Naslovnica

Okupacija i kolaboracija u Ukrajini

Samo dan nakon početka njemačke invazije na SSSR, ustrojeno je mjesto višeg SS i redarstvenog vođe Rusija-Jug (»Höherer SS-und Polizeiführer Russland-Süd«).
02. lipnja 2020. u 09:02 1 komentara 338 prikaza
Foto: Bundesarchiv

Ukrajinci su najveća europska nacija koja desetljećima nije uspjela ostvariti san o neovisnoj državi. Iako su početkom XX. stoljeća (od 1917. do 1921. godine) postojale čak tri zasebne ukrajinske države, potpunu neovisnost Ukrajina je stekla tek poslije općeg kolapsa Sovjetskog Saveza 1991. godine.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Ruska oslobodilačka vojska

Jedan od glavnih problema za sve ukrajinske države bilo je nepostojanje stalnih i jasnih granica Ukrajine. Samo ime Ukrajine dolazi od pojma »krajina« koji u ukrajinskom jeziku, kao uostalom i u hrvatskom jeziku, označava pojam granice, odnosno Ukrajina jednostavno znači »granična zemlja«. Upravo navedena odrednica »zemlje na granici« oblikovat će gotovo čitavu povijest Ukrajine. Do 1945. godine i stvaranja Socijalističke Sovjetske Republike Ukrajine područje Ukrajine nikada nije bilo pod jedinstvenom upravom. Povijesno, podjela Ukrajine uvijek se odnosila na podjelu na zapad i istok Ukrajine (koja je vrlo živa još i danas te je jedan od uzroka sukoba u Ukrajini kojem i danas svjedočimo).

Navedena podjela seže u srednji vijek kada je Ukrajina podijeljena na Vojvodstvo Galiciju (koje se protezalo na zapadu sve do sjevernih obronaka Karpata) i Kijevsku Kneževinu (koja se protezala na istoku sve do gornjeg Dnjepra). Vojvodstvo Galicija postalo je dio rastućeg Poljskog Kraljevstva, dok je s druge strane kulturno nasljeđe Kijevske Kneževine postalo temelj moderne ruske države (iako je simbol Kijevske Kneževine »trozub« Svetog Volodimira, kijevskog velikog kneza od 979. do 1015. godine, nacionalni simbol Ukrajine). Kada je ogromno Poljsko-Litavsko Kraljevstvo (koje se doslovno protezalo od Baltika do Crnoga mora) 1772. godine samo postalo predmetom podjele svojih susjeda, Vojvodstvo Galicija postaje krunska zemlja Habsburške Monarhije, dok Kijevska Kneževina postaje sastavni dio Ruskog Carstva. Jedan od bitnih aspekata ukrajinske podijele na zapadni i istočni dio bila je i vjerska pripadnost.

Dok je zapadna Ukrajina bila većinski grkokatolička (pravoslavni vjerski obred, ali priznavanje papinskog autoriteta), dotle je istočna Ukrajina bila većinski pravoslavna (koja je priznavala autoritet moskovskog patrijarha). Nakon nagodbe i ustrojavanja austro-ugarske dualne monarhije 1867. godine, područje Vojvodstva Galicije nalazi se u austrijskom dijelu Monarhije. Područje Ukrajine u sastavu Ruskog Carstva dijelilo se na tri dijela: na »desnu obalu« (područje Ukrajine zapadno od rijeke Dnjepra), »istočnu obalu« (područje Ukrajine istočno od rijeke Dnjepra) i područje stepa koje se protezalo južno od Dnjepra pa sve do obala Crnoga mora na kojem se razvila neovisna kozačka tradicija (o čemu će opširnije biti riječi u sljedećem nastavku). Ukrajinski naseljenici potiskivali su starosjedioce Tatare te se potom širili istočno prema Krimu i u stepe sjeverno od Azovskog mora.

Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće dolazi do jačanja ukrajinske nacionalne svijesti, i to posebno na području zapadne Ukrajine, odnosno u Vojvodstvu Galicija koje postaje središte kulturnog i intelektualnog života ukrajinske inteligencije (većina stanovnika Galicije ukrajinskog podrijetla bila je snažno lojalna kući Habsburga tako da su često nazivani »istočnim Tirolcima«). Ipak, u navedenom razdoblju dolazi do formiranja skupina ukrajinskih nacionalista kojima je glavni cilj bilo stvaranje jedinstvene neovisne ukrajinske države (udruženja »Sič« i »Sokil« od čijih se pripadnika 1913. godine ustrojava poluvojna organizacija »Striltsi« – strijelci). Kolaps Ruskog Carstva 1917. godine i potom godinu dana kasnije kolaps Austro-Ugarske Monarhije za ukrajinske nacionaliste predstavlja priliku za stvaranje toliko željene neovisne države. Međutim različiti povijesni temelji dovode do formiranja dviju ukrajinskih država. Prvo je proglašena Ukrajinska Narodna Republika u studenom 1917. godine (s glavnim gradom Kijevom) koja je obuhvatila područja Ukrajine koja su se nalazila u sastavu bivšeg Ruskog Carstva.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Rusi u službi Trećeg Reicha

Od studenog 1917. do travnja 1918. godine Ukrajinskom Narodnom Republikom upravljala je »Ukrainska centralna rada« (Ukrajinski središnji sabor), a u travnju 1918. godine vlast preuzima general i hetman (titula koja označava glavnog zapovjednika Kozaka) Pavlo Skoropadski, a Ukrajinska Narodna Republika mijenja ime u »Ukrainska Deržava« (Ukrajinska Država). U prosincu 1918. godine dolazi do novoga prevrata i vlast od Skoropadskog preuzima tzv. »Direktorij« koji ponovno proglašava Ukrajinsku Narodnu Republiku. Unutar samog »Direktorija« tinjao je sukob između ukrajinskih nacionalista (pobornika potpune ukrajinske neovisnosti) i federalista (koji su bili za stvaranje federacije s Bjelorusijom i Rusijom). Nakraju prevladavaju ukrajinski nacionalisti na čelu sa Simonom Petljurom koji razvija bliske odnose sa Zapadnom Ukrajinskom Narodnom Republikom te proklamira, kao glavni cilj, stvaranje zajedničke ukrajinske republike.

Ukrajinska Narodna Republika protiv sebe je imala zastrašujuću skupinu protivnika: na sjeveroistoku su bile snage »crvene« ukrajinske Vlade koja je bila potpomognuta boljševicima iz Moskve, na jugoistoku su se nalazile snage Dragovoljačke ruske vojske (snage »bijelih« pod zapovjedništvom generala Denikina) kojima je cilj bio napredovanje prema sjeveru, na sjeverozapadu je nova Poljska Republika tražila područje Volinije, čije su postrojbe napredovale prema navedenom području, te Kraljevina Rumunjska koja je polagala pravo na područja na jugozapadu Ukrajine. Da bi kaos bio kompletan, u prosincu 1918. godine u Odesi počinje iskrcavanje postrojbe Antante (ekspedicijski zbor pod zapovjedništvom Francuza). Pokušaj održiva ratovanja na četirima bojištima svakako je bila samoubilačka misija te »Direktorij« postiže sporazum sa snagama Antante i Kraljevinom Rumunjskom u veljači 1919. godine, kojima je dopušten prolaz navedenim snagama preko područja Ukrajine radi njihova uključivanja u borbe protiv »crvenih«. U Kijev dolazi francuska vojna misija, a pokušaj Francuza da ujedine djelovanje ukrajinskih snaga sa snagama »bijelih« Rusa propada zbog odbijanja generala Denikina da djelatno surađuje sa »separatistima«.

U međuvremenu snage »crvenih« pojačavaju pritisak te krajem veljače zauzimaju Kijev, a u ožujku zauzimaju cijelu Voliniju i potiskuju poljske postrojbe prema zapadu. Ostaci ukrajinskih postrojbi povlače se na područje Kraljevine Rumunjske gdje su internirane. Tijekom travnja 1919. godine postrojbe »crvenih« na jugu uspijevaju potući snage Antante te se iste do kraja travnja povlače preko Odese. Početkom svibnja 1919. godine Ukrajinska Narodna Republika svedena je na usko područje oko grada Brodia. Međutim tada uspijeva postići primirje s Poljskom te sve svoje snage koncentrira prema postrojbama »crvenih« i uspijeva napredovati u smjeru jugoistoka te ponovno zauzima većinu Podolije. U lipnju 1919. godine navedenim snagama pridružuju se postrojbe Zapadne Ukrajinske Narodne Republike koje iskorištavaju ofenzivu generala Denikina (»bijela« ruska dragovoljačka vojska) i u kolovozu 1919. godine ponovno ulaze u Kijev. Tada Poljska prekida dogovoreno primirje te se Ukrajinska Narodna Republika ponovno nalazi pod udarom triju protivnika (Poljaci sa zapada, »crvenih« sa sjevera i »bijelih« s istoka). Petljura, predsjednik »Direktorija«, sklapa ponovno primirje s Poljacima (rujan 1919) što automatski dovodi do prekida odnosa sa Zapadnom Ukrajinskom Narodnom Republikom koja je Poljake smatrala glavnim protivnicima i čije snage prelaze na stranu generala Denikina u studenom 1919 godine. Tijekom studenog/prosinca 1919. godine postrojbe Crvene armije radnika i seljaka uspijevaju poraziti Rusku dragovoljačku vojsku generala Denikina te potom ponovno prodiru u Ukrajinu. »Direktorij« u siječnju 1920. potpisuje sporazum o suradnji s Poljacima koji opremaju naoružanjem ukrajinske snage, a u travnju iste godine potpisuju i sporazum o zajedničkom vođenju vojnih operacija protiv »crvenih«, što istoga mjeseca dovodi do ponovnog ulaska snaga Ukrajinske Narodne Republike u Kijev.

Tijekom rata između Poljske i boljševičkih snaga postrojbe Ukrajinske Narodne Republike oblikuju južno krilo zajedničkih snaga te tijekom ljeta 1920. godine uspijevaju istjerati snage »crvenih« iz cijele Galicije i dijela Podolije. Međutim u studenom 1920. godine Poljaci potpisuju sporazum o primirju s boljševicima (čime Poljska dobiva cijelu Galiciju) te Ukrajinska Narodna Republika ostaje sama u ratu protiv boljševičkih snaga. Kada su saznali za potpisivanje navedenog primirja, postrojbe Ukrajinske Narodne Republike (potpomognute snagama »bijelih« Rusa koji su priznali ukrajinsku neovisnost) poduzimaju ofenzivu kako bi izbacile postrojbe Crvene armije s područja Ukrajine. Ukrajinska ofenziva biva ubrzo zaustavljena, a sve raspoložive snage Crvene armije usmjerene su prema konačnom obračunu sa snagama Ukrajinske Narodne Republike. Do kolovoza 1921. godine postrojbe Crvene armije uspijevaju zauzeti cijelo područje Ukrajine. »Druga« ukrajinska država – Zapadna Ukrajinska Narodna Republika (s glavnim gradom Lavovom) – koja je obuhvatila područje zapadne Ukrajine, odnosno bivšeg Vojvodstva Galicije, proglašena je nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije u studenom 1918. godine. Međutim odmah dolazi do pobune poljskog stanovništva koje poziva Poljsku Republiku da intervenira. Poljska je iskazivala pravo na područje Galicije budući da je ono pripadalo Poljskom Kraljevstvu prije nego što je Galicija postala austrijska krunska zemlja. Rabeći navedeno kao izgovor, poljska Vlada u Varšavi odlučuje intervenirati i šalje svoje postrojbe u Galiciju.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Bjelorusija u Drugom svjetskom ratu

U travnju 1919. godine, unatoč stalnim borbama s poljskim snagama, Zapadna Ukrajinska Narodna Republika iskazuje pravo na Bukovinu što ju dovodi do otvorena konflikta s Kraljevinom Rumunjskom. Do srpnja 1919. godine snage Poljske Republike u potpunosti okupiraju Galiciju, a ostaci postrojbi Zapadne Ukrajinske Narodne Republike prelaze na područje Ukrajinske Narodne Republike i sudjeluju u gore opisanim borbama. Krajem siječnja 1920. godine preostala tri pješačka zdruga Zapadne Ukrajinske Narodne Republike prelaze na stranu »crvenih«, ali već u travnju iste godine prelaze na stranu Ukrajinske Narodne Republike s čijim snagama 1921. godine dijele zajedničku sudbinu konačnog poraza od postrojbi Crvene armije. »Treća« ukrajinska država proglašena je u prosincu 1917. godine i nazvana je Ukrajinska Republika (sa sjedištem u Harkivu), koju je Moskva priznala kao neovisnu državu. Tijekom veljače 1918. godine sve boljševičke postrojbe u Ukrajini stavljene su pod nadzor Ukrajinske Republike.

U siječnju 1919. godine Ukrajinska Republika mijenja ime u Sovjetska Socijalistička Republika Ukrajina, a njezine oružane snage postaju »Ukrajinska radnička i seljačka crvena armija« koja do sredine 1919. godine narasta na 100 000 ljudi. Međutim već idućeg mjeseca sva vojna pitanja ulaze pod ingerenciju Moskve, dok je »Ukrajinska radnička i seljačka crvena armija« u potpunosti integrirana u sovjetsku Crvenu armiju radnika i seljaka kao njezina 12. i 14. vojska. Jedina postrojba sastavljena od Ukrajinaca koja je zadržala svoje ukrajinsko »podrijetlo« i nakon integracije u Crvenu armiju bili su »Crveni Kozaci Ukrajine« (postrojeni 1918. godine kao pukovnija, iduće godine zdrug, a krajem 1920. godine narastaju na zbor od triju konjaničkih divizija). Kao što je već ranije spomenuto, u velikoj ofenzivi Crvene armije čitava Ukrajina zauzeta je do kolovoza 1921. godine. Nakon zauzimanja čitave Ukrajine od strane boljševika na području Ukrajine nastavljaju s gerilskim ratovanjem ostaci postrojbi Ukrajinske Narodne Republike (1922. godine oko 40 000 pripadnika). Međutim 1924. godine Vlada u Moskvi objavljuje opću amnestiju za sve gerilce, a iste godine postrojavaju se ukrajinske postrojbe Crvene armije (deset pješačkih i četiri konjaničke divizije) s ukrajinskim jezikom kao zapovjednim. Nakon uvođenja navedenog gerilski se ukrajinski pokret osipa te sve gerilske akcije prestaju do kraja 1924. godine. Navedena politika federalnih (nacionalnih) postrojbi napuštena je 1934. godine te se počinju postrojavati nacionalno miješane postrojbe Crvene armije. Pred postrojbama Crvene armije povukao se dio ukrajinskog stanovništva (uglavnom dio inteligencije koji je bio ukrajinski nacionalno orijentiran te najveći dio pripadnika višeg sloja – industrijalci i veleposjednici). Osim navedenih, u emigraciji se našao i velik broj bivših pripadnika postrojbi Ukrajinske Narodne Republike i Zapadne Ukrajinske Narodne Republike. Jedan veći broj časnika iz spomenutih postrojbi nastavio je svoju vojnu karijeru u čehoslovačkoj i poljskoj vojsci.

Odmah nakon odlaska u emigraciju formirano je nekoliko organizacija koje su okupljale ukrajinske emigrante: Ukrajinska vojna organizacija, Ukrajinska nacionalna mladež, Liga ukrajinskih nacionalista i Savez ukrajinske nacionalne mladeži. Predstavnici navedenih organizacija održali su dvije konferencije (u studenom 1927. godine u Berlinu i u travnju 1928. godine u Pragu) kao pripremu za osnivačku skupštinu, koja je održana od 28. siječnja do 3. veljače 1929. godine u Beču i na kojoj je osnovana »Organizacija ukrajinskih nacionalista« – OUN (u koju su pristupile sve gore navedene ukrajinske emigrantske organizacije). Na čelo OUN-a postavljen je Jehven Konovalec, a temeljni cilj OUN-a bilo je stvaranje neovisne ukrajinske države s unutarnjim uređenjem po uzoru na fašističku Italiju (korporativna jednostranačka država). Kao oblik djelovanja izabrano je izvođenje terorističkih akcija koje su se uglavnom izvodile na području Galicije koja se tada nalazila u sklopu poljske države (1930-ih godina izvršeno je preko stotinu terorističkih akcija i 60 atentata na visoke poljske dužnosnike). Međutim OUN nije uspio svojim djelovanjem prodrijeti na područje Sovjetske Socijalističke Republike Ukrajine. Usprkos navedenom sovjetska tajna služba ubila je 1938. godine Konovaleca u Rotterdamu.

Nakon ubojstva Konovaleca dolazi do sve većih sukoba između dijela OUN-a koji se nalazio uglavnom u zemljama zapadne Europe i dijela OUN-a koji se nalazio na području Galicije te bio u svakodnevnoj borbi s poljskim vlastima. Na II. kongresu OUN-a održanom u Rimu (u kolovozu 1939. godine) za novoga čelnika OUN-a izabran je pukovnik Andrij Melnik koji je po izboru uzeo titulu »vožd« (vođa). Međutim suprotstavljena struja ukrajinskih nacionalista predvođenih Stepanom Banderom saziva svoj kongres u travnju 1941. u Krakovu koji njega izabire za čelnika OUN-a. Ovim je jedinstvena »Organizacija ukrajinskih nacionalista« razbijena na dvije frakcije: OUN (B) – »banderisti« i OUN (M) – »melnikovci«. Još početkom 1939. godine časnici njemačke vojne izvještajne službe (njem. »Abwehr«) stupili su u kontakt s predstavnicima OUN-a u Njemačkoj te im ponudili suradnju. Navedena suradnja ogledala se u postrojavanju jedne bojne od 600 pripadnika OUN-a koji su znali poljski jezik te su bili predviđeni za angažman prilikom njemačkog napada na Poljsku (bojna je dobila ime »Suško« prema svome zapovjedniku). Na temelju odličnih rezultata s upotrebom pripadnika OUN-a »Abwehr« je uoči njemačkog napada na Sovjetski Savez pristupio ustrojavanju dviju bojni (»Nachtigal« i »Roland«, svaka jačine 600 vojnika) koje su trebale pomoći njemačkim snagama tijekom prodora kroz Ukrajinu. Obje bojne popunjene su pripadnicima OUN-a uglavnom s područja Galicije koji su izbjegli na područje Poljske kada je Galicija prema njemačko-sovjetskom sporazumu o nenapadanju iz kolovoza 1939. godine pripala Sovjetskom Savezu (Galicija nije nikada tijekom svoje povijesti do 1939. godine bila u sastavu niti Ruskoga Carstva niti bilo koje druge ruske državne organizacije).

Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2016.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Njemačka okupacija i kolaboracija u Bjelorusiji IZ NOVOG BROJA Posljednji borbeni let poručnika Jonesa M. Lawrencea DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Estonija, Latvija i Litva u Drugom svjetskom ratu ​​​​​​​
  • liyiraa:

    Vеčегаs sam slоbоdna Želitе li рорiti piće, кliкnite vеzu dа biste рrоnašli moj рrofil s telеfonskim brojem  ... ...........................➤➤➤➤➤➤➤ cutt.ly/NyvKMnJ