Brojne su predrasude i mitovi stvoreni oko Latinske Amerike, a posebice oko oružanih snaga država te regije. Možda nigdje kao u Latinskoj Americi vojska nije pokazivala toliki interes za politiku i taj interes ostvarivala otvorenim angažmanom ili kao snažna grupa za pritisak.
Razvijena tehnika preuzimanja vlasti ili snažnog utjecaja na vlast, omogućava nam da govorimo o tzv. «latinskoameričkom modelu» prisutnosti vojske u politici. Zbog brojnih vojnih udara, dugih razdoblja vojnih vladavina, latinskoameričku povijest skloni smo proma trati samo s toga aspekta, a vojsku tretirati kao izrazito konzervativnu organizaciju.
Govoreći o stranom utjecaju na latinskoamerička zbivanja, pažnja se u ranijem razdoblju fokusirala na utjecaj Španjolske i Portugala, a kasnije gotovo isključivo na utjecaj Sjedinjenih Država. Međutim, pažljivija analiza pokazuje izrazitu dinamičnost, slojevitost i često kontroverznost njemačkog utjecaja, a što je posebno zanimljivo, utjecaja koji se ostvarivao posredstvom vojnih struktura i kadrova. Vojne organizacije vjerojatno su bile prve institucije u Latinskoj Americi u kojima je došlo do napuštanja konzervativnih, tradicionalnih elemenata i prihvaćanja novih vrijednosti. Procesi koji su započeli u 19. stoljeću, koje bismo mogli nazvati «profesionalizacijom» i «birokratizacijom » oružanih snaga, vukli su korijene iz promijenjenog društvenog sastava – učenici vojnih škola počeli su u sve većem broju pristizati iz građanskih obitelji i srednjih slojeva. Vojne akademije su se razlikovale od civilnih sveučilišta i njihove orijentacije, po većoj pažnji koju su posvećivale prirodnim znanostima i tehnološkim dostignućima.
Za mnoge je ulazak u vojno učilište značio početak jedne uspješne političke karijere. Uz to, jedan modernistički duh liberalne buržoazije odrazio se na vojnim formacijama konkretno, tako što su željeli poboljšati svoju profesionalnu razinu i upoznati se s novim oružjem i novim znanjima iz vojnog područja. Počele su stizati vojne misije iz Europe, kako bi osposobile časnike u Latinskoj Americi.
Latinska Amerika u europskom zagrljaju
Latinska Amerika je do američkošpanjolskog rata 1898. godine bila područje gotovo isključivo europskog utjecaja. Za razliku od drugih dijelova svijeta, Latinska Amerika nije bila poprište izravnih sukobljavanja europskih sila, nego područje suparništva, zbog gospodarskih, političkih i vojnih utjecaja. Od 1885. do 1914. godine europske vojne misije u Latinskoj Americi i školovanje latinskoameričkih časnika u Europi osnažili su vojne i političke odnose Latinske Amerike i Europe. Diljem Latinske Amerike dominirale su francuske i njemačke aktivnosti. Međutim, nakon ujedinjenja Njemačke 1871. godine, njen utjecaj postaje sve dominantniji.
Strane vojske imaju važnu i dugogodišnju povijest utjecaja na razvoj latinskoameričkih oružanih snaga. To uključuje obuku vojnog osoblja, jednako kao i nabavu vojne opreme, naročito od kraja 19. stoljeća. Peru je, elegantno ignorirajući francusko-pruski rat, unajmio četiri francuska časnika, pod vodstvom satnika Paula Clementa, kako bi im pomogli u obnovi vojske. Njegovi susjedi posegnuli su odmah za sličnim rješenjima: godine 1886. u Čile dolazi saksonski satnik Emil Koerner. Nakon što je Njemačka pobijedila Francusku 1871. godine, i druge latinskoameričke države slijedile su primjer Čilea, pa njemačke vojne misije, njemački savjetnici i instruktori počinju dominirati u toj regiji: godine1898. Argentina je angažirala njemačke savjetnike da ustroje višu vojnu školu (u današnjoj terminologiji to je bila razina zapovjedno-stožerne škole) kao dio ambicioznijeg plana obnove i modernizacije čitave vojske. U nekoliko godina, suradnja Argentine i Njemačke postala je izuzetno intenzivna te su argentinski časnici sve češće odlazili u Njemačku kako bi promatrali velike vojne manevre, provodili neko vrijeme služeći u postrojbama njemačke vojske, obučavali se i usvajali njemačku vojnu doktrinu.
U Argentini je bitan trag ostavio Wilhelm Faupel koji je, kao vojni savjetnik, tamo boravio od 1911. do 1914. godine. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i kraćeg razdoblja koje je još nakon rata proveo u njemačkoj vojsci, odlazi u mirovinu te se ponovo 1919. godine vraća u Argentini gdje narednih pet godina radi kao vojni savjetnik. S obzirom na odredbe Versajskog ugovora po kojima je njemačka vojska bila značajno reducirana, za mnoge časnike nije bilo više mjesta. Upravo je Faupel iskoristio svoju njemačku vojnu karijeru i poznanstva koja je stekao te je organizirao odlazak prekobrojnih njemačkih časnika na službu u argentinsku i druge latinskoameričke vojske.
Iako cijenjen i utjecajan u Argentini, Faupelovoj ambiciji trebali su novi izazovi te on 1926. godine napušta Argentinu i odlazi u Peru. Postaje glavni inspektor peruanske vojske i dodijeljen mu je čin generala. Međutim, pošto je u državnom udaru 1930. godine svrgnut predsjednik Augusto Leguia, Faupelova vojna karijera završava i on je bio prisiljen vratiti se u Njemačku. Od 1906. godine i brazilska vlada je počela slati svoje časnike u njemačku vojsku. Oni su s jedne strane, dogovarali kupovinu naoružanja, prvenstveno Kruppovog topničkog oružja, a s druge strane, dogovarali aranžmane o angažmanu njemačkih vojnih savjetnika u reorganizaciji i modernizaciji brazilske vojske. Međutim, politički pritisak koji je dolazio iznutra, zajedno s intenzivnom francuskom javnom kampanjom, utjecao je na odluku brazilskog predsjednika Hermesa da Fonseca da se okrene od Njemačke. Paradoksalno, Meksiko, koji je oblikovao svoje oružane snage po uzoru na francuske, bio je vrlo sklon primjeni njemačke doktrine te nabavi njemačke opreme.
Bolivijska ratna avantura
Bolivija je učinila i sasvim konkretne korake u približavanju njemačkoj organizaciji i doktrini oružanih snaga: godine 1910. otpustila je francuske vojne savjetnike, koji su od 1895. godine radili na reorganizaciji njihovog vojnog obrazovnog sustava te ih zamijenila njemačkim časnicima koji su postali odgovorni za čitav vojni obrazovni sustav – Escuela de Subofociales, Colegio Militar, Escuela de Guerra. Njemačka nije imala službenu vojnu misiju u Boliviji do 1910. godine, kad dolazi izaslanstvo predvođeno bojnikom Hansom Kundtom. Nakon sudjelovanja u Prvome svjetskom ratu, Kundt se vraća u Boliviju zajedno s budućim šefom SA odreda Ernstom Roehmom. Kundt je postao daleko više od stranog savjetnika; on je u Boliviji obavljao mnoge dužnosti, uključujući i dužnost ministra rata te zapovjednika bolivijske vojske. Naposljetku, Bolivija se zahvaljujući njemačkim savjetnicima zaplela u ratu s Paragvajom, koji je imao katastrofalne posljedice po obje strane, ali je Bolivija u konačnici ipak više izgubila.
Radi se, naime, o tzv. Ratu za Chaco vođenom od 1932. do 1935. godine zbog kontrole nad sjevernim dijelom regije Gran Chaco, za koju se, uz to, (pogrešno) smatralo da je bogata naftom. S obzirom da je Paragvaj bio poprilično ekonomski, vojno i demografski opustošen ratovima iz druge polovice 19. stoljeća, Bolivija je smatrala da je to pogodan trenutak za ostvarenje vlastitih strateških interesa. Hans Kundt, tada na čelu bolivijskih oružanih snaga, zajedno s ostalim utjecajnim njemačkim timom, presudno je utjecao na bolivijsku odluku o ulasku u rat, pothranjujući mit o snazi bolivijske vojske. Područje Gran Chaco je zapravo slabo naseljen i neplodan teritorij, ali njegova je važnost u tome što je omogućavao kontrolu nad rijekom Paragvaj, preko koje bi jedna od te dvije kopnene zemlje, dobila pristup Atlantiku. To je bilo od osobite važnosti Boliviji koja je nakon Rata za Pacifik s Čileom 1883. izgubila izlaz na otvoreno more. Rat je bio najkrvaviji vojni sukob u Južnoj Americi tijekom 20. stoljeća. Sukobile su se dvije najsiromašnije zemlje Južne Amerike, koje su prethodno izgubile teritorije u ratovima tijekom 19. stoljeća.
Tijekom rata, obje zemlje imale su problem opskrbe svojih vojski i to iz više razloga: obje su kontinentalne države pa opskrbljivanje postrojbi ovisi isključivo o cestama, a Bolivija je imala izrazito loše ceste. S druge strane, radi se o relativno loše opremljenim vojskama koje su ovisile o kupnji oružja iz inozemstva i pri tom još ovisile o spremnosti susjeda da dopusti isporuku oružja preko svog teritorija. Premda je Bolivija imala unosan prihod od rudarstva i bolje opremljenu i veću vojsku od Paragvaja, ipak je rat otišao u korist Paragvaja, koji je do kraja rata kontrolirao većinu spornih područja, te je na kraju dobio i dvije trećine spornih teritorija u mirovnim pregovorima. Razlozi bolivijskog kraha bili su višestruki: njihova bolja opremljenost nije uspjela doći do izražaja u gusto pošumljenom području Gran Chaco. I tenkovi i zrakoplovi koje su Bolivijci upotrijebili bili su potpuno neučinkoviti. Međutim, presudan je bio pristup zapovjednika. Za razliku od krutog i nefleksibilnog generala Hansa Kundta, koji je operacije vodio po načelima konvencionalnog ratovanja primijenjenog u Prvome svjetskom ratu, prvenstveno na zapadnom ratištu, zapovjednik paragvajskih snaga general José Félix Estigarribia, u većoj je mjeri koristio gerilske metode ratovanja.
Iako njemački vojni savjetnici i instruktori nisu bili jedini koji su se znatno angažirali u Latinskoj Americi, njihova značajna specifičnost u odnosu na većinu drugih je što su često preuzimali izravne operativne dužnosti u oružanim snagama latinskoameričkih država, postajali dio vojne hijerarhije i državnog aparata. Oni su vrlo daleko od klasične uloge savjetnika; bili su izravno involvirani u zbivanja, u donošenje odluka. Pa čak i onda kad bi ostajali formalno na savjetničkim dužnostima, svoju ulogu ne bi ograničavali na usko vojno područje, nego su djelovali kao kombinacija vojnog savjetnika, veleposlanika, lobista i trgovačkog zastupnika. Preuzimajući izravne zapovjedne uloge (kao u primjeru Bolivije) mogli su brže i dosljednije provesti sve svoje zamisli. Međutim, to je pokazalo i svoje negativne strane. Nisu u Latinsku Ameriku često išli najsposobniji časnici, nego oni čije su ambicije bile iznad sposobnosti i koji nisu vjerovali da ostankom u njemačkoj vojsci svoje ambicije mogu ostvariti. Neki od njih, latinskoameričke vojske u koje su došli, gledali su kao poligon za svoje eksperimente. Drugi problem predstavljalo je djelovanje u prilično različitom društvenom ambijentu od onog u kojem su oni navikli djelovati, a kojega nisu najbolje razumjeli.
Čile – Prusija Pacifika
Iako su njemački vojni instruktori imali iznimno veliku moć diljem Latinske Amerike, ipak ni u jednoj državi nisu ostvarili takav utjecaj kao u Čileu. Zahvaljujući uzastopnim kontingentima pruskih časnika koji su dolazili u Čile, ta latinskoamerička država nazivana je i Prusija Pacifika. Pruski časnici činili su mnogo više od prijenosa znanja i vojne tehnologije; oni su se bavili sveobuhvatnim restrukturiranjem čileanske vojske, njenim opremanjem, osposobljavanjem časničkog zbora. Išli su i korak dalje: željeli su čileansku vojsku snažno prožeti idejama o značenju i dometu njemačko-čileanskih odnosa. Čile je trebao biti neka vrsta njemačkog zastupnika u Latinskoj Americi koji će drugima prenositi njemačku doktrinu i poticati povećanje potražnje za njemačkim naoružanjem.
Međutim, valja reći kako njemačke vojne misije nisu bile prve strane vojne misije u Čileu. Strane vojne misije prisutne su u Čileu od oko 1810. godine. U to vrijeme njihova je uloga bila pomoći Čileu u borbi za neovisnost od španjolske krune. Sve do 1885. godine čileanska vlada angažira strane vojne stručnjake i kupuje vojnu opremu surađujući uglavnom s Francuskom. Njemački utjecaj bio je najjači u razdoblju od 1885. do 1914. godine. U to vrijeme veliki broj čileanskih časnika školuje se u njemačkoj vojnoj školi u Potsdamu i služi u njemačkim postrojbama. Nakon poraza u Prvome svjetskom ratu, njemački utjecaj u Čileu slabi, dok je nakon Drugoga svjetskog rata on zamijenjen utjecajem SAD-a.
Za razliku od drugih latinskoa latinskoameričkih država, koje su angažirale strane vojne stručnjake, Čile je imao gotovo misionarsku ulogu prema ostalim državama regije promovirajući njemačku vojnu doktrinu i tehnologiju. Bez obzira što je njemački utjecaj ustuknuo pred utjecajem SAD-a, njemačka vojna doktrina u značajnoj je mjeri obilježila čileansku kopnenu vojsku. Za razliku od toga na razvoj mornarice više je utjecao SAD te dijelom Velika Britanija.
Izazovi ratnih godina
Brazil je jedina zemlja Latinske Amerike koja je vojno sudjelovala u Prvome svjetskom ratu. Nakon što je njemačka ratna mornarica 5. travnja 1917. potopila brazilski trgovački brod Paraná kod rta Barfleur u Francuskoj, Brazil ulazi u rat na strani Antante. Kongres je 11. travnja 1917. prekinuo diplomatske odnose s Njemačkom i 26. listopada iste godine proglasio rat Središnjim silama. Brazilska vlada na raspolaganje je stavila svoje luke, medicinsku pomoć i trupe. Oformljena je Pomorska divizija za ratne operacije (Divisão Naval em Operações de Guerra) pod zapovjedništvom admirala Pedra Maxa Fernanda Frontina. Divizija je ratovala na području Gibraltara i zapadne Afrike. Osim mornarice, brazilski vojnici sudjelovali su u borbama na poluotoku Jyllandu.
U ljeto 1918. brazilski medicinski tim sastavljen od 86 vojnih liječnika, civilnih farmaceuta, administrativnog osoblja zajedno sa zaštitnim vodom upućen je u Europu. U Francusku su stigli u rujnu 1918. kako bi pružili medicinsku pomoć civilnom stanovništvu i pomogli osigurati kontinuitet medicinske potpore snagama na bojištu. Medicinska misija okončana je u veljači 1919. godine. Prvi svjetski rat donio je promjene u odnosima moći; interes Europe za Latinsku Ameriku slabi, a Sjedinjene Države snažno ulaze u taj prostor, potvrđujući zapravo Monroovu doktrinu koja je bila proglašena još 1823. godine. Od europskih država Njemačka je zadržala najsnažniji utjecaj na latinskoameričke vojske, pokušavajući preko vojnog područja ostvariti daleko širi utjecaj. Iako je prvi svjetski rat narušio odnose Njemačke i latinskoameričkih država, vojni odnosi, posebice s Čileom, Argentinom i Bolivijom vrlo brzo su obnovljeni. Dok je politički i ekonomski utjecaj Njemačke u Latinskoj Americi bio vrlo ograničen, njemački vojni utjecaj bio je značajan. Štoviše, njemački vojni utjecaj pokazao se najžilavijom komponentom njemačke vanjske politike, preko kojega su ostvarivani i širi interesi. Ta iznimna izdržljivost, fleksibilnost njemačkih vojnih nastojanja na vanjskopolitičkom planu vidljiva je u činjenici kako se Njemačka na tom području oporavila najbrže nakon kraha u Prvom svjetskom ratu. Odmah nakon rata, Njemačka je nastavila svoje vojne aktivnosti u Latinskoj Americi, dok je njenoj diplomaciji, gospodarstvu, kulturi i drugim segmentima društva trebalo daleko više vremena.Promjena koju je donijela nacistička politika, koja je svoj utjecaj na Latinsku Ameriku željela pojačati, dovela je zapravo do njegovog kraha. Njemačka nacistička politika željela je Latinsku Ameriku kao izvor potrebnih sirovina za njenu ratnu industriju, a uz to koristiti njemačku zajednicu u latinskoameričkim državama kao propagandno sredstvo.
Iako su latinskoameričke vlade, u načelu, imale pozitivan stav prema njemačkoj politici, lokalne njemačke skupine s izrazitim nacističkim stavovima počele su im predstavljati problem. Njemačka politika prema Latinskoj Americi, koja se ispoljavala preko agresivne nacističke propagande s ciljem zadržavanja latinskoameričkih država izvan rata te omogućavanja nesmetanih gospodarskih odnosa, doživjela je svoj slom ulaskom Sjedinjenih Država u rat. Sve latinskoameričke vlade, osim Čilea, objavile su rat Njemačkoj. Uglavnom je to bio samo formalni čin, jer su jedino brazilske oružane snage sudjelovale u vojnim operacijama protiv Njemačke. Koliko je čin proglašenja rata bio formalan, govori i činjenica da su Paragvaj, Urugvaj, Argentina, Ekvador, Peru i Venezuela proglasili rat Njemačkoj tek tijekom 1945. godine, a Čile ni tad, već je proglasio rat samo Japanu. Pa čak ni diplomatski odnosi s Njemačkom nisu bili baš tako brzo prekinuti. Većina država to je učinila u prosincu 1941. i tijekom 1942. godine, ali Čile tek 1943., a Argentina 1944. godine. Ipak njemački poraz u Drugome svjetskom ratu označio je potpuni krah gospodarske, političke i kulturne pozicije u Latinskoj Americi, a njemačku zajednicu u latinskoameričkim državama, koju je nacistička propaganda koristila u političke i propagandne svrhe, podvrgnula pojačanom procesu asimilacije.
Privlačnost Latinske Amerike
Koji su bili razlozi za privlačnost Latinske Amerike njemačkom utjecaju? Valja spomenuti, kako za razliku od Francuske i Engleske, Njemačka nije imala tako ekstenzivne kolonijalne posjede koji bi mogli apsorbirati njene potencijalne emigrante. Uslijed toga, američki kontinent pokazao se kao logičan izbor za većinu njemačkih emigranata. Njemački statistički godišnjak otkriva nam kako je prije Prvoga svjetskog rata, oko 3,5 milijuna Nijemaca emigriralo u Ameriku, a preko 90 % njih u Kanadu i Sjedinjene Države. U 45 godina do Prvog svjetskog rata, u Latinsku Ameriku je odselilo svega oko 110 000 Nijemaca.
Međutim, nakon Prvoga svjetskog rata, ta slika se počinje mijenjati: samo između 1919. i 1925. oko 100 000 Nijemaca ili jedna trećina svih njemačkih emigranata, odlazi upravo u Latinsku Ameriku, a taj trend se nastavlja sve do Drugoga svjetskog rata. Procjenjuje se da je od 1871. do 1939. godine u Latinsku Ameriku odselilo preko 265 000 Nijemaca. Međutim, iako je broj njemačkih emigranata bio znatno manji nego nekih drugih (primjerice Talijana, kojih je u istom razdoblju došlo više od milijun), njemački ujecaj bio je nerazmjerno velik. Jedan od razloga, uz dobru organizaciju i fokusiranost, leži u činjenici što su se Nijemci u većoj mjeri grupirali po državama i po određenim područjima unutar država te na taj način ojačali svoj utjecaj. Oko polovice svih njemačkih emigranata u Latinskoj Americi bilo je u Brazilu, četvrtina u Argentini, a četvrtina u drugim državama, najviše u Čileu. U svakom slučaju, snažna, dobro organizirana njemačka zajednica u Latinskoj Americi predstavljala je važno uporište njemačke vanjske politike, odnosno, oslonac za širenje utjecaja u Latinskoj Americi. Međutim, isto tako, pokušaji manipuliranja i instrumentaliziranja te zajednice u nacističkoj politici u jednom su razdoblju bitno narušili odnose latinskoameričkih država i Njemačke i otežali položaj toj istoj zajednici.
Opterećenja nacističkog razdoblja
Nakon Drugoga svjetskog rata, politika (Zapadne) Njemačke prema Latinskoj Americi bila je opterećena činjenicom da je velik broj nacističkih zločinaca tamo našao utočište. Odnose Njemačke i Latinske Amerike, međutim, ne bi trebalo reducirati isključivo na tu dimenziju. Povijest odnosa Latinske Amerike i Njemačke postojala je daleko prije nacističkog razdoblja i teško bi se mogao izvući zaključak o posebnoj privlačnosti ideja nacizma za latinskoameričke vojne diktatore. Prije se tu radilo o vrlo pragmatičnim razlozima kod obje strane, pri čemu ideologija nije igrala presudnu ulogu. Intrigantne i u velikoj mjeri mistificirane priče o velikom broju nacista koji su našli utočište u latinskoameričkim državama, tek su posljednjih nekoliko godina, otvaranjem tajnih dosjea u Brazilu i Čileu, dobile konačno priliku biti svedene u realne okvire. Iz navedenih dosjea, koji su dani njemačkim istražiteljima, proizlazi kako je nakon Drugoga svjetskog rata u Latinsku Ameriku pobjeglo oko devet tisuća nacista.
Oko 5000 ih je otišlo u Argentinu, između 1500 i 2000 u Brazil, između 500 i 1000 u Čile, a ostali uglavnom u Paragvaj i Urugvaj. Međutim, pri tom se ne radi samo o Nijemcima, već i o Ukrajincima, Rusima, Hrvatima te državljanima zapadnoeuropskih država koji su pripadali strukturama nacističkog režima ili su im bili bliski. Dosjei su otkrili kako je za vrijeme rata argentinski predsjednik Juan Peron prodao 10.000 argentinskih putovnica organizaciji ODESSA – čiji je zadatak bio zaštititi članove SS trupa nakon njemačkog poraza. Dosjei pružaju važne informacije o nekim ključnim osobama nacističkog režima poput Adolfa Eichmanna, Josefa Mengelea, Franza Stangla i drugih.
Adolf Eichmann skrivao se u Argentini pod imenom Ricardo Klement i radio u tvornici automobila. Josef Mengele skrivao se u Argentini do svoje smrti 1979. godine. Neki su pobjegli u Čile, primjerice, Walter Rauff, visokorangirani SS časnik koji je izumio tzv „Kamion smrti“ kojim je 500 000 logoraša ubijeno smrtonosnim plinom u Auschwitzu. Međutim, osim što ova dokumentacija pruža vrijedne informacije o nacistima odbjeglima u Latinsku Ameriku, ona otkriva i dotad nepoznate detalje o nacistima koji su se potajice vratili u Njemačku i nastavili tamo živjeti, pomno skrivajući svoju prošlost.
Ova dokumentacija upućuje na još jednu zanimljivu stvar, a to je očito prenaglašavanje utjecaja odbjeglih nacista na političke, a posebice vojne strukture latinskoameričkih država. U većini slučajeva, ti su bjegunci živjeli skriveno, pod lažnim identitetima, uglavnom povučeno, ne privlačeći pozornost na sebe. Njemački vojni utjecaj na latinskoameričke države daleko je značajniji u razdoblju do Drugoga svjetskoga rata, a baština njemačko-latinskoameričkih odnosa u vojnoj sferi latinskoameričkih država, iz toga razdoblja, u organizacijskom i doktrinarnom smislu i danas je vidljiva.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2015.