Naziv pandur za naoružanu tjelesnu stražu vlastele, odnosno osobnu pratnju, čuvare imanja, nekakvo redarstvo za održavanje reda u gradovima i selima dolazi nam od mađarske riječi pandurok koja znači – stražar.
Mađari rabe taj naziv za neregularne vojne formacije ustrojene u drugoj polovici 17. stoljeća. Nakon što je u velikom turskom ratu (1683.-1699.) Austrija protjerala tursku vojsku iz današnje Slavonije, s njom je otišlo i muslimansko stanovništvo. Velike zemljišne posjede od austrijske uprave dobilo je hrvatsko i mađarsko plemstvo. Te je posjede trebalo štititi od pljačkaša i razbojnika koji su se krili u tada višestruko većim šumama. S mađarskim plemstvom stigao je i naziv pandur za čuvare, odnosno stražare, uglavnom zadužene za čuvanje velikih stada krupne i sitne stoke te konja. S vremenom su čuvari posjeda postali i čuvari reda u sve brojnijim selima.
U austrijskoj vojsci panduri se prvi put spominju u ratu za španjolsko naslijeđe (1704.-1714.) u kojima, uz Austriju, sudjeluju Francuska, Engleska i druge države zapadne i srednje Europe. Po uzoru na pandure iz Slavonije, i Turci na granici s Mletačkom Republikom koriste se čuvarima-graničarima koji su se povremeno zalijetali na drugu stranu pljačkajući lokalno stanovništvo i koji su se također nazivali pandurima. U vrijeme dvaju ratova za austrijsko naslijeđe (1740.-1748.), u kojima protiv austrijske carice i kraljice Marije Terezije ratuje pruski kralj Friedrich II., panduri su dobili priliku za svojih pet minuta slave. U caričinu službu slavonski plemić barun Franjo Trenk (Franz, Freiheer von der Trenck 1711.-1749.) doveo je Pandurski dragovoljački korpus Trenk s oko tisuću momaka. Njegov je korpus bio šareno društvo podignuto u Slavoniji te sastavljeno od odbjeglih kmetova, avanturista, razbojnika i hajduka kojima su za vojnu službu bile oproštene kazne. Kako bi se skupio što veći broj pandura, obećan im je i sav plijen osvojen ili otet u neprijateljskoj zemlji osim protivničkih zastava, ratnih blagajni i topova.
Pandurski korpus Trenk imao je i svoj vojni ustroj sastavljen od dviju četa, a svaka četa imala je odjele od 50 pandura kojima su zapovijedali harambaše. Trenk je u svojem korpusu imao i vojnu muziku ustrojenu na turski način koja je stupala i svirala na čelu korpusa kada se prolazilo gradovima izazivajući sveopće zanimanje građana. Odjeća pandura bila je kićena mješavina slavonske i turske. Rado su odijevali crvene kabanice s kapuljačom ili plašteve. Naoružanje je također bilo šareno – austrijskog ili turskog podrijetla. Taktika kojom su se služili u ratu mogla bi se nazvati gerilom i pljačkaškim prepadima u pozadini protivnika, što im je donijelo lošu reputaciju. Međutim, u vojnom pogledu bili su vrlo učinkoviti. S obzirom na to da su opustošili više pruskih logističkih kolona, Prusi su morali odustati od nekoliko opsada austrijskih utvrda. Posebno su se iskazali noćnim napadom i zauzimanjem utvrde Cosel na rijeci Odri u Šleskoj.
S vremenom su „poslovi“ pandura krenuli nabolje te je uskoro njihov broj narastao na oko 2500 pješaka i 130 konjanika pa su postali pravom napasti za prusku pozadinu. Njihov zapovjednik barun Trenk promaknut je u čin pukovnika 1744. godine. Ali ne zadugo. Zbog svojih pustolovnih pothvata izgubio je čin 1748. te je zaglavio u zatvoru, gdje je i umro. Austrija je u ratu izgubila sve četiri velike bitke, rat i bogatu Šlesku. Ipak kakvu-takvu satisfakciju pružili su joj upravo panduri.
Nakon što je rat završio, panduri su, zbog svog egzotičnog izgleda, postali vrlo popularni – izrađivale su se porculanske fi gurice s njihovim likom, a čest su motiv bili i na oslikanom posuđu. Predmeti od porculana tako nam danas pomažu u rekonstrukciji njihova izgleda. Austrija nije zaboravila svoje pandure pa je prema njima nazvano moderno lako borbeno oklopljeno vozilo – pandur.
Odjeća pandura bila je kićena mješavina slavonske i turske. Rado su odijevali crvene kabanice s kapuljačom ili plašt
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2011.