhije i Kraljevine Pruske, poljska je država nestala sa zemljovida Europe kao politički subjekt. Poljska država obnovljena je tek na samom kraju Prvog svjetskog rata u studenom 1918. godine.
Prema odredbama Mirovnog sporazuma iz Versaillesa Republika Poljska dobila je od Njemačke dijelove Zapadne i Istočne Pruske, područje Poznańa te Donju Šleziju i gotovo cijelu Galiciju, a za izlaz poljske države na Baltičko more umjetno je stvoren »koridor« koji je fizički odvojio područje Istočne Pruske od Pomeranije, odnosno glavnine njemačkog državnog područja. Na samoj granici između »koridora« i njemačke Istočne Pruske nalazio se lučki grad Danzig (danas Gdanjsk), koji je proglašen »slobodnim gradom« te stavljen pod upravu Lige naroda (grad je imao svoj Senat i Vladu, a Liga naroda postavljala je svoga povjerenika čija je zadaća bila nadzor rada Senata i Vlade »slobodnog grada«).
U prvim godinama svoga postojanja Poljska je bila u oružanom konfliktu s gotovo svim svojim susjedima zbog graničnih sporova: s Ukrajinom 1918–1919, Njemačkom 1919–1921, Čehoslovačkom 1919. i Sovjetskom Savezom 1919–1921. godine. Početkom 20-tih godina 20. stoljeća nakon okončanja graničnih sukoba granice Republike Poljske dobile su svoj konačan izgled. U navedenom periodu sve do sredine 30-tih godina 20. stoljeća Poljska se politički i vojno oslanjala na Francusku te je uz Čehoslovačku Republiku, Kraljevinu Rumunjsku i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca činila tzv. »Malu Antantu«. Međutim, nakon dolaska Adolfa Hitlera i nacističke stranke na vlast u Njemačkoj poljska vanjska politika okreće se većoj suradnji s Njemačkom. Ovaj zaokret u poljskoj vanjskoj politici kulminirao je zaključivanjem Sporazuma o nenapadanju između Poljske i Njemačke 1934. godine. Nakon okupacije Češke te proglašenja neovisne Slovačke države u ožujku 1939. godine Poljska je službeno s odobravanjem pozdravila navedene njemačke akcije. Međutim, nakon uspostave Protektorata Češke i Moravske i sklapanjem sporazuma o političkom i vojnom savezništvu sa Slovačkom te povratkom područja Memela (koje je bilo većinski naseljeno njemačkim stanovništvom, a koje se od kraja Prvog svjetskog rata nalazilo u sastavu Litve) u sastav Njemačke, ista je krajem ožujka 1939. godine sa sjevera, zapada i juga u potpunosti obuhvatila Poljsku. Hitler je potom postavio pitanje položaja »koridora « i »slobodnog grada Danziga«.
Kao odgovor na Hitlerov pritisak na Poljsku Velika Britanija i Francuska garantirale su poljsku neovisnost. Hitlerov odgovor stigao je 28. travnja 1939. godine u obliku suspendiranja njemačko-britanskog pomorskog sporazuma iz lipnja 1935. godine te je istoga dana s njemačke strane otkazan i njemačko-poljski sporazum o nenapadanju iz 1934. godine. Nakon navedenih koraka Hitler je ostao suočen s rješenjem samo još jednog pitanja – držanje Sovjetskog Saveza u slučaju njemačko-poljskog konflikta. Službeno njemačka i sovjetska vanjska politika stajale su na dijametralno suprotnim stranama (što se najbolje očitovalo tijekom Španjolskog građanskog rata, od 1936. do 1939. godine, kada je svaka od navedenih strana otvoreno pomagala u Španjolskoj suprotstavljene strane). U tom trenutku Sovjetski je Savez već dulje vrijeme pregovarao s Francuskom i Velikom Britanijom o sklapanju sporazuma o vojnoj suradnji. Sklapanjem navedenog sporazuma Njemačka bi se našla u okruženju te bi napadom na jednu od zemalja automatski riskirala rat na dva ratišta, što je Hitler želio izbjeći pod svaku cijenu imajući pred očima iskustvo Prvog svjetskog rata. Međutim, tijekom priprema za konferenciju velikih sila u Münchenu u rujnu 1938. godine na kojoj se rješavalo pitanje područja Sudeta (nastanjenih većinom njemačkim življem, a koje se nalazilo u sastavu Čehoslovačke Republike) Francuska i Velika Britanija nisu smatrale shodnim pozvati i predstavnike Sovjetskog Saveza, što je Staljin shvatio kao poniženje »njegove« države i u konačnici kao osobnu uvredu. Početkom svibnja 1939. godine Staljin je smijenio dotadašnjeg sovjetskog ministra vanjskih poslova Maksima Litvinova, koji je bio Židov te se otvoreno zalagao za sporazum s Francuskom i Velikom Britanijom, te novim ministrom vanjskih poslova imenovao Vječeslava Molotova. Odmah nakon toga došlo je do prvih kontakata između srednje rangiranih predstavnika njemačkog i sovjetskog ministarstva vanjskih poslova s ciljem pripreme sklapanja gospodarskog sporazuma koji bi prethodio sklapanju političkog sporazuma.
Paralelno s navedenim pregovorima s Njemačkom u Moskvi su se održavali tripartitni pregovori Sovjetskog Saveza, Francuske i Velike Britanije o vojnoj suradnji. Sovjetski je Savez tražio slobodan prolaz za svoje postrojbe kroz Poljsku u slučaju njemačkog napada na nju ili u slučaju napada Njemačke na Francusku. Poljska Vlada ultimativno je odbila sovjetski zahtjev te su tripartitni pregovori zapali u krizu. U međuvremenu Sovjeti i Nijemci okončavaju gospodarske pregovore koji su kulminirali 19. kolovoza 1939. godine potpisivanjem njemačkosovjetskog gospodarskog i trgovinskog sporazuma. Dva dana kasnije, 21. kolovoza 1939, Staljin definitivno obustavlja daljnje pregovore s Francuskom i Velikom Britanijom, a iste večeri iz Njemačke stiže ponuda o sklapanju sporazuma o nenapadanju te nacrt posebnog protokola o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Prema njemačkom prijedlogu Sovjetski bi Savez mogao računati na područje Poljske istočno od rijeka Narve, Visle i Sana (današnja istočna granica Poljske prema Bjelorusiji) te bi u njegovu sferu utjecaja ušle baltičke države (Litva, Latvija i Estonija), Finska i potom dijelovi Kraljevine Rumunjske (Besarabija i Sjeverna Bukovina). Staljin je iste večeri potvrdno odgovorio na njemački prijedlog te je za 23. kolovoza 1939. godine dogovoreno svečano potpisivanje Sporazuma o nenapadanju između njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza.
Sporazum je s njemačke strane 23. kolovoza potpisao Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova njemačkog Reicha, a sa sovjetske strane Vječeslav Molotov, član vrhovnog sovjeta zadužen za vanjske poslove u nazočnosti samoga Staljina. Iste večeri potpisani su i tajni protokoli o navedenoj podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi te o vojnoj suradnji (službeno je Sovjetski Savez tek 1989. godine priznao postojanje tajnih protokola, iako su isti pronađeni u zaplijenjenoj središnjoj pismohrani njemačkog Ministarstva vanjskih poslova od strane zapadnih saveznika još krajem 1945. godine). Potpisivanjem navedenog sporazuma sa Sovjetskim Savezom Hitleru je otvoren put za pohod na Poljsku, iako je još uvijek postojao strah od francuske i britanske intervencije sa zapada u trenutku početka njemačkog pohoda na Poljsku.
Njemački planovi, pripreme i postrojbe
U većini do sada objavljenih radova koji se bave njemačkim pohodom na Poljsku u rujnu 1939. godine isti se naziva »Blitzkriegom« (munjevitim ratom) ili »rođenjem Blitzkriega« (»The birth of Blitzkrieg«), međutim ništa od navedenog nije točno. Za razliku od kasnije prakse, tijekom planiranja pohoda na Poljsku Adolf Hitler kao vrhovni zapovjednik »Wehrmachta « nije se miješao u neposredno planiranje pohoda. Hitler je izdao opće upute za pohod, kako će biti opisano u daljnjem tekstu, međutim nije niti jednom intervenirao u samo planiranje pohoda te je bez pogovora prihvatio predloženi plan pohoda. Glavni nositelj izrade planova bilo je Vrhovno zapovjedništvo vojske (njem. »Oberkommando des Heeres – OKH«) na čelu sa generalpukovnikom Waltherom von Brauchitschem, odnosno Glavni stožer vojske (njem. »Generalstab des Heeres«) na čijem je čelu bio general topništva Franz Halder. Oba navedena generala, odgojeni u duhu bivšeg načelnika Glavnog stožera vojske general-pukovnika Ludwiga Becka (»filozof-general«, kako su ga prozvali njegovi podčinjeni), zagovarali su konzervativan te njemačkim generalima najdraži pristup provedbi pohoda – veliku i odlučujuću uništavajuću »bitku u kotlu« (njem. »Kesselschlacht«). Još je Clausewitz u svom bezvremenom dijelu »O ratu« (njem. »Vom Krieg«) dao definiciju odlučujuće uništavajuće bitke: razbiti glavninu protivničke vojske te zauzeti glavni grad protivnika. U trenutku planiranja pohoda na Poljsku glas »mlađe« skupine generala (Guderian, von Manstein i dr.) koji su zagovarali »pokretni rat« (njem. »Bewegungskrieg«), koji je formalno bio temelj njemačke ratne doktrine (doktrina »pokretnog rata« usvojena je još sredinom 20-tih godina 20. stoljeća tijekom postojanja Reichswehra, i to isključivo zahvaljujući vizionaru generalpukovniku Hansu von Seecktu) nije imao dovoljnu težinu naspram konzervativne skupine generala koji su u tom trenutku zauzimali najvažnija mjesta u vojnoj hijerarhiji. Pravi primjeri »pokretnog rata«, odnosno »Blitzkriega«, bit će pohod na Zapad u svibnju 1940. godine te provedba pothvata »Barbarosa« (lipanj–rujan 1941. godine; naime Hitler je 30. rujna 1941. zapovjedio početak provedbe pothvata »Tajfun«, zauzimanja Moskve, što se smatra završetkom pothvata »Barbarosa«).
Kopnena vojska (njem. »Das Heer«) »Wehrmachta« sredinom 1939. godine imala je postrojene 53 divizije (37 pješačkih, četiri motorizirane, četiri lake, pet oklopnih i tri gorske divizije) te jedan konjanički zdrug. Iako je temelj za provedbu pohoda na Poljsku bila konzervativna doktrina »bitke u kotlu«, vrh napada trebale su oblikovati oklopne divizije praćene motoriziranim i lakim divizijama radi brze eksploatacije postignutog prodora. Oklopne divizije prema ustroju iz 1939. godine imale su 11 792 vojnika, 324 tenka i 101 oklopno kolo. Iako je broj tenkova u diviziji bio ogroman (oklopna divizija 1944. godine imala je 90 tenkova), najveći dio tenkova bili su tenkovi tipa I (Panzer I, naoružan dvjema strojnicama 7,9 mm) i tipa II (Panzer II, naoružan jednim topom 20 mm i jednom strojnicom 7,9 mm), dok je u manjem broju bilo tenkova tipa III (Panzer III, naoružan jednim topom 37 mm i jednom strojnicom 7,9 mm). Postrojene su i četiri lake divizije koje su predstavljale »nešto između« oklopnih i konjaničkih divizija (imale su konjaničku izvidničku pukovniju, motoriziranu pukovniju pješaštva te jednu oklopnu bojnu jačine 86 tenkova) i ustrojene su na pritisak »konjaničkog lobija«.
Tijekom ratnih djelovanja u Poljskoj u potpunosti će doći do izražaja sve mane lakih divizija (nedovoljna snaga da djeluju kao oklopna divizija te nedostatak motorizacije da djeluju kao motorizirane divizije) te će sve četiri lake divizije nakon okončanja kampanje u Poljskoj biti preustrojene u oklopne divizije i popunjene zaplijenjenim češkim tenkovima. Adolf Hitler kao vrhovni zapovjednik »Wehrmachta« potpisao je 3. travnja 1939. godine uputu za izradu napadnog plana pothvata pod kodnim nazivom »Slučaj Bijeli« (njem. »Fall Weiss«). U uvodnom dijelu navedene upute Hitler je dao kratku kronologiju njemačko-poljskih odnosa te posebno naglasio potrebu rješavanja »poljskog pitanja« i oružanom intervencijom. U slučaju potrebe za oružanom intervencijom, zadaća njemačkih Oružanih snaga bila bi izvođenje iznenadnog napada s ciljem uništenja glavnine poljskih oružanih snaga. Provedba mobilizacije postrojbi »Wehrmachta« predviđena je uoči samog početka napada kako bi se poljske snage što dulje držale u neizvjesnosti. Ratno je zrakoplovstvo (»Luftwaffe«) imalo zadaću uništenja poljskog ratnog zrakoplovstva, potom izvođenje napada na središta prikupljanja poljskih kopnenih snaga te pružanje neposredne podrške kopnenim postrojbama u njihovu napredovanju. Ratna mornarica (njem. »Kriegsmarine «) dobila je zadaću uništenja ili neutralizacije poljske ratne flote, potom blokiranje poljskih luka i osiguranje nesmetanog pomorskog transporta prema Istočnoj Pruskoj. Radi izrade detaljnog plana napadnog pothvata »Slučaj Bijeli«, vrhovni zapovjednik vojske general-pukovnik Walther von Brauchitsch zapovjedio je ustrojavanje posebnog radnog stožera, kojemu je na čelo postavljen general-pukovnik Gerd von Rundstedt, a koji je za svoga načelnika stožera i, prema tome, prvoga suradnika izabrao general-bojnika Ericha von Mansteina. Radni stožer 1. je svibnja 1939. predstavio prijedlog svoga plana za pohod na Poljsku. Postavljeni glavni cilj, uništenje Poljske vojske, trebao se postići u kratkom roku prije moguće intervencije francuskih i britanskih snaga na Zapadu.
Na tragu navedenog predložena je uporaba dviju trećina ukupnih snaga na istoku, bez obzira na to što je to definitivno slabilo obranu na zapadu. Nadalje planom je predloženo iskorištavanje oblika njemačko-poljske granice i područja Slovačke države, čime bi u potpunosti došle do izražaja znatno jače njemačke snage te modernija uporaba suvremene ratne tehnike, ponajprije tenkova i zrakoplova. Napad su trebale izvršiti dvije skupine vojski, i to istodobno sa sjevera i juga radi uništenja glavnine poljskih snaga u zapadnom dijelu zemlje te zatvaranjem krakova kliješta kod Varšave. Sjeverna vojna skupina imala ja zadaću borbenog djelovanja iz smjera Pomeranije i Istočne Pruske s ciljem presijecanja »koridora« te time osigurati kopnenu veze sa Istočnom Pruskom, a potom nastaviti prodor prema jugu u smjeru Varšave. Južna skupina vojski trebala je s područja Šlezije i Slovačke, širokim bojištem, napredovati prema sjeveru u smjeru Varšave, s tim da odvoji potrebne snage za zaštitu svog desnog krila radi odbijanja mogućeg poljskog napada iz smjera Galicije. Nakon zauzimanja Varšave postrojbe obiju vojnih skupina trebale su nastaviti napredovanje širokim bojištem do demarkacijske crte sa Sovjetskim Savezom, odnosno, južna skupina vojski trebala je zarotirati dio svojih snaga s ciljem zauzimanja Galicije. Nakon prezentacije navedenog plana Adolf Hitler je isti prihvatio te potpisao konačnu zapovijed za provedbu pohoda na Poljsku. Sve pripreme prema planu »Slučaj Bijeli« izvršene su u najvećoj mogućoj tajnosti. Mobilizacija njemačkih snaga nije bila objavljena, a za postrojavanje postrojbi te njihovo upućivanje prema istoku iskorištena je proslava 25. godišnjice Tanenberške bitke iz Prvog svjetskog rata, proslava neovisnosti Slovačke, velika vojna vježba u Šleziji, radovi na utvrđivanju granice u Istočnoj Pruskoj i razne druge svečanosti vezane uz obljetnice događaja iz Prvog svjetskog rata. Tako je do 26. kolovoza 1939. godine izvršena koncentracija njemačkih snaga prema Poljskoj na temelju plana »Slučaj Bijeli«.
Na dan 1. rujna 1939. godine njemačke snage su imale sljedeći strateški raspored: Vojna skupina Sjever pod zapovjedništvom general-pukovnika Fedora von Bocka s podčinjenom: – 4. vojskom (zapovjednik: general topništva Günther von Kluge) razmještenom u Pomeraniji i sa zadaćom odsijecanja poljskih snaga u »koridoru« te potom izvršenja osiguranja kopnenih veza sa Istočnom Pruskom. Nakon izvršenja navedenog 4. vojska trebala je zauzeti prijelaze na Visli i potom nastaviti prodor prema Varšavi dolinom rijeke Visle. Za izvršenje postavljenih zadaća 4. vojsci su podređene sljedeće snage: XIX. zbor (zapovjednik: general oklopništva Heinz Guderian s podređenom: 3. oklopnom te 2. i 20. motoriziranom divizijom), II. zbor (zapovjednik: general pješaštva Adolf Strauss s podređenom: 3. i 32. pješačkom divizijom), III. zbor (zapovjednik: general topništva Curt Hasse s podređenim: pješačkim zdrugom »Netze« i 50. pješačkom divizijom), 1. granično zaštitno zapovjedništvo (zapovjednik: general topništva Leonhard Kaupisch s podređenom 207. pješačkom divizijom), 2. granično zaštitno zapovjedništvo (zapovjednik: general-poručnik Friedrich Bücks s podređenim: 2, 12, 22. i 52. graničnim zapovjedništvom) i 12. granično zaštitno zapovjedništvo (zapovjednik: general-bojnik Heinrich Metz s podređenim: 3, 13. i 23. graničnim zapovjedništvom te graničnim pukovnijama »Crossen«, »Meseritz«, »Schwerin« i tvrđavskim zdrugom »Küstrin«). U pričuvi 4. vojske nalazile su se: 23. i 218. pješačka divizija – 3. vojskom (zapovjednik: general topništva Georg von Küchler) razmještenom u Istočnoj Pruskoj sa zadaćom napada glavninom u smjeru Varšave te da dijelom snaga pruži pomoć 4. vojsci pri zauzimanju prijelaza preko Visle. Za provedbu navedenog 3. vojsci su podređene sljedeće snage: XXI. zbor (zapovjednik: general pješaštva Nikolaus von Falkenhorst s podređenom: 21. i 228. pješačkom divizijom te 11. graničnim zapovjedništvom), I. zbor (zapovjednik: general-poručnik Walter Petzel s podređenom: 11. i 61. pješačkom divizijom, oklopnim odredom »Kempf« i 21. graničnim zapovjedništvom), zbor »Brand« (zapovjednik: general-poručnik Fritz Brand s podređenim: motoriziranim zdrugom »Goldap« i tvrđavskim zdrugovima »Königsberg« i »Lötzen«) i stožer Wodrig (zapovjednik: general-poručnik Anton Wodrig s podređenom: 1. i 12. pješačkom divizijom te 31. graničnim zapovjedništvom).
U pričuvi 3. vojske nalazila se 217. pješačka divizija, 1. konjanički zdrug i motorizirane borbene skupine »Danzig/Eberhardt « i »Medem« te 1. i 15. granično zapovjedništvo. Pričuvu Vojne skupine Sjever činile su dvije divizije razmještene u Pomeraniji (73. i 208. pješačka divizija) te jedna divizija razmještena u Istočnoj Pruskoj (206. pješačka divizija). Vojna skupina Jug pod zapovjedništvom general-pukovnika Gerda von Rundstedta s podčinjenom: – 8. vojskom (zapovjednik: general pješaštva Johannes Blaskowitz) razmještena u području Breslaua (današnji Wroclaw) sa zadaćom prodora u smjeru Lođa te osiguranja lijevog krila 10. vojske od mogućeg napada poljskih snaga iz smjera Poznańa i Kutna. U provedbi navedenog 8. je vojska imala sljedeći sastav: X. zbor (zapovjednik: general topništva Wilhelm Ulex s podređenom 24. pješačkom divizijom), XIII. zbor (zapovjednik: general topništva Hans Osterkamp sa podređenom 10. i 17. pješačkom divizijom te SS motoriziranim zdrugom »Leibstandarte Adolf Hitler«), 13. granično zaštitno zapovjedništvo (zapovjednik: general-poručnik Maximilian von Schneckendorf s podređenim: 108. i 118. graničnim zapovjedništvom te 138. i 148. graničnim obrambenim odsjekom i 184. graničnom bojnom) i 14. granično zaštitno zapovjedništvo (zapovjednik: general konjaništva Curt Freiherr von Günanth s podređenim: 88. i 98. graničnim zapovjedništvom te 128. i 183. graničnim obrambenim odsjekom i 183. graničnom bojnom). U pričuvi 8. vojske nalazila se 30. pješačka divizija. – 10. vojskom (zapovjednik: general topništva Walther von Reichenau) s razmještajem u Šleziji (na širem području Oppelna) sa zadaćom da, uz potpuno iskorištavanje udarne snage oklopnih postrojbi i pokretljivosti motoriziranih snaga, izvrši prodor u smjeru Varšave i Visle između ušća rijeka Bzure i Wieprze.
Za izvršenje navedenog 10. su vojsci podređene sljedeće snage: IV. zbor (zapovjednik: general pješaštva Viktor von Schwedler s podređenom: 4. i 46. pješačkom divizijom te 78. graničnim zapovjedništvom), XI. zbor (zapovjednik: general topništva Emil Leeb s podređenom: 13. i 29. motoriziranom divizijom), XIV. Motorizirani zbor (zapovjednik: general pješaštva Gustav von Wietersheim s podređenom: 18. i 19. pješačkom divizijom te 4. oklopnom divizijom), XV. motorizirani zbor (zapovjednik: general oklopništva Hermann Hoth s podređenom: 2. lakom divizijom, 68. graničnim zapovjedništvom i SS motoriziranom pukovnijom) i XVI. motorizirani zbor (zapovjednik: general konjaništva Erich Hoepner s podređenom: 14. i 31. pješačkom divizijom te 1. oklopnom divizijom).
U pričuvi 10. vojske nalazile su se 1. i 3. laka divizija. – 14. vojskom (zapovjednik: general-pukovnik Wilhelm List) s razmještajem u južnoj Šleziji i na području Slovačke sa zadaćom prodora u smjeru Krakova te osiguranja južnog boka Vojne skupine Jug prema Galiciji. Za provedbu navedene zadaće 14. vojsci podređene su sljedeće snage: VIII. zbor (zapovjednik: general pješaštva Erich Busch s podređenom: 8, 28. i 239. pješačkom divizijom, 5. oklopnom divizijom i 3. graničnim zaštitnim zapovjedništvom te SS motoriziranom pukovnijom »Germania«), XVII. zbor (zapovjednik: general pješaštva Wilhelm Kienitz s podređenom: 7, 44. i 45. pješačkom divizijom), XVIII. zbor (zapovjednik: general gorskihpostrojbi Eugen Beyer s podređenom: 3. gorskom, 4. lakom i 2. oklopnom divizijom) i 20. granično zaštitno zapovjedništvo (zapovjednik: general-bojnik Erich Engelbrecht s podređenim: 300, 301, 302. i 303. graničnim zapovjedništvom).
U pričuvi 14. vojske nalazile su se 1. i 2. gorska divizija. Pod zapovjedništvom 14. vojske bila je i slovačka Vojna skupina »Bernolak« kojom je zapovijedao osobno slovački ministar obrane general Ferdinand Čatloš, a skupinu su činile: 1. pješačka divizija »Janošik«, 2. pješačka divizija »Škultety« i 3. pješačka divizija »Razus« te motorizirani odred »Kalinčiak «.
Pričuvu Vojne skupine Jug činile su sljedeće snage: VII. zbor (zapovjednik: general pješaštva Eugen Ritter von Schobert s podređenom: 27. i 68. pješačkom divizijom) i XXII. zbor (zapovjednik: general konjaništva Ewald von Kleist s podređenom: 62, 213. i 221. pješačkom divizijom) te 252, 257. i 258. pješačka divizija.
Kao pričuva Vrhovnog zapovjedništva vojske za Vojnu skupinu Sjever određena je 10. oklopna divizija, dok je za Vojnu skupinu Jug određena 56. i 57. pješačka divizija. Za zračnu podršku određene su 1. flota (zapovjednik: general zrakoplovstva Albert Kesselring, sastava: 1. zrakoplovna divizija, Zapovjedništvo zrakoplovstva Istočna Pruska i Zrakoplovna nastavna divizija, ukupne jačine 800 zrakoplova) koja je osiguravala zračnu podršku Vojnoj skupini Sjever te 4. flota (zapovjedzapovjednik: general zrakoplovstva Alexander Löhr, sastava: 2. zrakoplovna divizija i zrakoplovni vođa Oppeln, ukupne jačine 590 zrakoplova) sa zadaćom osiguranja zračne podrške za Vojnu skupinu Jug. Ratna je mornarica za izvršenje svojih zadaća ustrojila Borbenu skupinu Istok (zapovjednik: admiral Conrad Albrecht) u jačini: stari bojni brod »Schleswig-Holstein «, tri krstarice, 14 razarača i osam podmornica.
Za zaštitu zapadne granice Reicha od moguće intervencije francuskih i britanskih snaga ustrojena je Vojna skupina C (zapovjednik: generalpukovnik Wilhelm von Leeb) s podređenom: 1, 5. i 7. vojskom. Zračnu podršku Vojnoj skupini C osiguravale su 2. i 3. zračna flota »Luftwaffea«.
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2015.