U srpnju 1942. godine zarobljen je sovjetski general-poručnik Andrej Andrejevič Vlasov, čije će ime postati sinonim ruske kolaboracije u Drugom svjetskom ratu. Vlasov je rođen 1900. godine i još kao mladić izabrao je vojni poziv. Sredinom 30-tih godina XX. stoljeća tadašnji pukovnik Vlasov nalazio se u Sovjetskoj vojnoj misiji u Kini, iz koje se vraća u studenom 1939. godine i preuzima zapovjedništvo nad 99. sovjetskom pješačkom divizijom, od koje ubrzo stvara jednu od najboljih postrojbi u cjelokupnoj Crvenoj armiji što mu donosi »Lenjinov orden«.
U siječnju 1941. godine Vlasov je promaknut u general-bojnika i imenovan zapovjednikom 4. tenkovskog zbora s kojim sudjeluje u borbama oko Kijeva. Početkom studenog 1941. godine Vlasov je imenovan zapovjednikom 20. sovjetske vojske koja sudjeluje u obrani Moskve te je u siječnju 1942. godine promaknut u čin general-poručnika i odlikovan »Ordenom Ordenom crvene zastave«. Njegovo ime tada se počinje često spominjati u sovjetskim izvješćima te postaje vrlo dobro poznato i njemačkoj strani. U ožujku 1942. godine general-poručnik Vlasov preuzima zapovjedništvo nad 2. sovjetskom udarnom vojskom (jačine: devet pješačkih divizija, šest pješačkih zdrugova i jednog oklopnog zdruga) sa zadaćom razbijanja okruženja oko Lenjingrada.
Pokušaj deblokade Lenjingrada propada i čitava 2. sovjetska udarna vojska biva okružena kod Volhova (istočno od Lenjingrada), gdje je doslovno napuštena (Crvena armija nije izvršila niti jedan napad u cilju spašavanja okružene vojske) te nakon sedmodnevnih borbi ostaci Vlasovljeve 2. udarne vojske prisiljeni su na predaju njemačkim snagama (zarobljeno je 32 000 sovjetskih časnika, dočasnika i vojnika na čelu sa zapovjednikom vojske). Bez obzira na Hitlerovo protivljenje, visoki časnici Njemačke vojske (većinom s Istočnog ratišta) uporno su zagovarali ideju stvaranje »Slobodnih Rusa« po uzoru na De Gaulleove »Slobodne Francuze«. Na tragu navedenog tražena je osoba koja bi preuzela vodstvo i oko koje bi se okupili svi dragovoljci u borbi protiv Staljinova režima. Jedan od prvih izbora bio je sovjetski general Mihail Lukin (bivši zapovjednik 19. sovjetske vojske), koji je izrazio volju da povede svoje zemljake u borbu protiv Staljina, međutim kao cijenu za svoju suradnju tražio je neovisnost u svim političkim i vojnim pitanjima što je dovelo do odrješita Hitlerova odbijanja. Tada su njemački časnici predložili generala Vlasova te je uz Hitlerovo odobrenje u studenom 1942. godine u Berlinu započelo s radom Rusko nacionalno povjerenstvo (koje je odmah počelo s izdavanjem tiskovina »Dobrovoljec« /hrv. “Dragovoljac”/ i »Zaria« /hrv. “Zora”/). Kao vojno krilo političkog Ruskog nacionalnog povjerenstva započeto je u siječnju 1943. godine s ustrojavanjem Ruske oslobodilačke vojske (rus. »Ruskaja osvoboditelnija armija« – ROA). Navedeno se ogledalo prije svega u tome što su »Istočni dragovoljci« na desnom gornjem dijelu rukava svojih njemačkih odora istaknuli našivak s natpisom »POA« (»ROA« na ćirilici), ispod kojega se nalazio plavi križ Svetog Andrije (zaštitnika Rusije) na bijeloj podlozi uokviren crvenim rubom. Međutim nije ustrojena niti jedna samostalna postrojba ROA-e, nego su sve postojeće postrojbe Istočnih dragovoljaca ostale pri »svojim« matičnim njemačkim postrojbama. Vrhovno zapovjedništvo Vojske uspjelo se nakon dugotrajne borbe s Hitlerom izboriti za zapovijed kojom je za Istočne dragovoljce uveden njemački sustav činova, čime su u svojim pravima u potpunosti izjednačeni s njemačkim vojnicima (zapovijed od 18. ožujka 1944. godine). U međuvremenu se u cijelu priču s ruskim dragovoljcima uključio i Waffen-SS koji je preko svoje Nadzorne postaje Istok (Leitstelle Ost) započeo s vrbovanjem dragovoljaca za čak dvije planirane SS-pješačke divizije (29. i 30.). Kako su se postrojbe Crvene armije sve više približavale granicama Reicha tako se odnos Nijemaca rapidno mijenjao u korist Vlasova.
Na tragu navedenog u Pragu je 14. studenog 1944. godine održana osnivačka skupština Povjerenstva za oslobođenje naroda Rusije (rus. »Komitet osvoboždenija narodov Rosij« – KONR), koji je trebao imati funkciju privremenog ruskog predstavničkog tijela. Potom je KONR izabrao svoje Predsjedništvo (rus. »Presidium«) koji je trebao obavljati funkciju privremene vlade. Za predsjednika Presidiuma KONR-a izabran je general-poručnik Andrej Andrejevič Vlasov, dok je za člana Presidiuma za vojna pitanja postavljen general-bojnik F. I. Truhin, čime je postao formalni zapovjednik ROA-e koja još uvijek nije imala niti jednu svoju operativnu postrojbu (prema odlukama KONR-a, ROA je trebala biti preimenovana u Oružanu silu Povjerenstva za oslobođenje naroda Rusije – rus. »Voruženje Sili KONR«/VS-KONR – međutim i dalje je ostao u uporabi naziv ROA). Presidium KONR-a donio je odluku o pokretanju službenog lista pod nazivom »Volja naroda«. U sljedeća dva mjeseca od ruskih su dragovoljaca ustrojene: 600. pješačka divizija, kasnije 1. divizija VS-a KONR-a (zapovjednik: general-bojnik Buniačenko) i 650. pješačka divizija, kasnije 2. divizija VS-a KONR-a (zapovjednik: general-bojnik Zverev) te pričuvni zdrug, središte za prikupljanje časnika i opkoparska bojna. Istodobno je od dragovoljaca iz zrakoplovstva ustrojena Zrakoplovna divizija VS-a KONR-a koja se sastojala od: transportnog jata, izvidničkog jata, protuzračne pukovnije, padobranske bojne i zrakoplovne skupine za obuku, pod zapovjedništvom general-bojnika V. I. Malceva (divizija je brojila 4 000 ljudi). Do sredine ožujka 1945. godine VS KONR-a (ROA) dostiže brojčanu snagu od 50 000 vojnika. Već krajem ožujka 1945. godine obje pješačke divizije sudjeluju u borbama protiv snaga Crvene armije te njihovo pojavljivanje na bojištu djeluje na cijeli niz prelazaka sovjetskih vojnika na suprotnu stranu. Obje divizije potom nastavljaju svoje povlačenje pred postrojbama Crvene armije te se uspijeva predati američkim postrojbama u Češkoj, koje većinu pripadnika VS-a KONR-a odmah predaju Sovjetima. Vlasov, Buniačenko, Zverev, Malcev, Truhin i još osam istaknutih pripadnika ROA-e/VS-a KONR-a pogubljeni su u Moskvi u srpnju 1946. godine pod optužbom »djelovanja kao agenata njemačkih izvještajnih službi sa svrhom poticanja i organizacije špijunaže te terorističkog djelovanja«.
RONA
Grad Lokot nalazi se smješten na samoj ivici nepreglednih Brjanskih šuma, točno na pola puta između Orela i Kurska u središnjoj Rusiji. U siječnju 1942. godine navedeno područje grada Lokota nalazilo se u području odgovornosti njemačke 2. oklopne vojske pod zapovjedništvom general-pukovnika Rudolfa Schmidta. Spomenuto područje Brjanskih šuma predstavljalo je prirodno utočište za sovjetske partizane, koji su predstavljali opasnost za njemačke snage na samom području te njihove opskrbne smjerove. Gradonačelnik grada Lokota K. Voskoboinkov ishodio je dozvolu njemačkog zapovjedništva da ustroji »samozaštitu« u jačini od 500 pripadnika sa zadaćom zaštite prometnica u području Lokota. Ovaj »eksperiment« pokazao se iznimno uspješnim i ubrzo je ustrojeno samoupravno Okružje Lokot, koje je do početka 1943. godine obuhvatilo gotovo jedan milijun stanovnika (sam Lokot bio je gradić od jedva 6 000 stanovnika 1941. godine). Sredinom 1942. godine Voskoboinkov pogiba tijekom jednog obračuna sa sovjetskim partizanima, a upravu nad Okružjem Lokot preuzima inženjer kemije Bronislav Vladislavovič Kaminski (Poljak po ocu, a Nijemac po majci). Nekoliko mjeseci prije početka njemačkog pohoda na Sovjetski Savez, Kaminski je pušten iz radnog logora u kojem je proveo pet godina. Opisivan je kao briljantan organizator, iako autokratskog ponašanja te vrlo inteligentan, a uz sve navedeno tečno je govorio njemački jezik. Kaminski je još krajem 1941. godine pokušao bezuspješno osnovati Rusku nacionalsocijalističku stranku, međutim s druge strane autonomno Okružje Lokot pod njegovim vodstvom postalo je model samoodržive uprave sa svojim: novinama, bolnicama, bankama, školskim sustavom te je čak uveden i porezni sustav. Isporuke hrane za njemačke postrojbe tekle su bez ikakve smetnje te su na temelju svega navedenog Nijemci zaključili kako na području Okružja Lokot nama potrebe za razmještanjem njemačkih postrojbi.
Samozaštitna postrojba od 500 ljudi do rujna 1943. godine narasla je na 10 000 vojnika, koje je Kaminski nazvao Ruska oslobodilačka narodna vojska (rus. »Ruskaja osvoboditelnaja narodnaja armija« – RONA, odnosno ćir. »PONA«). RONA je ustrojena u pet pješačkih pukovnija, topnički sklop (36 topova), oklopnu satniju (24 tenka T-34), opkoparsku bojnu, bojnu dojavništva i zdravstvenu bojnu. Za svoje osobno sudjelovanje u borbama protiv sovjetskih partizana Kaminski je odlikovan Željeznim križem I. reda. Krajem 1943. godine Okružje Lokot našlo se pod udarom nadirućih postrojbi Crvene armije te je izvršena evakuacija postrojbi RONA-e (15 000 vojnika i 10 500 civila) na područje Ratibora (na poljsko-češkoj granici). U ožujku 1944. godine RONA je preustrojena u ojačani zdrug te je od srpnja 1944. preuzeta u Waffen-SS kao jurišni zdrug (Sturmbrigade), a Kaminski je dobio čin SS-general-bojnika. Kada je u kolovozu 1944. godine izbio ustanak u Varšavi, za njegovo suzbijanje upućena je 1. pukovnija Jurišnog zdruga RONA (1 700 ljudi pod zapovjedništvom potpukovnika Vrolova), a i sam Kaminski otišao je u Varšavu. Tri tjedna nakon dolaska u Varšavu navedena pukovnija RONA povučena je na zahtjev njemačkog zapovjednika SS-generala Ericha von dem Bach-Zelewskog, koji je vodio čitavu protuustaničku operaciju, zbog nedostatka discipline, pljačke, silovanja te čak i za standarde Waffen-SS-a nevjerojatne količine počinjenih zločina. Sam Kaminski uhićen je po zapovijedi von dem Bach-Zelewskog te je strijeljan pod optužbom da je osobno sudjelovao u pljačkama sa svojom postrojbom. Vijest o strijeljanju Kaminskog djelovala je pogubno na moral cijele postrojbe koja se ubrzo raspala, a njezini ostaci prebačeni su u sastav ROA-e.
RNNA
U ožujku 1942. godine u Osintorfu pokraj Smolenska izvještajna služba Wehrmachta – Abwehr – ustrojila je postrojbu koja se spominje pod raznim imenima: Probni odred »Sredina« (Versuchsverband Mitte), Odred »Siva glava« (Verband Graukopf), zdrug »Bojarski«, ruska bojna za posebne zadaće i zdrug »Osintorf «. Službeni naziv postrojbe bio je 203. bojna Abwehra (Abwehr-Abteilung 203). Inicijativa za postrojavanje navedene postrojbe došla je od ruskog emigranta Sergeja Ivanova, koji je uspio vrbovati nekoliko eminentnih sovjetskih zarobljenika među kojima su bili pukovnik Vladimir Bojarski (zapovjednik elitne 41. gardijske divizije) i Georgi N. Žilenkov (prvi tajnik komunističke stranke za područje Moskve). Zajedno s Ivanovim iz emigracije je došao i Igor Saharov, sin carskog ruskog generala i heroj Španjolskog građanskog rata (na strani generala Franca), koji je postao zamjenik Ivanova. Do srpnja 1942. godine u »kampu« kod Osintorfa nalazilo se 3 000 dragovoljaca, a do studenog iste godine taj je broj narastao na 7 000 ljudi kada je ustrojen zdrug (četiri pješačke bojne, topnički sklop i bojna opkopara) pod nazivom Ruska nacionalno narodna vojska (rus. »Ruskaja natsionalnaja narodnaja armija« – RNNA). Zapovjednikom zdruga imenovan je pukovnik Vladimir Bojarski, dok je Saharov bio zadužen za provedbu obuke, a Ivanov i Žilenkov imali su zadaću političkog djelovanja među dragovoljcima te su pokrenuli i novine »Rodina« (“Domovina”).
U prosincu 1942. godine dotadašnje oružje i odore bivše sovjetske vojske zamijenjene su njemačkim te je donesena odluka u Zapovjedništvu Vojne skupine Sredina da se zdrug preustroji u pet samostalnih Istočnih bojni (Ostbataillon) – 633–637. – što je ujedno značilo i kraj postojanja RNNA-a.
»DRUŽINA«
U travnju 1942. godine u Pskovu (sjeverna Rusija) na inicijativu višeg SS- i redarstvenog vođe Sjever SS-generala Friedricha Jeckelna ustrojena je postrojba od ruskih dragovoljaca jačine 1 000 ljudi za borbu protiv lokalnih sovjetskih partizana. Postrojba je nazvana »Družina«, a zapovjednikom je imenovan potpukovnik V. V. Gil, bivši načelnik stožera sovjetske 229. pješačke divizije. Postrojba se pokazala kao izvanredna u borbi protiv sovjetskih partizana te je ubrzo postrojena i »Družina II«, također jačine 1 000 ljudi. U ožujku 1943. godine obje postrojbe spojene su u 1. ruski nacionalni zdrug (jačine 3 000 dragovoljaca) pod zapovjedništvom potpukovnika Gila. Tada na područje Pskova dolazi Georgi N. Žilenov sa zadaćom ustrojavanja 1. gardijskog zdruga od dragovoljaca. Potpukovnik Gil već se tada nalazio u dvojbi da li se bori za »pravu stvar«, a dolazak Žilenkova samo ga još više učvršćuje u ideji o prelasku na sovjetsku stranu s cjelokupnom postrojbom.
Tako je 13. kolovoza 1943. godine 1. ruski nacionalni zdrug »naišao« na zasjedu jakih sovjetskih partizanskih snaga, koje su ga ubrzo okružile te je potpukovnik Gil pozvao svoje vojnike da »promjene stranu«. U međuvremenu su ubijeni svi pripadnici njemačkog Stožera za vezu pri zdrugu, ali je ipak 30 časnika i dočasnika te 500 vojnika odbilo prijeći na sovjetsku stranu te su se pod borbom probili iz okruženja. Potpukovnik Gil kasnije je odlikova »Ordenom crvene zvijezde« za svoje »postignuće «. Od ostatka pripadnika 1. ruskog nacionalnog zdruga te novih dragovoljaca Žilenkov je uspio postrojiti 1. gardijski zdrug ROA-e (jačine 1 500 ljudi), koji je kasnije ušao u sastav 1. divizije ROA-e.
SONDERDIVISION »R«
Još početkom srpnja 1941. godine bivši pripadnik carskog osiguranja, a sada u činu »Sonderführer K« (njem. »Sonderführer« “posebni vođe” – osobe koje nisu bile časnici, ali su zbog svojih posebnih znanja imali časnički položaj, dok slovo »K« označava »Kompanie«, odnosno satniju što znači da je ovo bio položaj koji je odgovarao razini satnika), Boris Aleksejevič Holmston-Smislovski počinje s radom na ustrojavanju Obučne bojne za obranu od protivnika i izvještajnu službu (Lehrbataillon für Feind-Abwehr und Nachrichtendienst). Osnutak spomenute bojne činili su emigranti, no ubrzo počinje pristizati sve veći broj prebjega iz sovjetskih postrojbi tako da ubrzo od jedne bojne prerasta u 12 kompletnih pješačkih bojni.
U studenom 1942. godine od navedenih 12 pješačkih bojni ustrojena je Posebna divizija »R« (Sonderdivision R; ovo »R« je značilo »Russland« “Rusija”). Zapovjednikom divizije imenovan je Holmston-Smislovski, sada u činu pukovnika Wehrmachta, a čitava divizija vođena je kao regularna divizija Wehrmachta, a ne ROA. Divizija se cijelo vrijeme borila u sastavu njemačkih snaga te se s njima povlačila sve do Reicha, a svega nekoliko tjedana prije samoga kraja rata, 4. travnja 1945. godine, divizija je preustrojena u 1. rusku nacionalnu vojsku, dok je Holmston-Smislovski promaknut u čin general-bojnika Wehrmachta. Odličnim osobnim vođenjem svoje postrojbe general Holmston-Smislovski uspijeva u posljednjim danima Trećega Reicha svoju diviziju u potpunom redu prebaciti preko granice u neutralni Lichtenstein, gdje nalaze utočište. Vlada maloga Lichtensteina hrabro odbija sve sovjetske pritiske da izruči pripadnike divizije te financijski pomaže odlazak pripadnika divizije u »treće zemlje «, uglavnom u Južnu Ameriku, dok sam general Holmston-Smislovski ostaje do smrti živjeti u Lichtensteinu.
Posebna divizija »R« predstavlja jedinu cijelu postrojbu sastavljenu od ruskih dragovoljaca koja je uspjela izbjeći zručenje sovjetskim snagama te time tužan kraj koji je doživjela većina ruskih dragovoljaca u radnim logorima ili pred streljačkim strojem.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u ožujku 2016.
