Naslovnica

Pištolj Browning model 1910

Pištolj koji je koristio Gavrilo Princip kako bi izvršio atentat u Sarajevu 1914. postao je kontroverza koja traje do danas.
31. srpnja 2020. u 08:44 0 komentara 773 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

U Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, 28. lipnja 1914. odjeknuli su pucnji koji su čovječanstvo uveli u Prvi svjetski rat. Rat koji će neviđenom lakoćom u nešto više od četiri godine u smrt odvesti 20 milijuna ljudi uz dotad neviđena razaranja i stradanja carstava, kraljevina, država i gospodarstava.

IZ NOVOG BROJA Maksimilijan Čičerić Baćanski - Austrougarski general hrvatskoga podrijetla

Prvotno nazivan Veliki rat, odnosno Rat koji će okončati sve ratove zapravo je bio samo početak još većih sukoba među svjetskim silama koje će direktno dovesti do još brutalnijeg i smrtonosnijeg sukoba, odnosno izbijanja Drugoga svjetskog rata. Neposredni povod koji je pokrenuo lančanu reakciju prvim međudržavnim vojnim konfliktom Prvoga svjetskog rata, tj. napadom Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju, odigrao se tijekom lijepoga sunčanoga nedjeljnog dopodneva toga sudbonosnog 28. lipnja 1914. na Balkanu.

Naime, tada je Gavrilo Princip, mladi srpski nacionalist i pripadnik nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“, u Sarajevu ispalio fatalne hice u smjeru austrijskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda smrtno ranivši njega i njegovu suprugu Sofiju. Pištolj koji je tom prilikom koristio Gavrilo Princip kako bi izvršio atentat postao je predmet kon troverze koja traje i danas. Dok se istodobno o atentatoru Gavrilu Principu zna sve, pištolj koji je tom prilikom koristio još je uvijek obavijen određenim pokrovom misterije. Zapravo, priča o pištolju kojim je izvršen sarajevski atentat više-manje je priča o trima različitim modelima pištolja koja su pogreškama i raznim nesretnim spletom okolnosti samim činom atentata ostala povezana do današnjih dana.

FN Browning model 1900 – pištolj koji danas mnogi smatraju oružjem sarajevskih atentatora

Nakon što se atentat dogodio i kada je postalo jasno da je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand mrtav te da je i njegova supruga preminula od posljedica atentata, postalo je jasno kako se radi o prvorazrednoj vijesti i spektakularnom događaju. Nastojeći što prije izvijestiti čitatelje, urednici mnogih novina diljem Europe i svijeta započeli su bjesomučnu trku s vremenom, a sve kako bi upravo oni bili prvi koji će u javnost iznijeti detalje atentata.

Mnogi medijski izvjestitelji tako su pogreškom prenijeli vijest da je oružje atentatora Gavrila Principa Browningov pištolj model 1900 proizveden u belgijskoj tvornici Fabrique Nationale d’Herstal dodatno potkrepljujući tvrdnju ilustracijama svojih umjetnika. Ovo ne treba čuditi jer je u to vrijeme upravo ovaj Browningov pištolj bio izuzetno popularan na europskom tržištu, a i samo ime Browning bila je gotovo pa isključivo asocijacija na ovaj model belgijskog pištolja.

Nažalost, baš zbog ove pogreške, nastale na sam dan atentata, dan-danas se nerijetko čak i u mnogim stručnim suvremenim materijalima može pronaći podatak da je ovo oružje kojim je Princip izvršio ubojstva Franje Ferdinanda i njegove supruge. Ako bismo, kao laici, kojim slučajem putem interneta pokušali potražiti podatke o oružju sarajevskih atentatora, sasvim sigurno bismo naišli na netočne i kontradiktorne informacije koje nas mogu navesti na krivi trag i odvesti u sasvim drugom smjeru. Stoga valja biti oprezan te ne uzimati svaki podatak s interneta zdravo za gotovo.

WW1 karpati Prvi svjetski rat: Operacije 79. pješačka pukovnija zajedničke vojske u zimskim bitkama za Karpate

Pogreška u opisu modela pištolja sa sobom je povukla i pogrešan podatak o kalibru pa se tako logično mogu pronaći i potpuno krivi podaci da je kalibar ubojičina oružja 7,65 mm Browning, što apsolutno ne odgovara istini. No kako god bilo, ova nas situacija dovodi do zanimljive priče koju svaki ljubitelj povijesti i oružja želi znati. Ime Johna Mosesa Browninga zlatnim je slovima upisano u povijest razvoja vatrenog oružja. Gotovo da i nema kategorije u kojoj ovaj briljantni konstruktor nije ostavio svoj neizbrisiv trag i slobodno ga bez ikakva ustručavanja možemo proglasiti najboljim i najplodonosnijim konstruktorom vatrenog oružja koji je ikada živio. Rođeni Amerikanac, J. M. Browning igrom je slučaja došao u kontakt s belgijskim proizvođačem oružja. Priča o Browningu i FN Herstalu počinje 1896. godine. Tada je FN Herstal u Ameriku poslao Harta O. Berga, jednoga svog zaposlenika, komercijalista, inače rođenog Amerikanca, a sve kako bi ispitao tržište i upoznao se s inovacijama na području proizvodnje bicikala. Naime, FN je nakon početnog uspjeha u proizvodnji pušaka za vojsku upao u poslovne probleme izgubivši sudski spor protiv njemačke tvrtke Mauser koja je 1894. godine podnijela tužbu za povredu patenta te se kako bi preživio preorijentirao na proizvodnju automobila, motocikala i bicikala. Berg je bio rodom iz Hartforda, grada u državi Connecticut, koji je slučajno bio dom tvornice Colt s kojom je John M. Browning već surađivao. Koincidencija je htjela da se upravo u Hartfordu obojica sretnu u isto vrijeme i upoznaju. Slučajan susret ubrzo se pretvorio u poslovni dogovor. FN je imao ono što je Browningu nasušno nedostajalo, suvremeno opremljenu tvornicu i stručno osoblje koje je moglo pratiti i pretvoriti u djelo Browningove ideje, a kojih njemu nije manjkalo. Tim više što osobno nije bio previše zadovoljan poslovnim politikama američkih kompanija Winchester i Colt, a koje su otkupljivale sve njegove patente ne s primarnim ciljem proizvodnje, već onemogućavanja konkurencije.

Određena suzdržanost vodećih ljudi dodatno je osnažila njegovu odluku da dio svojih inovacija prebaci u ruke europskih kompanija i ponudi ih tržištu Starog kontinenta. Već 1897. godine Berg se vratio u Belgiju s prototipom džepnoga poluautomatskog pištolja novog kalibra 7,65x17 milimetara. Prototip pištolja ubrzo je izložen tvorničkim testiranjima te je uspio ispaliti 500 komada metaka bez ijednog zastoja ili kvara na oružju što je za ono vrijeme bio izvanredan uspjeh. FN je promptno reagirao i 17. srpnja 1897. tvrtka je potpisala ugovor o proizvodnji.

Novi pištolj dobio je oznaku model 1899, odnosno „Pistolete Browning“, ujedno postavši prvi pištolj ikada proizveden u pogonima FN-a. Vodstvo FN-a prepoznalo je potencijal proizvoda te je u želji da otkupi prava na proizvodnju pištolja pristao na ime autorskih prava dodatno platiti Browningu iznos od dva franka po pištolju povrh početnog honorara od 2000 dolara. Maloprodajna cijena pištolja iznosila je 30 franaka. Browning je ubrzo izradio poboljšanu inačicu koja ulazi u proizvodnju kao FN model 1900 i postaje prvi uspješni komercijalni model džepnoga poluautomatskog pištolja s ukupnom proizvodnjom od 724.550 komada. Pištolj opaljuje pomoću skrivenog udarača, odnosno udarne igle (nema vanjski kokot/udarač) i ima kapacitet spremnika od sedam metaka kalibra 7,65 Browning (7,65x17 mm), čime ovaj danas popularni kalibar i ulazi u širu uporabu. Radi na principu slobodnog zatvarača gdje se spoj cijevi i zatvarača ostvaruje snagom povratne opruge i mase zatvarača. Dužina cijevi je 102 mm s ukupnom dužinom pištolja od 172 mm i ukupne mase od 625 grama. Ciljnici su klasični, fiksni, prednji tipa nož, dok je stražnji ciljni zaštićen bočnim „ušicama“. Radi se o uistinu zanimljivom pištolju arhaičnog izgleda s nekim vrlo jedinstvenim rješenjima. Jedno od njih je i smještaj povratne opruge koja se nalazi iznad cijevi te ujedno služi i kao opruga udarne igre, čime je omogućeno pouzdano paljenje kapisle metka, što je u ono vrijeme bilo od krucijalne važnosti s obzirom na nerijetku lošiju kvalitetu metaka.

Na ovaj je način riješen eventualni problem pretvrde kapisle. Drugo neobično rješenje jest zatvarač koji nije dio navlake, već je zasebni odvojivi dio. No najzanimljiviji detalj modela 1900, posebice kada govorimo o konstrukciji pištolja s početka 20. stoljeća, svakako je rješenje tzv. zapetosti udarne igle. Ono se ogleda u obliku zakretne poluge koja se uzdiže izvirujući iz navlake tako da blokira uočavanje prednjeg ciljnika, što znači da kada udarna igla nije napeta, strijelac ne može vidjeti prednji ciljnik. Kada je udarna igla napeta, a pištolj spreman za opaljenje, poluga se uvlači unutar tijela oružja,a strijelac može vidjeti prednji ciljnik. Nažalost, određena tzv. stručna literatura navodi kako se radi o indikatoru napunjenosti ležišta metka, no to nije točno! Pištolj posjeduje manualnu kočnicu koja se nalazi s lijeve strane pištolja i napravljena je u klasičnom Browningovu stilu, što znači da je pištolj zakočen kada se poluga nalazi u gornjem položaju (oznaka „FEU“), dok je otkočen kada je poluga u donjem položaju (oznaka „SUR“). Za razliku od većine drugih Browningovih pištolja model 1900 nema kočnicu spremnika tzv. „magazine disconnector“ te je moguće izvršiti opaljenje i kada je spremnik izvučen iz rukohvata pištolja. Spremnik se osigurava unutar rukohvata metalnim utvrđivačem u obliku pete na dnu rukohvata, a vadi se jednostavnim potiskom pete u smjeru prema naprijed. Unatoč popularnosti na civilnom tržištu model 1900 nije postigao veće vojne uspjehe, radi preslabog kalibra za vojnu uporabu i još uvijek prisutnog nepovjerenja prema poluautomatskim pištoljima tadašnjega vojnoga konzervativnog establišmenta. Belgija ostaje ujedno i najveći pojedinačni vojni korisnik modela 1900.

PRVI SVJETSKI RAT - PRVI DIO 79. pješačka pukovnija zajedničke vojske u zimskim bitkama za Karpate 1915.

Definitivno oružje sarajevskih atentatora – pištolji FN Browning model 1910 kalibra 9 mm K

Pripremajući se za atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, urotnici su opremljeni oružjem izravno u Srbiji u organizaciji tajne terorističke organizacije „Crna ruka“ pod vodstvom Dragutina Dimitrijevića – Apisa, koja je iz sjene rukovodila i manipulirala atentatorima, članovima „Mlade Bosne“. Tom prilikom neposredni opskrbljivač i najbliži Apisov suradnik, Vojislav Tankosić, predao je 27. svibnja 1914., a prije povratka u Sarajevo, Gavrilu Principu i ostalima četiri pištolja FN Browning model 1910 kalibra 9 mm K, šest bombi, pilule s cijanidom i novac. Tvornički brojevi pištolja bili su: 19074, 19075, 19120 i 19126, s time da je navodno Gavrilo Princip prilikom ubojstva upotrijebio pištolj tvorničkog broja 19074. Pištolji su nabavljeni kod Charlesa Douceta, zastupnika FN Herstala u Beogradu, koji je bio u odličnim prijateljskim odnosima s Dimitrijevićem i Tankosićem. U vrijeme kada im je isporučio pištolje, model 1910 bio je nepune dvije godine na tržištu i u to je vrijeme predstavljao vrlo vjerojatno najbolji i najpouzdaniji džepni pištolj na svijetu. Nakon atentata policija je pronašla i oduzela sva četiri pištolja, s time da je na licu mjestu oduzela pištolj Principu, dok je ostale pronašla naknadno, i to pištolj Cvetka Popovića u podrumu kuće „Prosvetnog savjeta“ u Ćumurija ulici, pištolj Trifka Grabeža pronađen je pod krovom poljskog zahoda u „kavani Gavre Crnogorčevića“, a pištolj Vase Čubrilovića u grmlju u parku kod vladine zgrade „Musala“.

Među zaplijenjenim oružjem nalazilo se i pet ručnih bombi, pošto je jednu neuspješno iskoristio Nedeljko Čabrinović. Nakon završenoga sudskog procesa pištolju Gavrila Principa gubi se svaki trag. Tek 2004. godine, na 90. godišnjicu početka Prvoga svjetskog rata, Principov pištolj ponovno se pojavljuje u javnosti kada jezuit dr. Manfred Rauchensteiner svečano predaje pištolj ravnatelju bečkoga Vojnopovijesnog muzeja. Sve vrijeme pištolj se nalazio u posjedu jezuitskog reda kao ostavština nakon smrti jezuita Antona Puntigama 1926. godine, prijatelja i duhovnog savjetnika prijestolonasljednika Franje Ferdinanda.

Medijska konfuzija oko točnosti imenovanja oružja kojim je atentat počinjen i želja za senzacionalizmom tek su jedni od mnogih razloga zašto još uvijek postoji u nekim izvorima proturječnost o kojem se točno modelu pištolja radi. Naime, u tadašnje vrijeme ime Browning u javnom je diskursu bio kolokvijalan pojam kojim se gotovo pa svaki poluautomatski džepni pištolj nazivao. Velika uspješnost na tržištu i popularnost Browningova pištolja posljedično je dovela do toga da nitko nije obraćao pozornost na razlike u modelima. Naziv Browning sam po sebi bio je sinonim za pouzdano i kvalitetno oružje. U vrijeme atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, model 1910, kojim je atentat i bio izvršen, na tržištu nije bio ni pune dvije godine. Iako označen kao model 1910, on je tek 1912. godine krenuo u serijsku proizvodnju, a distribucija je započela tek u listopadu iste godine. Stoga i ne treba čuditi zašto je došlo do pogreške u prijenosu vijesti, naprosto je prijašnji model 1900 bio dominantan na tržištu i kada se među izvjestiteljima i novinarima pojavila informacija kako je atentat izvršen Browningovim pištoljem, nije teško zamisliti kako se upravo mislilo da se radi o modelu 1900. Otuda pogrešna vijest i o netočnom kalibru.

Rat JEDNA OD NAJTEŽIH BITAKA PRVOG SVJETSKOG RATA 8 ključnih činjenica o krvavoj i strašnoj bitki na Sommi

Sam pištolj FN Browning model 1910 predstavlja konstrukcijski napredak i odmak od arhaičnih rješenja primijenjenih na ranijem modelu. Ponajviše se razlikuje od modela 1900 u smještaju povratne opruge. Za razliku od modela 1900 kod kojeg je povratna opruga iznad cijevi, Browning je na modelu 1910 primijenio rješenje s povratnom oprugom smještenom oko cijevi. Na ovaj je način dobio kompaktnije i jednostavnije oružje glađih linija čime model 1910 uistinu postaje pravi džepni pištolj. Dakako, za ono vrijeme. Vjerojatno se prvi prototip pojavio još 1908. godine pošto je patent registriran 20. veljače 1909. godine. Proizvodnja primjeraka u kalibru 7,65 Browning započinje u drugoj polovini 1912., dok primjerci u kalibru 9 mm K kreću s proizvodnjom par mjeseci poslije. Ovim modelom započinje i doba karakteristične glatke linije Browningovih džepnih pištolja. Prepoznatljivost elegantnog dizajna ostat će vjeran „trademark“ gotovo pa svih budućih Browningovih pištolja, bez obzira na proizvođača. Pištolj zadržava rješenja opaljenja pomoću skrivenog udarača, odnosno udarne igle (nema vanjski kokot/udarač), jednostrukog djelovanja okidača i ima kapacitet spremnika od sedam metaka kalibra 7,65 Browning, odnosno šest ako se radi o kalibru 9 mm K. Također, radi po principu slobodnog zatvarača. Dužina cijevi jest 88 mm s ukupnom dužinom pištolja od 153 milimetra. Ukupna težina pištolja iznosi oko 590 grama ovisno o kalibru pištolja.

Za razliku od modela 1900 na novom modelu Browning generalno popravlja opću sigurnost pištolja ugrađujući dodatne dvije kočnice. Tako uz standardnu manualnu kočnicu i na ovom modelu ugrađuje kočnicu na hrptu rukohvata (tzv. „gripsaffety“) i kočnicu na spremniku (tzv. „magazine disconnector“) čime dobiva maksimalnu sigurnost za ono vrijeme s ukupno tri kočnice. Kočnica na hrptu rukohvata direktno blokira zapinjač sprečavajući ga u kretnji prema dolje i otpuštanju udarne igle. Pištolj radi kočnice na spremniku ne može opaliti ako je spremnik izvučen iz rukohvata. Usto kočnica na hrptu rukohvata postaje i njegov zaštitni znak do današnjih dana, iako na kasnijem HP/GP modelu odustaje i od nje. Od samog trenutka pojavljivanja u prodaji model 1910 postaje popularno oružje dokazujući se kao pouzdan i precizan pištolj koji je lako prikriti i nositi za samoobranu svakodnevno. Zanimljivost ovog pištolja jest da se jednostavno zamjenom cijevi može pucati iz istog pištolja jednako kako kalibar 7, 65 mm Browning, tako i 9 mm K. No ova značajka nije prošla dobro na tržištu tako da je potražnja za dvjema cijevima za jednu platformu bila zanemariva.

Nastavak teksta pročitajte u jednom od slijedećih nastavka. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2017.

Alojzije Stepinac ZANIMLJIVOSTI Alojzije Stepinac u Prvome svjetskom ratu
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.