Naslovnica

Britanski odgovor na probleme rovovskog ratovanja - tenkovi

Strašna strojnička gnijezda iz kojih se nemilice kosilo cijele navalne linije pješaštva za tenk nisu predstavljale veći problem, kao ni prepreke od bodljikave žice.
11. rujna 2020. u 07:45 0 komentara 250 prikaza
Foto: en.wikipedia.org

Prvi svjetski rat iznenadio je sve sudionike svojim dugim trajanjem, a promjene u načinu ratovanja primorale su vojna zapovjedništva na traženje novih metoda ratovanja. Promjene uvedene na strateškom, taktičkom i tehničkom planu imale su cilj ostvarivanja prevage i pomicanja rata s mrtve točke.

IZ NOVOG BROJA Otkriće olupine parobroda "Vila" u vodama Primoštena

Najveću „mrtvu točku“ predstavljala je Zapadna bojišnica na kojoj je crta bojišta ostala gotovo pa nepromijenjena većim dijelom rata. Snažna topnička priprema i juriši na dobro utvrđene i preprekama od bodljikave žice ograđene protivničke položaje nisu donosili rezultate, a utrka za rješenje pitanja Zapadne bojišnice predstavljala je imperativ zaraćenim stranama. Njemački pokušaji uporabe bojnih otrova nisu se pokazali učinkovitima jer su ovisili o vremenskim uvjetima, a uvođenje zaštitnih plinskih maski uvelike je smanjivalo njihovu učinkovitost.

Britanski odgovor na probleme rovovskog ratovanja uslijedio je u novom tajnom oružju – tenkovima. Sama ideja nije bila nova i njen idejni razvoj možemo pratiti još od 14. stoljeća u težnjama za osmišljavanjem kopnenog broda. No do realizacije i uspješne primjene trebalo je sačekati kraj 19. stoljeća u kojem su sazrele tehničke pretpostavke za izvedbu prvih oklopljenih motornih vozila. Prvo oklopljeno vozilo, oklopni cestovni vlak, a zapravo oklopni traktor s prikolicama, pojavio se 1899. godine tijekom Drugoga burskog rata. Ova britanska inovacija zaživjela je oklopnim vlakovima, dobro poznatima svim sukobljenim stranama u Velikom ratu. Osim njega, korištena su i brojna druga oklopna vozila koja su se kretala na punim gumama, a čiji su oklop predstavljale metalne ploče. Naoružana su bila pretežno strojnicama, njihova pokretljivost bila je slaba i na cestama, a na uništenom bojištu bila su neupotrebljiva. Početak rata dao je novi poticaj za razvoj ovog tipa oružja, koje nije naišlo na prihvaćanje od tradicionalnog dijela britanske vojske. Ali prilike na bojišnicama vapile su za pronalaskom rješenja. Na inicijativu Winstona Churchila u veljači 1915. godine osnovan je „Odbor za izradu kopnenog broda“ (Landship Committee) sa zadatkom prikupljanja i odabira najboljeg nacrta kopnenog broda, kasnije prozvanog tenk. Naziv je odgovarao ideji o novom oklopljenom oružju koje bi se kretalo bojišnicom i probijalo put pješaštvu. Brodovi su dominirali morima, zračni brodovi nebeskim visinama, a to mjesto na zemlji trebao je popuniti kopneni brod. Začetnik ideje i glavni zagovaratelj uporabe tenkova bio je britanski pukovnik Ernest Dunlop Swinton.

Osnovni zahtjevi koje je prema Swintonu tenk trebao zadovoljavati bili su: brzina kretanja od sedam kilometara na sat, domet djelovanja od 35 kilometara, težina od oko osam tona te naoružanje od dvije strojnice i jednoga lakog topa, i uvelike su utjecali na njihov razvoj. Problemu pokretljivosti Swinton je doskočio uporabom gusjenica, nalik onima koje su traktori u SAD-u već odavno koristili. Modifikacijom traktorskih gusjenica stvoreno je veliko vozilo s gusjenicama oko cijeloga romboidnog profila tenka.

Od osnutka „Odbora za izradu kopnenog broda“ do izrade prvog prototipa naziva „Majka“ ili „Veliki Willie“ prošlo je tek godinu dana. Kopneni brod svojim je izgledom podsjećao na spremnik za vodu pa je stoga dobio naziv „tenk“, koji potječe od engleskog naziva za spremnik, eng. „tank“. Bio je to ujedno i adekvatan naziv kojim se nastojala prikriti njegova prava funkcija prije njihove pojave na bojištu. Njegov nezgrapan izgled bio je sukladan izračunima dimenzija i oblika koji su odgovarali potrebi svladavanja prepreka na bojištu i prelaska rovova. Prototip je svojom težinom od 28 tona uvelike premašio prvotni zahtjev od osam tona, ali budući da se pokazao uspješnim, odmah je pokrenuta proizvodnja prve serije tenkova tipa „Mark I“. Specifičnost britanskih tenkova, koja će ostati do kraja Prvoga svjetskog rata, bila je podjela na muški i ženski tip tenka.

PRVI DIO Pištolj Browning model 1910

Ženski tipovi bili su opremljeni samo strojnicama pa su imali funkciju pokretnih strojničnih gnijezda, dok su muški, osim strojnicama, bili naoružani i topovima. Ženski modeli bili su uvedeni kao podrška pješaštvu koje se kretalo iza tenkova jer je vladalo uvjerenje da muški modeli u borbi neće moći pružiti dovoljnu zaštitu pješaštvu.

Osim što je donio osnovne zahtjeve za razvoj tenkova, Swinton je postavio i osnovu njihova taktičkog djelovanja koje je predviđalo kombinirano djelovanje tenka i pješaštva, pri kojoj su tenkovi pružali podršku pješaštvu, ali je u borbenim djelovanjima i njima bila potrebna podrška pješaštva. Zahvaljujući svojim gusjenicama, dimenzijama i konstrukciji, tenkovi su bez većih problema prelazili preko prepreka od bodljikave žice i rovova te time otvarali put pješaštvu koje je nadiralo iza tenkova i štitilo njihove bokove. Oklop tenkova bio je otporan na puščanu paljbu, ali bi ga strojnička paljba oštećivala, dok ga je protuoklopno streljivo probijalo. Mobilnost prvih tenkova također je bila vrlo ograničena. Sustav mijenjanja brzina trebalo je doraditi jer su se često javljale poteškoće. Sustav skretanja tenka blokadom jedne gusjenice još uvijek nije bio izumljen pa je skretanje tenka vršeno pomoću dva kotača smještena iza vozila.

Svoje prvo vatreno krštenje tenk je doživio prerano pa stoga i nije za čuditi što polovina tenkova upućenih na bojišnicu na rijeci Sommi, u rujnu 1916., zbog tehničkih manjkavosti nije uzelo udjela u bitki. No bile su uočene njegove manjkavosti i prednosti koje su se ponajprije očitovale u krčenju puta pješaštvu preko protivničkih prepreka i rovova. Strašna strojnička gnijezda iz kojih se nemilice kosilo cijele navalne linije pješaštva za tenk nisu predstavljale veći problem, kao ni prepreke od bodljikave žice koje su filigranskom vještinom bile razvijene ispred linije rovova i nalikovale paukovoj mreži u kojoj je pješaštvo masovno skončavalo. Tenk je gazio sve pred sobom. Idealan teren predstavljala je Zapadna bojišnica čija je površina, uslijed dugotrajnoga žestokog granatiranja, na glavnim pravcima napada nalikovala pustinjskim prizorima. No u gorskim ili šumom prekrivenim predjelima bio je neuporabljiv. Unutrašnjost tenka bila je vrlo skučena. Središnji dio zauzimao je motor, u prednjem dijelu sjedili su vozač i jedan časnik koji je rukovao kočnicom. U stražnjem dijelu nalazila su se dva mehanizma za upravljanje gusjenicama, a svakim je upravljao jedan član posade, koji su ujedno bili i topnici. Modifikacije su uvođene u naredna tri modela tako da je model „Mark IV“ prihvaćen kao model koji može odgovoriti na potrebe ratovanja.

Ovaj model imao je znatno jači oklop od svojih prethodnika, a podjela na muški i ženski model je zadržana. Muški model bio je naoružan s dvama lakim topovima i četirima strojnicama, dok je ženski imao šest strojnica. Dodatne modifikacije dovele su do modela „Mark V“ koji je svojim naoružanjem, dužinom od osam metara i težinom od 28 tona ostao standardnim tenkom britanske vojske do kraja rata. Osim toga, „Mark V“ dobio je i novi, posebno dizajniran motor što mu je omogućilo jednostavnije prebacivanje brzina. Prijašnji problem skretanja je napušten i uveden je novi koji se zasnivao na različitoj brzini okretanja pojedine gusjenice i taj sustav skretanja nalazimo i kod kasnijih modela. Model „Mark V One Star“ predstavljao je modificiranu, dva metra dužu i pet tona težu, verziju koju je karakterizirao povećan transportni prostor u kojoj se moglo prevesti i 25 vojnika. „Mark V“ ostao je najzastupljeniji model tenka i nakon što su svjetlo dana ugledali kasniji modeli koji su se razvijali tijekom rata, sve do zajedničkog britansko-američkog tenka „Mark VIII“.

IZ NOVOG BROJA Maksimilijan Čičerić Baćanski - Austrougarski general hrvatskoga podrijetla

Zahvaljujući modifikacijama, tenkovi su svoju efikasnost prvi puta iskazali u bitki kod Cambraija 22. studenoga 1917. godine. Iako je veo tajne s njih bio skinut prije više od godinu dana, zbog njihove male brojnosti i rijetkog korištenja njemačka strana nije posvećivala odviše pažnje na njihovu učinkovitost. Pored efekta iznenađenja i nepripremljenosti njemačkog odgovora u slučaju tenkovskog napada, Britanci su u bitki kod Cambraija promijenili i dotada ustaljenu taktiku koja je nalagala da bitki prethodi snažna topnička priprema kojom bi napadačka strana uništavala prepreke i topničke položaje prije početka pješačke navale. Ovoga puta topničku je pripremu zamijenila dimna zavjesa koja je prikrila napredovanje britanskih tenkova sve dok se oni nisu približili njemačkim linijama. Iznenađeni s 324 tenka koji su se iznenada pojavili iz dima, njemačke posade napuštale su rovove i dale se u bijeg pa su tenkovi bez većih poteškoća pregazili prepreke i rovove te uništili strojnička gnijezda. Iako su se tenkovi nakon uspješnog proboja protivničkih linija, zbog loše koordiniranih akcija pješaštva, ipak morali povući, početni efekt bio je izuzetno dobar pa je i efikasnost tenkova konačno dobila svoju potvrdu u praksi. Uskoro je uslijedio i prvi model lakših tenkova „Medium Mark A“, poznat još i po nazivima „Chaser“ (Gonič) ili „Whippet“ (pasmina trkaćeg psa) koji su zorno odražavali njegove borbene karakteristike.

Njegova težina od 15 tona činila ga je lakšim i mobilnijim od prethodnika. Gusjenice su bile postavljene oko kotača, posadu su činila tri vojnika, a postizao je brzinu od 15 kilometara na sat. Time je ovaj model udario temelje novog tipa tenka, bržeg i okretnijeg, ali i dovoljno jakog za proboj bojišnice. Efikasnost ovog modela testirana je 24. travnja 1918. u bitki kod Villers-Bretonneuxa u kojoj se sedam britanskih lakih tenkova sukobilo s bojnom njemačkog pješaštva i doživjelo velik uspjeh. Uništen je bio samo jedan tenk, dok je njemačka strana imala oko 400 ranjenih ili ubijenih vojnika. Bila je to konačna potvrda efikasnosti tenkova koji su daljnjim usavršavanjem postali jedan od glavnih vojnih oružja u drugome poluvremenu svjetskih ratova.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2016.

PRVI SVJETSKI RAT - ANALIZA "Vojnički bukvar" srpskoga vojnika IZ NOVOG BROJA Talijanska vojska u Puli 1918. - 1943. OBLJETNICA Počast Svetozaru Borojeviću kod obiteljske kuće u Mečenčanima
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.