Smješten daleko od gospodarskih, prometnih i kulturnih središta, Baltik je u antici bio gotovo nepoznato područje, a za postajanje dalekih zemalja iza velikih ravnica sjevera Europe znalo se u Rimu samo prema jantaru koji je dolazio s Baltika kopnom i rijekom Vislom.
U prvim stoljećima novoga tisućljeća do južnih obala Baltika probila su se plemena Veleta i Pomorana (južno od ušća rijeke Visle), dok su se sjeverno od ušća rijeke Visle naselila plemena Prusa, Litvanaca, Kura, Livonaca i Esta. Sjeverni dio obale Baltičkog mora naselila su Goti (Šveđani) i Finci. Od VII. do IX. stoljeća područje Baltika izloženo je prodorima Normana. Krajem IX. stoljeća na područje Baltika prodire Njemački viteški red »Braće po maču« (njem. »Schwertbrüder« ili »Mačonosci«) koji uspijeva zauzeti područje Baltika do ušća Visle te slomiti otpor pojedinih plemenskih kneževina. Od 1219. godine na područje Baltika dolazi Njemački viteški red »Svete Marije« ili Teutonski viteški red (iz Svete Zemlje, koji se ujedinjuje s Njemačkim viteškim redom »Braće po maču«) koji nastavlja započeti prodor i do kraja XIII. Stoljeća proširuje područje pod svojom dominacijom sve do ušća rijeke Njemena.
U idućem stoljeću dolazi do procvata trgovačkih gradova-luka smještenih na Baltičkom moru (npr. Riga i Talin) koje se kao slobodni gradovi priključuju trgovačkom savezu njemačkih slobodnih gradova Baltičkog i Sjevernog mora (Hansa). Tijekom idućih stoljeća Baltikom su vladali Šveđani, Poljaci, a od XVII. stoljeća sve veći interes za Baltik pokazuju dvije nove sile – Rusija i Pruska. Kraljevina Pruska tako uspijeva zauzeti južne dijelove Baltika (područje pod upravom Teutonskog viteškog reda koji je bio u vazalnom odnosu prema švedskom kralju) i na tom području ustrojiti svoje dvije provincije: Pomeraniju i Istočnu Prusku (gdje se gradi velika pomorska tvrđava i proširuje postojeća hanseatska luka Königsberg, koja je bila i sjedište Teutonskog viteškog reda, a od 1724. pa do 1861. godine i glavni grad Kraljevine Pruske u čijoj su crkvi »Schlosskirche« krunjeni pruski kraljevi). Do 1793. godine, nakon niza ratova s Kraljevinom Švedskom oko utjecaja na Baltiku, Carska Rusija uspijeva zauzeti čitavo područje Litve, Latvije i Estonije (»Livonija«). Područjem Latvije i Estonije nastavljaju vladati plemići njemačkog podrijetla (nasljednici vitezova Teutonskog viteškog reda), nazivani i »baltički baruni«, dok su područjem Litve vladali plemići poljskoga podrijetla (nasljednici plemstva velikog poljskog kraljevstva koje se u jednom trenutku protezalo sve do Krima). Sredinom XIX. stoljeća u baltičkih naroda dolazi do jačanja nacionalne svijesti, a tijekom ruske građanske revolucije u listopadu 1905. godine predstavnici baltičkih naroda traže ukidanje feudalnih odnosa prema »baltičkim barunima « i poljskom plemstvu u Litvi te zaustavljanje nasilne rusifikacije.
Tijekom I. svjetskog rata područje koje su naseljavala tri baltička naroda našlo se na bojišnici između velikih vojski Carske Njemačke i Carske Rusije. Litva je u potpunosti zauzeta od strane postrojbi Njemačke vojske do rujna 1915. godine te se crta bojišnice ustalila manje-više na granici između Litve i Latvije. Nakon početka boljševičke revolucije u Rusiji u listopada 1917. godine postrojbe Njemačke carske vojske već tijekom istoga mjeseca zauzimaju čitavu Latviju, a do konca 1917. godine i čitavu Estoniju. Iako su sve tri južne baltičke zemlje bile pod njemačkom okupacijom, Litva 16. veljače 1918. godine proglašava neovisnost, a ubrzo je slijedi i Estonija, 24. veljače, dok je Latvija svoju neovisnost proglasila 18. studenog 1918. godine. Nakon stupanja na snagu primirja između Carske Njemačke i sila Antante 11. studenog 1918. godine, priznate su Litva i Estonija, a potom i Latvija. Postrojbe Crvene armije ustrojene od bivših pripadnika Carske ruske vojske podrijetlom Latvijaca (dva zdruga s osam pješačkih pukovnija) pod zapovjedništvom pukovnika Jakumsa Vatsietisa dobivaju zadaću zauzimanja triju baltičkih država po evakuaciji njemačkih postrojbi. Da bi se oduprle sovjetskoj invaziji, tri baltičke države ubrzano rade na ustrojavanju svojih vojski (Litva svoju vojsku ustrojava 23. studenog 1918. pod zapovjedništvom general-bojnika Silvestrasa Žukauskasa, Estonija 2. prosinca 1918. pod zapovjedništvom general-bojnika Johana Laidonera i Latvija 3. prosinca 1918. pod zapovjedništvom general-bojnika Jānisa Balodisa). Ove na brzu ruku ustrojene postrojbe vode teške borbe s postrojbama Crvene armije, a Britanska kraljevska mornarica intervenira prilikom borbi oko Tallinna (glavni grad Estonije) te sprečava pad grada. U lipnju 1919. godine Litvanska vojska uz pomoć postrojbi Poljske vojske (pod zapovjedništvom litvansko-poljskog generala Lucjana Żeligowskog) pokreće veliku protuofenziva koja završava oslobođenjem glavnog grada Litve, Vilniusa, 9. listopada 1919. godine. S druge strane do kraja siječnja 1919. godine Latvija je u potpunosti zauzeta od strane postrojbi Crvene armije. Međutim već u veljači iste godine Latvijska vojska, preustrojena na području Estonije, uz pomoć Estonske vojske te postrojbi Njemačkog baltičkog domobranstva (njem. »Baltische Landeswehr«) i njemačkih dragovoljačkih postrojbi (»Freikorps«) do kraja lipnja 1919. godine u potpunosti potiskuje postrojbe Crvene armije s područja Latvije. Nakon ovih poraza Sovjetski je Savez prisiljen priznati neovisnost triju baltičkih država: Estonije 2. veljače, Latvije 1. kolovoza i Litve 25. kolovoza 1920. godine.
Tri su se baltičke države tijekom 20-tih i početkom 30-tih godina XX. stoljeća nalazile pod stalnom »prijetećom sijenom« svoga istočnog susjeda – Sovjetskog Saveza, što dovodi do uspostave »predsjedničkih diktatura« (u prosincu 1926. Antonasa Smetone u Litvi, u ožujku 1934. Konstantina Pätsa u Estoniji i u svibnju 1934. Kārlisa Ulmanisa u Latviji). Sredinom 30-tih godina XX. stoljeća svoju zainteresiranost za »pitanja Baltika« sve više pokazuje i »novi« Njemački Reich Adolfa Hitlera. Pod pritiskom Njemačkog Reicha Litva je prisiljena napraviti ustupak i »vratiti « Njemačkoj luku i područje grada Memela (litavski Klaipeda) koje je bilo većinski naseljeno njemačkim stanovništvom. Početkom rujna 1939. godine Estonija je imala pod oružjem 17 000 vojnika (zapovjednik: general Johan Laidoner), Latvija 27 450 vojnika (zapovjednik: general Hugo Rozenšteins) i Litva 24 000 vojnika (zapovjednik: general Vincas Vitkausas). Ukupno su tri baltičke države imala zajedno 68 450 vojnika pod oružjem, odnosno manje nego jedno tadašnje prosječno sovjetsko vojno okružje.
Na temelju Sporazuma o nenapadanju i suradnji potpisanim između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza u kolovozu 1939. godine izvršena je podjela interesnih sfera u Istočnoj Europi prema kojem su tri baltičke države ušle u sferu interesa Sovjetskog Saveza. Staljin je odmah djelovao te je tijekom rujna i listopada 1939. prisilio baltičke države na potpisivanje sporazuma prema kojem je Crvenoj armiji dozvoljeno uspostavljanje vojarni na području triju baltičkih država. U rano jutro 15. lipnja 1940. godine postrojbe Crvene armije izvršile su okupaciju Latvije, Litve i Estonije, a tijekom kolovoza 1940. izvršena je formalna aneksija triju država koje su proglašene Sovjetskim Socijalističkim Republikama. Odmah po sovjetskoj okupaciji uslijedio je val komunističkog terora koji je do početka njemačke invazije u lipnju 1941. godine odnio oko 100 000 života u svim trima baltičkim državama, stoga nije čudno da su postrojbe njemačkog Wehrmachta od strane velike većine Latvijaca, Litvanaca i Estonaca dočekane kao osloboditelji. Crvena je armija nakon okupacije Latvije, Litve i Estonije od njihovih vojski ustrojila po jedan streljački zbor (22. u Estoniji, 24. u Latviji i 29. u Litvi). Svaki je zbor imao dvije streljačke divizije od po 7 500 vojnika. Odmah nakon početka njemačkog napada došlo je do masovnog napuštanja postrojbi te prelaska čitavih postrojbi (cijelih bojni, pa čak i pukovnija) na njemačku stranu. Vrhovno sovjetsko zapovjedništvo ostatke svih triju zborova povuklo je u pozadinu te su krajem 1941. službeno ugašeni, dok su časnici i dočasnici upućeni u gulage, a vojnici razoružani i upućeni u radne postrojbe. Provođenje zapovjeđene mobilizacije, nakon početka njemačkog napada, u baltičkim je državama u potpunosti podbacilo.
U međuvremenu je u svim okupiranim baltičkim državama od sovjetskih snaga organiziran pokret otpora (uglavnom od bivših časnika i dočasnika), koji je započeo s partizanskim oblikom rata protiv sovjetskih postrojbi. Najbolje ustrojena bila je »Litavska djelatna bojišnica« (lit. »Lietuvių aktyvistų frontas« – LAF, koja je krajem 1940. imala 36 000 ljudi pod oružjem) pod zapovjedništvom pukovnika Kazysa Škirpe. Tijekom lipnja 1940. godine u Finsku je uspjela prebjeći jedna veća skupina bivših estonskih političara i vojnika. Od djelatnih vojnih osoba iz navedene skupine ustrojena je 23. lipnja 1940. posebna postrojba pod imenom ERNA (jačine 65 pripadnika). Čitavu akciju vodio je njemački »Abwehr« (izvještajna i protuizvještajna služba Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta na čijem se čelu nalazio admiral Wilhelm Canaris). Skupina je prošla obuku koju su vodili njemački i finski časnici, a potom je opremljena finskim vojnim odorama bez oznaka te naoružana sovjetskim oružjem, i potom podijeljena u dvije podskupine koje su tijekom srpnja 1940. morem i zrakom upućene u Estoniju sa zadaćom organizacije protusovjetske gerile. Sredinom kolovoza 1940. upućena je i druga skupina (ERNA II) na područje Estonije. Zapovjednikom estonskih protusovjetskih snaga (pod imenom »Šumska braća « – est. »Metsavennad«, kojih je krajem 1940. godine bilo 12 000) imenovan je pukovnik Henn-Ants Kurg. Oko 200 Latvijaca (uglavnom bivših časnika i dočasnika) također je prošlo specijalističku obuku njemačkog »Abwehra« te je potom upućeno natrag u Latviju radi izvođenja sabotaža i napada na manje sovjetske postrojbe. Do kraja 1940. godine protusovjetske su postrojbe na području Latvije brojale 25 000 pripadnika pod oružjem.
U ranim jutarnjim satima 22. lipnja 1941. godine otpočeo je pothvat »Barbarossa«. Prema planu invazije tri baltičke države trebala je zauzeti Vojna skupina »Sjever« pod zapovjedništvom general-feldmaršala Wilhelma Rittera von Leeba, a koji je pod svojim zapovjedništvom imao 16. i 18. vojsku te 4. oklopnu skupinu. Na sam dan početka njemačkog napada na Sovjetski Savez pokreti otpora u Litvi, Latviji i Estoniji pozvali su građane na masovni ustanak te sami počeli s napadima na sovjetske postrojbe, dok su im posebni cilj predstavljale omrznute postrojbe državne sigurnosti (NKVD-a). Najveći je odaziv na ustanak bio uLitvi (oko 100 000 ljudi odazvalo se pozivu na ustanak), tako da su sami Litvanci već 23. lipnja uspjeli vlastitim snagama zauzeti najveći grad u zemlji, Kaunas, i prije dolaska njemačkih postrojbi. Istoga dana u Kaunasu je pukovnik Škirpa proglasio stvaranje Litavske privremene vlade te obnovu vojske. Istoga dana kada su prve postrojbe njemačke 18. vojske (zapovjednik: general-pukovnik Georg von Küchler) ulazile u Rigu, 1. srpnja, proglašeno je stvaranje Latvijske privremene vlade. U nastavku svoga prodora kroz baltičke države prema Lenjingradu (danas Sankt Peterburg) postrojbe 18. vojske ulaze u već oslobođeni Tallinn 20. kolovoza 1941. godine, a cijelu Estoniju zauzimaju do 28. kolovoza čime su postrojbe Wehrmachta u potpunosti zauzele sve tri baltičke države. Svi njemački viši zapovjednici izrazili su velike simpatije prema ideji o obnovi neovisnosti triju baltičkih država, međutim s pomicanjem crte bojišta prema sjeveru vojne zapovjednike zamijenili su civilni službenici koji su imali drugačije planove.
Na temelju odluke Adolfa Hitlera 17. srpnja 1941. ustrojeno je Ministarstvo okupiranih područja na Istoku (njem. »Reichsministerium für die besetzten Ostgebiete«), a ministrom je imenovan glavni ideolog nacističke stranke Alfred Rosenberg (Rosenberg je i sam bio Balt rođen u Tallinnu, a do imenovanja ministrom bio je na čelu Vanjskopolitičkog ureda nacističke stranke). Državnim tajnikom (Rosenbergovim zamjenikom) u ministarstvu je imenovan iskusni karijerni državni službenik Alfred Meyer. Područje Sovjetskog Saveza zauzeto od njemačkog Wehrmachta podijeljeno je u dva državna upravna povjerenstva (njem. »Reichskommissariat «): Istočne zemlje (»Ostland«) i Ukrajina. Državnim upravnim povjerenikom za Istočnu zemlju imenovan je Hinrich Lohse (kojega je 8. rujna 1944. zamijenio Erich Koch), a Državno je upravno povjerenstvo podijeljeno na četiri glavna okružja (»Generalbezirk«): Litvu, Latviju, Estoniju i Bjelorusiju. Na čelu svakog od glavnih okružja nalazio se glavni povjerenik (»Generalkommissar «). Svaki od glavnih okružja dijelio se na nekoliko oblasti (»Gebiete«) na čelu kojih su se nalazili oblasni povjerenici (»Gebietskommissare «). Glavna zadaća državnog upravnog povjerenika, glavnih povjerenika i okružnih povjerenika bila je uspostava rada i nadzor nad radom lokalne uprave. Uz civilnu funkciju državnog upravnog povjerenika za »Ostland« ustrojena je i funkcija vojnog zapovjednika za isto područje – zapovjednik oružane sile za Istočne zemlje (»Wehrmachtbefehlshaber Ostland«). Tijekom postojanja navedenog zapovjedništva na njegovu se čelu nalazio general konjaništva Walter Braemer (1. srpnja 1941– 1. svibnja 1944) te general oklopništva Werner Kempf (1. svibnja–30. kolovoza 1944). Navedeno zapovjedništvo ugašeno je 31. kolovoza 1944. godine. Isto kao i u civilne uprave, Zapovjedništvo oružane sile za Istočne zemlje dijelilo se na četiri viša upravna vojna zapovjedništva (»Oberfeldkommandanturen«). Glavna zadaća zapovjednika oružane sile za Istočne zemlje bila je osiguranje navedenog područja, odnosno čuvanje cestovnih i željezničkih prometnica, vojnih objekata i borba protiv lokalnih partizanskih postrojbi što se u prvom redu odnosilo na područje Bjelorusije. Za provedbu navedenih zadaća zapovjedniku oružane sile za Istočne zemlje dodijeljeno je nekoliko divizija za osiguranje.
Uz navedene civilnu i vojnu sastavnicu njemačkog okupacijskog sustava, treću sastavnicu činilo je mjesto višeg SS- i redarstvenog vođe za Istočne zemlje i sjever Rusije (»Höherer SS- und Polizeiführer Ostland und Russland-Nord«). Navedenu funkciju obnašali su sljedeći visoki SS-časnici: SS-general-poručnik i general poručnik redarstva (»SS-Gruppenführer und Generalleutnant der Polizei«) Hans Prützmann (29. lipnja–1. studenoga 1941) i SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Friedrich Jeckeln (1. studenoga 1941–30. siječnja 1945). Višem SS- i redarstvenom vođi podređen je zapovjednik redarstva poretka (»Befehlshaber der Ordnungspolizei « – BdO): general-poručnik redarstva Georg Jedicke (29. lipnja 1941–1. ožujka 1944) te potom general-bojnik redarstva Otto Gieseke (1. ožujka 1944–30. siječnja 1945). Navedeni zapovjednik redarstva poretka već je u kolovozu 1941. započeo ustrojavanje redarstvenih postrojbi od lokalnih dragovoljaca. Sve redarstvene postrojbe podijeljene su u četiri sastavnice: civilno redarstvo (»Einzeldienst«), vatrogasne obrambene postrojbe (»Feuerschutzmannschaft «), pomoćne obrambene postrojbe (»Hilfsschutzmannschaft «) i obrambene postrojbe (»Schutzmannschaft«). Posljednja je sastavnica bila najvažnija i njezini su pripadnici ustrojeni u obrambene bojne (»Schutzmannschaft-Bataillone «) koje su se dijelile na: bojišne s oznakom »F« (F – »Front«, jačine 700 vojnika), stražarske s oznakom »W« (W – »Wacht«, jačine 501 vojnika), doknadne s oznakom »E« (E – »Ersatz «, jačine 460 vojnika) i opkoparske s oznakom »P« (P – »Pioniere«, jačine 350 vojnika). Bojišne obrambene bojne imale su stožer s pet časnika te četirima satnijama, a svaka se satnija dijelila na četiri voda od kojih je jedan bio naoružan teškim strojnicama.
Za razliku od bjeloruskih i ukrajinskih obrambenih bojni gdje su svi časnici i većina dočasnika bili Nijemci, baltičke obrambene bojne imale su samo jednog njemačkog nižeg časnika u svom stožeru s funkcijom časnika za vezu s nadređenim njemačkim stožerima. Budući da je partizansko djelovanje na području triju baltičkih država bilo minimalno, gotovo sve obrambene bojne ustrojene od Litvanaca, Latvijaca i Estonaca angažirane su u borbi protiv sovjetskih partizana na području Bjelorusije i Ukrajine. Uz zapovjednika redarstva poretka višem SS-i redarstvenom vođi za Istočne zemlje i sjever Rusije podređena je SS-djelatna skupina »A« (»SS-Einsatzgruppe A«) koja je bila sastavljena od pripadnika redarstva sigurnosti te pripadnika sigurnosne službe na čelu sa SS-general-bojnikom i general bojnikom redarstva Walterom Stahleckerom. SS-djelatna skupina »A« sastojala se od dvaju posebnih zapovjedništava (»Sonderkommando « 1a i 1b) i dvaju djelatnih zapovjedništava (»Einsatzkommando« 2 i 3). Svako od navedenih zapovjedništava pojačano je s nekoliko satnija lokalnih dragovoljaca. SS-djelatna skupina »A« djelovala je do 8. studenog 1941. kada je preustrojena u Zapovjednika redarstva sigurnosti i sigurnosne službe (»Befehlshaber der SIPO und das SD« – BdS). Tijekom svoga djelovanja SS-djelatna skupina »A« »stekla« je reputaciju »vrlo učinkovite« budući da su njezini pripadnici izvršili pokolj i deportaciju u logore smrti gotovo milijun baltičkih Židova. Tijekom postojanja mjesta zapovjednika redarstva sigurnosti i službe sigurnosti za Istočne zemlje i sjever Rusije, na njegovu su se čelu nalazili: SS-general-bojnik i generalbojnik redarstva (»SS-Brigadeführer und Generalmajor der Polizei«) Walter Stahlecker (8. studenoga 1941– 22. ožujka 1942), SS-pukovnik (»SSStandartenführer «) Walter Potzelt (22. ožujka–18. travnja 1942), SS-general-bojnik i general-bojnik redarstva Heinz Jost (18. travnja–8. rujna 1942), SS-pukovnik Erich Ehrlinger (8. rujna–26. rujna 1942), SS-Oberführer Humbert Achamer-Pifrader (26. rujna 1942–18. rujna 1943), SS-Oberführer Friedrich Panzinger (18. rujna 1943–20. svibnja 1944), SS-Oberführer Wilhelm Fuchs (20. svibnja–30. listopada 1944) i SS-potpukovnik (»SS-Obersturmbannführer«) Albert Reipert (30. listopada 1944–30. siječnja 1945). Viši SS- i redarstveni vođa za Istočne zemlje i sjever Rusije podijelio je svoje područje odgovornosti na četiri SS- i redarstvene vođe (»SS und Polizeiführer«) za: Litvu, Latviju, Estoniju i Bjelorusiju. Svaki od SS- i redarstvenih vođa imao je podređenog zapovjednika redarstva poretka (»Kommandeur der Ordnungspo-lizei« – KdO) i zapovjednika redarstva sigurnosti i sigurnosne službe (»Kommandeur der SIPO und das SD« – KdS).
U kolovozu 1942. godine državni vođa SS-a (»Reichsführer-SS«) Heinrich Himmler donosi odluku o preuzimanju svih postojećih »Istočnih postrojbi« (»Osttruppen«), do tada u sastavu Wehrmachta, u sastav Waffen-SS-a. Tijekom veljače 1944. godine, a približavanjem crte bojišnice trima baltičkim državama, lokalna uprava proglašava mobilizaciji svih raspoloživih snaga kojoj se odaziva velika većina lokalnog stanovništva. Postrojbe sastavljene od Litavaca, Latvijaca i Estonaca služile su u njemačkoj vojsci, zrakoplovstvu, Waffen-SS-u, redarstvu i poluvojnoj graditeljskoj organizaciji »OT« (»Organisation Todt«). Čitava godišta mladića vojnih obveznika upućena su na područje Reicha kao »pomoćnici pri protuzračnim topovima« (»Flakhelfer«).
Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u siječnju 2016.
