Razvoj ratnog zrakoplovstva možemo pratiti od polovine 19. stoljeća, a njegove začetke nalazimo u balonima koji su se mahom koristili u izvidničke svrhe, ali su tek u rijetkim prilikama znali poslužiti i za bombardiranje protivničkih pozicija.
Do početka 20. stoljeća izumitelji su nastojali riješiti brojne tehničke probleme i balon učiniti pokretljivijim kako bi se njegove karakteristike mogle uklopiti u vojne svrhe. Stvoriti zračni brod s kojim bi se moglo upravljati i koji bi mogao prenositi ljude i teret, po uzoru na brodove koji su plovili oceanima, predstavljalo je velik izazov izumiteljima druge polovine 19. stoljeća. Daleko najpoznatiji među njima bio je grof Ferdinand von Zeppelin. On se od 1851. godine posvećuje izradi zračnoga broda da bi već 1900. godine njegov izum doživio svoj prvi probni let iznad Bodenskog jezera, na tromeđi Njemačke, Austrije i Švicarske. Iako je uzdizanje i održavanje u zraku bilo uspješno, spuštanje na zemlju završilo je tragično.
Problemi su uskoro bili riješeni i 1906. godine probni letovi izvršeni su bez poteškoća, da bi tri godine kasnije zračni brodovi već počeli ulaziti u civilno i vojno zrakoplovstvo. Izum grofa Zeppelina svoju primjenu našao je i u najvećem stradanju koje je zadesilo dotadašnji svijet. Zbog svoje nosivosti zračni brodovi bili su podesni za prijenos veće količine bombi, ali su zbog svoje glomaznosti i slabih manevarskih sposobnosti predstavljali lako uočljivu metu. Iako se radilo o vojnoj novotariji, zračni brodovi upotrijebljeni su već u prvim danima rata. Njemačka vojska koristila je zračne brodove za bombardiranje belgijskih gradova Liègea i Antwerpena te je tijekom prvog mjeseca rata formirala zračnu jedinicu za bombardiranje luka u kanalu La Manche. Prije ustaljenja linije Zapadne bojišnice njemački zračni brodovi bombardirali su Pariz. Iako nisu nanijeli veće štete, već sama mogućnost bombardiranja iz zraka činila je francusku prijestolnicu nesigurnom i ratnu stvarnost donosila pred pragove Parižana koji su sada i sami mogli svjedočiti njemačkoj nadmoći. Dok je Francuska krvarila na zapadu, Velika Britanija posegla je za radikalnom mjerom kojom je kršila međunarodno pravo i počela uvoditi pomorsku blokadu Njemačke koja je onemogućavala dostavu određenih sirovina. Popis se prema volji Londona širio pa se i žito, kao osnovna namirnica, našlo na popisu zabranjene robe. Glad koja je sve više potresala njemačku vojsku i stanovništvo tjerala je vojno vodstvo na povlačenje sve radikalnijih poteza. Berlin je svoj bijes zbog nemoći usmjerio na povećanje radijusa podmornica i zračnih brodova. Dok su podmornice imale vratiti Britancima milo za drago blokadom otoka, zračni brodovi trebali su držati cijelu naciju u neizvjesnosti i ukazati britanskom stanovništvu na činjenicu da im njihova „Velika flota“ ne može više jamčiti sigurnost. Novo doba nosilo je sa sobom i nove principe ratovanja, a toga je britansko stanovništvo postalo svjesno kada su se u siječnju 1915. prvi njemački zračni brodovi pojavili na noćnom nebu.
Iako zrakoplovi nisu imali značajniji strateški učinak, ipak su izvješća o bombardiranju francuskih i britanskih gradova pozitivno djelovala na moral vojski i stanovništva Središnjih sila. Prvi napadi njemačkih zrakoplova na Veliku Britaniju zbivali su se u razdoblju od 15. do 19. siječnja 1915. i sijali su strah i zbunjenost među britanskim civilima. Obalni gradovi bili su u zamračenju, što je još više pridonijelo panici koja je zahvatila stanovništvo koje je izbezumljeno jurilo ulicama pokušavajući odgonetnuti što se zapravo događa. Panika je zahvatila cijelu državu jer su njemački zračni brodovi imali akcijski radijus od 1400 kilometara, što je uključivalo cijeli otok. Rezultat ovih bombardiranja i njemačkih najava o napadima na britansku trgovačku mornaricu urodio je plodom – istog trenutka povećane su cijene osiguranja robe, što je izravno štetilo britanskoj trgovini. Ali njemačka bombardiranja prouzročila su i jednu neželjenu pojavu – povećao se broj vojnih dragovoljaca u britanskoj vojsci!
Zračni napadi na Veliku Britaniju, započeti u siječnju 1915., imali su za ciljeve industrijska postrojenja i luke, a napadi na gradove sijali su strah i paniku među britanskim stanovništvom, koje je postalo svjesno da se obrana ovoga otočnog carstva više ne može oslanjati na njezinu pomorsku flotu. Kako bi umirilo stanovništvo i oduprlo se novoj prijetnji iz zraka, britansko vojno zapovjedništvo intenzivno je radilo na razvoju protuzračne obrane, a topovi za obranu od njemačkih zračnih brodova postavljani su na visoke gradske zgrade. Iako su oni predstavljali više utjehu lokalnom stanovništvu, no ozbiljniju prijetnju tijekom noćnih napada zračnih brodova. Njemački zračni napadi na Veliku Britaniju pojačavali su se tijekom 1915. godine, a posade zračnih brodova stjecale su sve veće iskustvo u poznavanju britanskog terena, kao i u upravljanju ovim tromim i opasnim gorostasima koji su iz dana u dan zalazili sve dublje u teritorij Velike Britanije. Kako bi se nezamijećeno uspjeli prikrasti svome cilju, njemački zračni brodovi izvodili su napade noću, zbog čega su britanski gradovi bili zamračeni, a reflektori su postali najznačajnije sredstvo britanske protuzračne obrane. Napadi su se s vremenom povećavali zbog čega su njemački zračni brodovi predstavljali sve veću opasnost za Veliku Britaniju, državu koja je inzistirala na provođenju pomorske blokade Središnjih sila, a koja se zbog toga našla i pod pomorskom blokadom njemačkih podmornica.
Njemačkom admiralitetu točnost izvještaja o pozicijama pojedinih dijelova britanske flote bila je od krucijalnog značenja pa su zračni brodovi nadzirali pravce prema britanskim bazama i predviđenim pravcima kretanja protivničke flote. No oni su izviđanje mogli izvesti jedino pri povoljnim vremenskim uvjetima. Vremenski uvjeti bili su ključni i za izvođenje borbenih operacija. U slučaju jakog vjetra, magle ili oblaka zračne operacije morale su biti odgođene jer se navigacija zračnih brodova u najvećoj mjeri oslanjala na ono što bi posada mogla vidjeti s visine. Mala brzina zračnih brodova i njihova veličina uvjetovali su izvođenje napada noću kako bi do posljednjeg trenutka ostali neprimijećeni, što je uvelike smanjivalo njihove borbene mogućnosti. Ako uzmemo u obzir da je bombardiranje ciljeva na zemlji, uslijed zamračenja koje je provođeno u većini britanskih gradova, izvođeno noću i s visine od oko 3000 metara, onda je jasno da je pritom najveću ulogu imala sreća da se pogodi cilj. Posada zračnih brodova počesto nije ni znala nad kojim se gradom točno nalazi pa su slučajevi lutanja zračnih brodova bili više pravilo no iznimka. Ciljevi napada bili su lučka i tvornička postrojenja te pomorske baze i utvrde. No posade zračnih brodova ispuštale su bombe nad svim onim objektima za koje bi posumnjali da su od vojnog značaja pa su se na meti često znali naći i civilni objekti. Britanci tvrde da su takve štete uzrokovane namjerno, dok njemačka izvješća ne sadrže dokaze o takvim namjerama.
Učinkovitije obrane od zračnih brodova nije bilo sve do izuma „Ranke nova pikada“, projektila s eksplozivnim punjenjem koji je bio posebno dizajniran za probijanje platnene oplate zračnih brodova. Na gornjem dijelu projektila nalazila su se dva krilca spojena s detonatorom. Nakon što bi projektil probio platno zračnog broda, platno bi zaustavilo i ispravilo krilca koja bi aktivirala detonator uslijed čega bi došlo do eksplozije koja bi zapalila hidrogensko punjenje zračnog broda. Za izvođenje uspješnog napada zrakoplov se trebao naći na poziciji izravno iznad zračnog broda, na visini između 90 i 120 metara, nakon čega bi ispustio Rankenova pikada na zračni brod. Ovo oružje, koje je nalikovalo strelici pikada, u slobodnom padu zabijalo se u platno zračnog broda zbog čega je bila potrebna velika preciznost. Stoga je i naziv „pikado“ bio sasvim opravdan. Ma koliko se zračni brod, zbog svojih glomaznih dimenzija, činio lakom metom, ujedno je i njegovo punjenje predstavljalo veliku opasnost za napadački zrakoplov. „Rankenov pikado“ izazivao je vrlo brzu eksploziju zračnih brodova, zbog čega se pilot zrakoplova nakon napada morao čim prije udaljiti kako i sam ne bi stradao u njemu.
No ratna sreća, ili nesreća, ukazala je na to da je pod određenim uvjetima moguće srušiti zračni brod zrakoplovom ili izravnim topovskim hicem. Oba ova slučaja zabilježena su na hrvatskoj obali. Prvi slučaj obaranja zračnog broda zrakoplovom zbio se nad Kvarnerom 8. lipnja 1915. kada je talijanski zračni brod „Citta di Ferrara“ oboren od strane austrougarskog hidroplana „L 48“ i to hicima iz signalnog pištolja koji su zapalili punjenje već oštećena zračnog broda. Prvi slučaj obaranja zračnog broda izravnim topovskim hicem zbio se u Puli tijekom noći 5. na 6. kolovoza kada je srušen talijanski zračni brod „Citta di Iesi“. Ubrzani razvoj zrakoplovstva u godinama koje su slijedile nakon Prvoga svjetskog rata zasjenio je zračne brodove koji više nisu mogli parirati performansama zrakoplova pa je primjena zračnih brodova, kao što je početkom stoljeća doživjela vrtoglavi uzlet, nakon rata doživjela još strmoglaviji pad.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2017.