U sklopu pothvata »Runolist« zadaća Vojne skupine A (zapovjednik: general-feldmaršal Wilhelm List do 10. rujna kada je Vojnom skupinom A formalno zapovijedalo Vrhovno zapovjedništvo vojske, odnosno Adolf Hitler, do 22. studenog 1942. te je potom zapovjednikom imenovan general-pukovnik Ewald von Kleist) bila je zauzimanje područja čitava Kavkaza, a za izvršenje navedene zadaće vojnoj skupinu bile su podređene.
1. oklopna vojska (zapovjednik: general-pukovnik Ewald von Kleist do 22. studenog 1942, a potom general konjaništva Eberhard von Mackensen) i 17. vojska (zapovjednik: general-pukovnik Richard Ruoff). Vojna skupina A započela je svoj napad 28. lipnja 1942. godine s mostobrana na rijeci Donu te je nakon prodora od 500 km u borbama koje su trajale mjesec i pol dana 9. kolovoza izbila na obronke Kavkaza. Prodor Vojne skupine A nastavljen je sve do kraja studenog 1942. godine pri čemu je zauzeto područje sjevernog Kavkaza, a sam prodor zaustavljen je pred Groznim (pripadnici 1. gorske divizije 21. kolovoza 1942. godine razvili su njemački ratni stijeg na najvišem vrhu Kavkaza Elbrusu). Nakon katastrofe njemačke 6. vojske u Staljingradu i prodora sovjetskih snaga od Volge prema Donu, Vojna skupina A započinje u ožujku 1943. godine s povlačenjem svojih snaga s Kavkaza prema Azovskom moru i poluotoku Krimu.
Budući da je područje Kavkaza pod njemačkom okupacijom bilo pod isključivom vojnom upravom, ono je bilo u nadležnosti zapovijedajućeg generala Postrojbi za osiguranje i zapovjednika Vojne oblasti A (njem. »Kommandierender General der Sicherungstruppen und Befehlshaber Heeresgebiet A«) koji je bio podređen zapovjedniku Vojne skupine A. Zapovijedajućim generalom Postrojbi za osiguranje i zapovjednikom Vojne oblasti A imenovan je general pješaštva Karl von Roques, koji je navedenu dužnost obnašao do 1. siječnja 1943. godine kada ga je zamijenio general topništva Otto Hartmann.
Navedenom zapovjedniku za izvršenje zadaća osiguranja pozadine Vojne skupine A bile su podređene 444. i 454. divizija za osiguranje. Od 23. rujna 1942. godine započelo je s djelovanjem novoustrojeno mjesto višeg SS- i redarstvenog vođe Kavkaz (njem. »Höherer Ssund Polizeiführer Kaukasien«, ugašeno nakon povlačenja njemačkih snaga s Kavkaza u ožujku 1943) na koje je imenovan SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Gerret Korsemann. Viši SS- i redarstveni vođa Kavkaz bio je podređen najvišem SS- i redarstvenom vođi Ukrajina SS-generalu Prützmannu. Pri višem SS- i redarstvenom vođi Kavkaz ustrojeno je mjesto zapovjednika redarstva poretka (BdO), a zapovjednikom je imenovan pukovnik oružništva Alois Menschik kojem je podređeno sedam oružničkih pothvatnih zapovjedništava (njem. »Gendarmerie-Einsatz-Kommando« – GEK). Poslove sigurnosnog redarstva i sigurnosne službe preuzela je Pothvatna skupina C (njem. »Einsatzgruppe C/EG C«) Redarstva sigurnosti i Sigurno sne službe pod zapovjedništvom SS-Oberführera Otta Rascha s podređenim posebnim zapovjedništvima (njem. »Sonderkommando« – SK): 4a, 4b, 5 i 6.
Na temelju iskustava iz prvih dana pothvata »Barbarosa« s bojnama »Nachtigal« i »Roland« (koje su bile popunjene ukrajinskim dragovoljcima sa zadaćom izvođenje diverzija u pozadini sovjetskih snaga) njemačka vojna izvještajna služba »Abwehr« krajem 1941. godine ustrojava dvije bojne: 444. kavkasku bojnu i 444. taurkenstantsku bojnu. Obje bojne popunjene su dragovoljcima podrijetlom s područja Kavkaza koji su se nalazili u njemačkim zarobljeničkim logorima. Njemačka izvještajna služba »Abwehr« postrojila je navedene bojne u sklopu priprema za predstojeću ofenzivu na južnom krilu Istočnog ratišta sa zadaćom prodora u pozadinu sovjetskih snaga gdje su pripadnici bojni trebali vršiti diverzije na pojedinim objektima, ali isto tako zauzeti neke od vitalnih objekata na Kavkazu (mostove, prijevoje itd.) te spriječiti njihovo rušenje od strane sovjetskih snaga te ih osiguravati do dolaska glavnine njemačkih snaga. Osim navedenih dviju bojni postrojen je i Posebni odred »Brđanin« (njem. Sonderverband »Bergmann«) jačine triju bojni, a zapovjednikom navedenog odreda imenovan je bojnik prof. dr. Theodor Oberländer (njemački vodeći stručnjak između dva rata za Kavkaz i središnju Aziju, a nakon rata savezni njemački ministar za pitanja protjeranih Nijemaca u vladi Konrada Adenauera od 1953. do 1960. godine).
Budući da je odaziv dragovoljaca višestruko nadmašivao potreban broj dragovoljaca za popunu obiju bojni (svaka od navedenih bojni bila je jačine 800 vojnika), Vrhovno zapovjedništvo vojske (njem. »Oberkommando des Heeres« – OKH) donijelo je 30. prosinca 1941. godine odluku o ustrojavanju dragovoljačkih legija za pripadnike naroda s područja Kavkaza i središnje Azije. Vrhovno zapovjedništvo vojske 13. siječnja 1942. godine zapovijeda postrojavanje Njemačkog obučnog stožera (njem. »Deutschen Ausbildungsstabes«) sa zadaćom organizacije i provedbe obuke u pojedinim legijama. Na čelo Njemačkog obučnog stožera imenovan je bojnik Andreas Mayer-Mader. Za mjesta ustrojavanja legija određeno je područje Generalnog guvernorata (vojna vježbališta Rembertow i Radom) te je OKH 13. siječnja 1942. godine odredio postrojavanje sljedećih legija: Turkenstanska legija (zapovjednik: bojnik Eberl) kojom su obuhvaćeni dragovoljci sljedećih naroda: Karakalpakeni, Kazaci, Kirgizi, Turkmeni, Uzbeci, Tađici, Istočni Tatari, Beludženi, Dunganci, Iranci, Kašgareni, Kuraminenci, Šugananci i Tarančeni; Kavkasko-muslimanska legija koja od 2. kolovoza 1942. mijenja ime u Azerbajdžanska legija (zapovjednik: bojnik Riedel te potom bojnik Hoefer) kojom su obuhvaćeni dragovoljci Azeri; Gruzijska legija (zapovjednik: bojnik Housselle, potpukovnik Ristow i potpukovnik Dr. Maus) kojom su obuhvaćeni dragovoljci Gruzijci i dragovoljci sljedećih naroda: Adžareni, Gurijeri, Imeretinenci, Kahetinenci, Laceni, Mingrelirci, Svaneni i Južni Oseti; Armenska legija (zapovjednik: bojnik Kucera i potpukovnik Engholm) kojom su obuhvaćeni dragovoljci Armenci; Sjevernokavkaska legija (zapovjednik: bojnik Olbrich i bojnik Housselle) kojom su obuhvaćeni dragovoljci sljedećih naroda: Oseti, Abhazi, Adige, Čerkezi, Kabardinerci, Balkarci, Karačari, Čečeni, Inguši, Kumikenci, Nogajerci, Avari, Ahvahci, Andijerci, Bagulalenci, Botlihenci, Hvaršinenci, Didojerci, Godoberineri, Karatinenci, Tindalci, Čamalalci, Dagestanci, Darginenci, Kajtagenci, Kubačineni, Lakeni, Lezgineni, Agulci, Kačureni, Rutulenci, Tabasaranci, Udinenci, Kurdi, Tališi, Tati i Sjeverni Oseti; Volgotatarska legija (zapovjednik: bojnik Freiherr von Seckendorff) koja je obuhvatila dragovoljce sljedećih naroda: Ufa Tatari, Kazanski Tatari, Baškireni, Mari, Mordvineni, Čuvaši i Udmurtenci.
OKH 18. veljače 1942. godine donio je zapovijed prema kojoj se postrojavaju »Istočne bojne« (njem. »Ostbataillone«) u koje se svrstavaju pripadnici sljedećih naroda: Estonci, Letonci, Litvanci, Bjelorusi, Ukrajinci, Rusi i Kozaci te »Istočne legije« (njem. »Ostlegionen«) koje popunjavaju pripadnici naroda s Kavkaza i iz središnje Azije. Drugom zapovijedi OKH-a, izdanom istoga dana, zapovjeđeno je postrojavanje Ustrojbenog stožera Istočnih legija (njem. »Aufstellungsstab der Ostlegionen«) koji od 23. siječnja 1943. godine postaje Zapovjedništvo Istočnih legija (njem. »Kommando der Ostlegionen«, zapovjednik: pukovnik Richard von Heigendorf). Poslije samoga postrojavanja svaka od istočnih legija imala je razinu bojne da bi ubrzo ta razina bila podignuta na razinu pukovnije, dok je Zapovjedništvo Istočnih legija s razine pukovnije podignuto na razinu divizije.
Novom zapovijedi OKH-a od 24. travnja 1942. godine zapovjeđeno je ustrojavanje Škole za časnike i dočasnike dragovoljce Istočnih legija (zapovjednik: potpukovnik von Pawel-Rammingen) u kojoj je vršena obuka za zapovjednike desetine, voda i satnije. Istovremeno je ustrojeno i mjesto nadzornika turkenstanskih postrojbi koje vrlo brzo mijenja ime u general istočnih postrojbi, a od 1. siječnja 1944. godine postaje general dragovoljačkih postrojbi pri Vrhovnom zapovjedništvu vojske. Sve navedene dužnosti obnašao je general konjaništva Ernst-August Köstring.
Do sredine rujna 1942. godine postrojeno je prvih 15 ojačanih bojni (bojne 1. vala) od dragovoljaca iz Istočnih legija: 450., 452., 781., 782., 783. i 784. iz Turkenstanske legije, 804. i 805. iz Azerbejdžanske legije, 800., 801. i 802. iz Sjevernokavkaske legije, 795. i 796. iz Gruzijske legije te 808. i 809. iz Armenske legije. Do kraja travnja 1943. godine izvršen je ustroj još 21 bojne (bojne 2. vala): 785., 786., 787., 788. i 789. iz Turkenstanske legije, 806., 807., 817. i 818. iz Azerbajdžanske legije, 803. iz Sjevernokavkaske legije, 797., 798., 799. i 822. iz Gruzijske legije, 810, 811., 812. i 813. iz Armenske legije te 825., 826. i 827. iz Volgotatarske legije. Treći val bojni od dragovoljaca iz Istočnih legija postrojen je do kraja 1943. godine i činilo ga je 17 novih bojni: 790., 791. i 792. iz Turkenstanske legije, 819. i 820. iz Azerbajdžanske legije, 835., 836. i 837. iz Sjevernokavkaske legije, 823. i 824. iz Gruzijske legije, 814., 815. i 816. iz Armenske legije te 828., 829., 830. i 831 iz Volgotatarske legije. Zapovjedništvo Istočnih legija izvijestilo je OKH da je do 31. prosinca 1943. godine postrojilo 14 turkenstanskih bojni, osam azerbajdžanskih bojni, sedam sjevernokavkaskih bojni, osam gruzijskih bojni, devet armenskih bojni i sedam volgotatarskih bojni, odnosno ukupno 53 pješačke bojne s ukupno 53 000 dragovoljaca.
Osim navedenog tijekom 1943. godine postrojen je Radni stožer Radom (zapovjednik: pukovnik Boller) koji se sastojao od pet turkenstanskih radnih bojni. Navedeni zdrug 20. će srpnja 1944. godine biti preustrojen u Dragovoljački turkenstanski obučni i doknadni zdrug (njem. »Freiwillige Turkestanische Ausbildung und Ersatz Brigade«) te je preko njega trebala ići sva popuna za 162. pješačku (turkestansku) diviziju. Svaka od navedenih ojačanih pješačkih bojni Istočnih legija sastojala se od triju streljačkih satnija (svaka streljačka satnija imala je stožerni vod i tri streljačka voda s ukupno 200 vojnika), satnije teških strojnica, stožerne satnije (stožerna satniju činili su: protuoklopni vod, opkoparski vod, minobacački vod i vod dojavništva) te stožera bojne. Ukupna jačina bojne Istočnih legija bila je 1 000 vojnika, od toga 60 Nijemaca (četiri časnika, jedan vojni službenik i 55 dočasnika).
Tijekom 1943. godine od ukupno 53 pješačke bojne Istočnih legija njih 25 uporabljeno je na prvoj crti bojišta (u sklopu divizija 1. oklopne i 17. vojske Vojne skupine A) na Kavkazu, dok su ostale bojne uporabljene u pozadini za borbu protiv sovjetskih partizana. Početkom 1944. godine dio bojni Istočnih legija preustrojen je u pričuvne bojne (jačine od 400 do 500 vojnika) te potom prebačen ne područje južne Francuske gdje je postrojena Dragovoljačka kadrovska divizija (njem. »Freiwilligen-Stamm-Division «, zapovjednik: general-bojnik Ralph von Heygendorff do 11. ožujka 1944, potom general-bojnik Wilhelm von Henning do 9. rujna 1944. te general-bojnik Bodo von Wartenburg) koja se sastojala od pet dragovoljačkih kadrovskih pukovnija (njem. »Freiwilligen-Stamm-Regiment «): 1. (Turkenstanci, Gruzijci i Sjevernokavkasci), 2. (Azeri, Armenci i Volgotatari), 3. (Ukrajinci), 4. (Rusi) i 5. (Kozaci). Divizija je ugašena 13. rujna 1944. godine, a njezine pukovnije raspoređene su kao popuna u njemačke divizije na Zapadnom ratištu. Izuzev navedenih borbenih postrojbi postrojene su još 202 samostalne satnije (za opskrbu, izgradnju i održavanje prometnica, za popravke i održavanje pruga te za tehničke popravke vozila) od kojih je 111 bilo turkenstanskih, 30 gruzijskih, 22 armenske, 15 volgotatarskih i tri sjevernokavkaske (ukupno je u navedenim satnijama bilo angažirano 174 000 dragovoljaca).
Tijekom zimskih borbi 1941/42. godine 162. pješačka divizija pretrpjela je teške gubitke te je povučena u pozadinu Vojne skupine Sredina. Ostaci 162. pješačke divizije (stožer divizije i logističke postrojbe) prebačen je početkom svibnja 1942. godine na područje Poltave (Ukrajina) te je prema zapovijedi OKH-a 162. pješačka divizija postala glavna obučna postrojba za istočne dragovoljce. Zapovjednikom divizije postavljen je pukovnik, a od 6. rujna 1942. godine general-bojnik dr. Oskar Ritter von Niedermayer (jedan od najboljih njemačkih stručnjaka za Rusiju i Bliski istok). U sklopu divizije ustrojeno je pet nacionalnih legija čija je zadaća bila obuka dragovoljaca: Turkenstanska legija (zapovjednik: potpukovnik Ristow), Azerbejdžanska legija (zapovjednik: potpukovnik Graf von Üxküll-Gilleband), Gruzijska legija (zapovjednik: potpukovnik Heyne), Armenska legija (zapovjednik: potpukovnik Linde), Sjevernokavkaska legija (zapovjednik: bojnik Mayer-Mader). Za prikupljanje dragovoljaca ustrojena su dva velika logora: Lubni (zapovjednik: pukovnik Möller) i Horol (zapovjednik: pukovnik Eder).
Uz sve navedeno ustrojen je i poseban tečaj za prevoditelje. Do kraja svibnja 1943. godine u sklopu divizije postrojeno je i pješačku obuku prošlo 27 pješačkih bojni Istočnih legija. Navedene bojne razmještene su u sljedeće postrojbe (rimski broj označava broj bojne, a arapski broj označava broj pukovnije): I/29., I/44., I/76., I/94., I/100., I/295., I/297., I/305., I/370., I/371., I/384. i I/389. (12 turkenstanskih bojni), I/4., I/73., I/97., I/101., I/111. i II/73. (šest azerbejdžanskih bojni), I/1., I/9., II/4. i II/198. (četiri gruzijske bojne), I/125., I/198. i II/9. (tri armenske bojne) te dvije samostalne ojačane sjeverno-kavkaske bojne (842. i 843.). Osim borbenih postrojbi u diviziji je obuku prošlo i devet graditeljskih bojni. Ukupno je 30 000 pripadnika Istočnih legija prošlo obuku u sklopu 162. pješačke divizije.
U lipnju 1943. godine ugašene su Istočne legije u sklopu 162. pješačke divizije te je stožer divizije s pristožernim postrojbama prebačen na vojno vježbalište Neuhammer gdje je divizija trebala biti postrojena kao 162. turkestanska pješačka divizija (njem. »162. Turkestaner-Infanterie-Division«). U sklopu divizije ustrojene su 303. turkenstanska pješačka pukovnija (zapovjednik: pukovnik Sultan Alim) i 314. azerbejdžanska pješačka pukovnija (zapovjednik: pukovnik Israfil-beg). Divizija je u rujnu 1943. godine prebačena na područje sjeverne Italije gdje je predala dotadašnje sovjetsko naoružanje te je opremljena novim talijanskim naoružanjem. General-bojnik dr. Niedermayer zapovijeda divizijom do 4. lipnja 1944. godine, a potom kao novi zapovjednik dolazi general-bojnik Richard von Heigendorf. Divizija ostaje do kraja rata na području sjeverne Italije gdje je uglavnom angažirana u protupartizanskim borbama. Nakon predaje divizije britanskim postrojbama početkom svibnja 1945. godine svi pripadnici divizije koji nisu bili Nijemci promptno su isporučeni Sovjetima.
Krajem listopada 1944. godine u sklopu Waffen-SS-a postrojena su dva »oružana odreda« od dragovoljaca s Kavkaza: Istočnoturski oružani odred SS-a (njem. »Osttürkischer Waffenverband der SS«), koji se sastojao od sljedećih »oružanih skupina« (njem. »Waffengruppe «): Idel Ural, Turkestan i Krim. Zapovjednikom odreda imenovan je SS-pukovnik Wilhelm Harun-el-Raschid Hinterstatz. Drugi odred postrojen u sklopu Waffen-SS-a bio je Kavkaski oružani odred SS-a (njem. »Kaukasischer Waffenverband der SS«) koji su činile sljedeće »oružane skupine« (njem. »Waffengruppe«): Gruzijska, Azerbejdžanska, Armenska i Sjevernokavkaska. Svaka od navedenih »oružanih skupina« imala je razinu pukovnije, a sastojala se od dviju bojni. Zapovjednikom odreda imenovan je SS-pukovnik Arved Theuermann. Nijedan od dvaju navedenih odreda do kraja rata nije u potpunosti postrojen.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2016.