DRUGI SVJETSKI RAT (Prvi dio)

Savez za oružanu borbu u Poljskoj od 1939. do 1942. godine

Foto: Josip Jagodar
Savez za oružanu borbu u Poljskoj od 1939. do 1942. godine
06.03.2020.
u 07:47
Poljska se Vlada i prije napada počela pripremati za moguće njemačke napade. Tako je u lipnju 1939. započela tajna mobilizacija. No mobilizacija je proglašena prekasno.
Pogledaj originalni članak

Napad na Poljsku započeo je 1. rujna 1939. godine. U samo nekoliko dana većina Poljske bila je okupirana od strane Trećeg Reicha, a nakon više od dva tjedna Nijemcima se u okupaciji pridružila i sovjetska Crvena armija. U mjesec dana cijela je Poljska bila okupirana. Budući da je Poljska ostavljena na cjedilu od strane svojih saveznika (Velike Britanije i Francuske), nekoliko se generala odlučilo pokrenuti i oduprijeti okupatorima.

Na početku su zapovjedništvo činili generali iz vremena Piłsudskog (pripadnici »Sanacje«), a nedugo zatim postavljeno je novo vodstvo te je osnovan Savez za oružanu borbu (polj. »Związek Walki Zbrojnej«/ZWZ) koji je naredbe primao iz Pariza, potom iz Londona od Izbjegličke vlade. Glavne aktivnosti odnosile su se na sabotaže, diverzije te otvorene sukobe s okupatorima, a broj pristaša i boraca ZWZ-a rastao je iz dana u dan. Godine 1942. Savez mijenja ime u Zemaljska vojska (polj. »Armia Krajowa«/AK) te pod tim nazivom djeluje do 1945. godine. ZWZ odnosno AK izveo je više stotina tisuća akcija i napada na nacističke i komunističke jedinice te je jedan od prvih pokreta otpora protiv svih triju totalitarnih režima koji su u to vrijeme harali Europom: nacizma, komunizma i fašizma.

SLUŽBA ZA OBRANU POLJSKE I SAVEZ ZA ORUŽANU BORBU 1939–1942.

Poljska se Vlada i prije napada počela pripremati za moguće njemačke napade. Tako je u lipnju 1939. započela tajna mobilizacija. Mobilizacija je proglašena prekasno, a sve zbog Velike Britanije i Francuske koje su odgovarala poljsku Vladu od potencijalnih općih mobilizacija ne bi li mobilizacijom naljutili Nijemce. No nakon što je Poljska okupirana, više nije bilo »bojazni«. Trebalo se organizirati kako bi se pokušalo nadvladati okupatora te osloboditi zemlju. Nakon što je vlada pobjegla u Pariz, postavila je delegata koji je prenosio njihove naredbe borbenom sektoru. Znači, novonastala organizacija izvršavala je naredbe Izbjegličke vlade te se o svemu trebala s njima konzultirati i čekati njihova odobrenja iz Pariza (od lipnja 1940. iz Londona).

Prve poljske oružane formacije

Bojnik Charaszkiewicz, iz II. ureda (engl. »II Bureau«) poljskog Glavnog stožera, u travnju je 1939. godine počeo, zajedno s tajnim službama, planirati organizacije za partizanske i gerilske oružane sukobe. Smatrao je da su regionalne male grupe (od tri do sedam osoba) najbolje podzemne ćelije za budućnost. Bilo je planirano da svaka patrola ima zapovjednika koji ne bi poznavao druge članove svoje organizacije, nego bi se u slučaju rata pronašli putem kodnih riječi. Charaszkiewicz je zamislio da svaka regija ima najmanje sedam, a najviše 25 patrola. Po njegovoj zapovijedi nastalo je sedam škola u kojima su se obučavali diverzanti. Šest škola obučavalo je 10 ljudi tjedno, dok je središnja škola (koja je često mijenjala položaj) bila u mogućnosti obučiti oko 30 ljudi tjedno. Zavod za novačenje tražio je osoblje za patrole. Do kraja srpnja obučeno je oko 800 muškaraca za vođenje patrola s područja Šleske, Gdanjska (Danziga) i koridora. U svakom je sektoru bilo postavljeno nekoliko kamuflažnih odlagališta eksploziva, oružja i različitih uređaja. Pretpostavka je bila da će vojnici biti konstantno u akcijama, svaki dan u tjednu i godini. Charaszkiewicz je planirao više patrola staviti u sektor (okrug), a voditelj je trebao širiti propagandu i planirati napade iza njemačke linije. Sabotažne akcije uključivale su: miniranje tračnica, rušenje mostova, uništavanje električnih instalacija. Što se tiče komuniciranja između voditelja i njegovih podređenih, uvježbani su posebni trkači koji su prenosili poruke, a od Velike su Britanije kasnije kupljeni i bežični prijenosnici te je komunikacija bila uvelike olakšana.

Poljski otpor nakon rujna 1939.

Nakon pada Varšave i okupacije Poljske neke poljske jedinice pokušale su se probiti do Mađarske, Rumunjske i Litve. One najčešće nisu uspijevale u probojima, ali su se na putu borile protiv Njemačke i Sovjetske vojske. Jedan je od takvih primjera bio i odred pod vodstvom Henryka Dobrzańskog (pseudonim Hubal). On je bio dozapovjednik 110. rezervne konjičke pukovnije.

Njegov je odred na početku bio zarobljen između njemačkih i sovjetskih snaga nedaleko od Grodna (današnja Bjelorusija) i Augustovske šume (poljsko-bjeloruska granica). Crvena ih je armija porazila nakon što su se pokušali probiti do Varšave. On i 180 vojnika uspjelo je preživjeti te su se sklonili u Svetokriške planine (polj. »Góry Świętokrzyskie«, engl. »Holy Cross mountain«) u blizini Kielcea gdje im je lokalno stanovništvo pomoglo u skrivanju. U ožujku 1940. Hubalova je jedinica uspjela uništiti cijelu bojnu njemačkog pješaštva. Nakon toga, Nijemci su spalili 14 sela u kojima je poginulo oko 1 200 ljudi. Hubal je ubijen u zasjedi blizu mjesta Opoczno. Osim Hubalova odreda bilo je i mnogo drugih grupa koje su se borile protiv Crvene armije u istočnim predjelima Poljske. Treba spomenuti i dvije partizanske jedinice koje su vodili prezimenjaci Dąbrowski (potpukovnik Józef i konjički kapetan) u Vilniusu (Litva) koji su se dugo vremena borili protiv Crvene armije. Neki časnici i mornari Poljske mornarice uspjeli su pobjeći iz Poljske te su se pridružili savezničkim snagama (Velikoj Britaniji i Francuskoj).

Formiranje političko-vojne strukture za borbu protiv okupatora

Bivši zapovjednik korpusa general Michał Karaszewicz-Tokarzewski i general Juliusz Rómmel dogovorili su se da treba započeti plansku borbu protiv agresora (Nijemaca i Crvene armije) nakon što je Poljska okupirana. Dana 27. rujna general Rómmel predao je zapovjedništvo generalu Tokarzewskom nad poljskim vojnim snagama na području cijele Poljske kako bi ponovno uspostavili poljsku neovisnost i cjelokupnost teritorija unutar poljskih granica. Tokarzewski je uspostavio kostur tzv. »Podzemne organizacije «. Odluke je donosio glavni stožer koji je činilo 15 časnika. Što se tiče financija, general Rómmel dao je 750 000 PLN, a gradonačelnik Varšave 350 000 PLN. Odmah su počeli s prikupljanjem oružja, municije i eksploziva, ali i pravljenjem lažnih osobnih iskaznica. Osim sredstava za borbu protiv okupatora, Tokarzewski je htio okupiti i sve osobe iz javnog života (osobito političke stranke). Pregovarao je s predstavnicima Narodne stranke (polj. »Stronnictwo Ludowe«/SL, engl. »Peasant Party«), Poljske socijalističke stranke (polj. »Polska Partia Socjalistyczna«/PPS, engl. »Polish Socialist Party«), Nacionalne stranke (polj. »Stronnictwo Narodowe«/ SN, engl. »National Party«) i Demokratske stranke (polj. »Stronnictwo Demokratyczne«/SD, engl. »Democratic Party«). On i njegovi suradnici osnovali su Službu za pobjedu Poljske (polj. »Służba Zwycięstwu Polski «/SZP, engl. »Service for Polands Victory«) koja je bila jedinstvena, ujedinjena političko-vojna organizacija čiji je cilj bio »voditi rat protiv Nijemaca i Crvene armije dok ne vrate Poljsku u prijeratne granice, reformirati i reorganizirati vojsku te uspostaviti privremenu vladu koja bi bila zamijenjena kada bi se osigurala pobjeda«. Osim SZP-a koji je imao sjedište u Varšavi, u Krakovu je djelovala slična organizacija pod vodstvom generala Tadeusza Komorowskog i Klemensa Rudnickoga. Oni su regrutirali malu grupu stožernih časnika i potajno se sastajali. Pridružili su im se i drugi časnici i civili te jedan redovnik. Oni su se formirali i djelovali u grupama od pet ljudi.

Struktura Službe za pobjedu Poljske

General Michał Karaszewicz-Tokarzewski bio je glavni zapovjednik SZP-a, a političko vodstvo bilo je u rukama Središnjeg vijeća za nacionalnu obranu. U vodstvu SZP-a bili su časnici koji su služili u prijeratnom razdoblju kada je na vlasti bio Józef Piłsudski. To se kasnije pokazalo kao problem te je zbog toga ova organizacija i promijenila ime i vodstvo nakon nekoliko mjeseci.

Organizaciji su se priključile skupine: »Sloboda« (polj. »Wolność«), »Oslobođenje« (polj. »Wyzwolenie «), »Grunwald«, »Vrat« (polj. »Gryf«), »Savez poljskih konjanika« (polj. »Związek Polskich Kawalerzystów «), grupa »Brochowicz«, »Lubicz«, »Bicze«, »Kierzkowski«, »Kowalówka« i »Epler«. Struktura SZP-a bila je razgranata u sedam glavnih dijelova: »organizacijski « dio i njime je upravljao bojnik Antoni Sanojca (pseudonim Kapnik); »obavještajni« i njime je upravljao bojnik/potpukovnik Wacław Berka (pseudonim Brodowicz); »borbeni« i njime je upravljao diplomirani pukovnik Janusz Albrecht (pseudonim Wojciech); »logistika« i njome je upravljao diplomirani pukovnik Adam Świtalski (pseudonim Dąbrowa); »komunikacija« (na početku nije bilo osobe koja je upravljala, kasnije je to bio satnik Leon Chedyński); »politički« i njime je upravljao rezervni bojnik Tadeusz Kruk-Strzelecki; »financijski i kontrolni « i njime je upravljao bojnik/potpukovnik Stanisław Thun (pseudonim Malcz). Osim što je središnjica bila organizirana u sedam dijelova, postajalo je i pet okruga u kojima su djelovali članovi SZP-a. Navest ćemo nazive okruga te zapovjednike koji su njima upravljali: Lublinški okrug (polj. »Okręg Lubelski «) – potpukovnik Józef Spychalski (pseudonim Socha); Luđki okrug (polj. »Okręg Łódzki«) – pukovnik Stanisław Sasabowski (pseudonim Węglarz); Kjelceški okrug (polj. »Okręg Kielecki «) – diplomirani pukovnik Leopold Engels-Regis (pseudonim Śląski); Krakovski okrug (polj. »Okręg Krakowski «) – bojnik Jan Cichocki (pseudonim Kabat); Varšavski okrug (polj. »Okręg Warszawski «) – bojnik Henryk Józewski (pseudonim Olgierd). Najmanje ustrojbene jedinice unutar okruga zvale su se pošte (polj. »Poczta«, engl. »the Post«). Na čelu je bio zapovjednik pošte čiji je zamjenik bio zadužen za propagandu i financije. Oko pošte su bile borbene jedinice i specijalni odredi od 25 ljudi.

Savez za oružanu borbu

Savez za oružanu borbu (polj. »Związek Walki Zbrojnej«, engl. »Union of Armed Struggle«) nastao je iz SZP-a. Organizacija ZWZ-a nastala je po zapovjedi Władysława Sikorskoga koji je htio izbaciti sve generale s vodećih položaja koji su na bilo koji način bili povezani sa Sanacjom. ZWZ je formiran 13. studenoga 1939. godine. Smijenjen je i dotadašnji glavni zapovjednik general Tokarzewski, a postavljen je novi glavni zapovjednik Kazimierz Sosnkowski koji je bio u Angersu (Francuska). Imenovano je šest regionalnih zapovjednika koji su pokrivali područja: Varšava, Bialostok, Lavov (današnja Ukrajina), Krakov, Poznanj i Torunj. Pod njemačkom okupacijom bili su okruzi: Varšava, Krakov, Torunj i Poznanj (1., 4., 5., 6.), a pod sovjetskom okruzi Bialostok i Lavov (2, 3). Ženske skupine djelovale su prvenstveno u propagandnom dijelu, sanitarnoj službi, prijevozu te povezivanju. Osnovan je i Politički koordinirajući odbor koji se bavio civilnim i vojnim poslovima, a predstavnik-delegat Izbjegličke vlade postao je pukovnik Jan Skorobohaty-Jakubowski.

Dana 16. siječnja 1940. godine ZWZ je podijeljen na dva dijela: onaj koji je bio pod okupacijom Njemačke (zapovjednik general Rowecki sa zapovjedništvom u Varšavi) i SSSR-a (zapovjednik general Karaszewicz-Tokarzewski sa zapovjedništvom u Lavovu). Što se tiče organizacijske strukture, ZWZ-u je mogao pristupiti svaki Poljak ili Poljakinja stariji od 17 godina. Najniža organizacijska jedinica bila je sekcija (polj. »sekcja«), u kojoj je bilo 5 članova, a na čelu je bio skupnik. Više skupina (od dvije do pet) činilo je vod (polj. »pluton«). Na čelu voda bio je vodnik. Veće jedinice nisu postojale, ali se više vodova moglo boriti zajedno. Više mjesta činilo je krug, a više krugova okrug. Zapovjedništvo kruga nalazilo se u mjestima koja su imala iznad 10 000 stanovnika, a okruga gdje je bilo više od 100 000 stanovnika ili vojvodstvo.

Do 23. ožujka 1940. okupljena je većina paravojnih skupina (oko 50 skupina) u ZWZ. Neke od skupina koje su pristupile su: Posade narodnog ustanka (polj. »Załogi Powstania Narodowego«), Tajna poljska vojska (polj. »Tajna Armia Polska«), Branitelji slobode (polj. »Obrońcy wolności«), Odbor branitelja Poljske (polj. »Komitet Obrońców Polski«) i druge. Dana 18. lipnja 1940. general Stefan Rowecki postao je zastupnik glavnog zapovjednika Sosnokowskog na području okupirane Poljske jer je general Tokarzewski bio uhićen 6. ožujka 1940. On je bio glavni zapovjednik na području Poljske do uhićenja 30. lipnja 1943. Osim vojne djelatnosti ZWZ se bavio i političkim pitanjima. Glavne zadaće ZWZ-a bile su: propaganda, sabotaža, represija, diverzija, ustanak te tajne službe. Propaganda je podizala moral i borila se protiv neprijateljskih dezinformacija. Ona se bavila tiskanjem promidžbenih materijala te pisanjem slogana i crtanja nacionalnih simbola. Sabotaža je prvih dana nastala spontano. Saboteri su trebali imati veliku učinkovitost uz minimalne gubitke. Kako bi lakše provodili svoje planove i zadaće, u travnju 1940. pukovnik Rowecki osnovao je Uniju osvete (polj. »Związek Odwetu«/ZO, engl. »Union of Retailation«). Ona se bavila sabotažama, diverzantskim akcijama i odmazdama.

U Generalnoj guberniji pripadnici ZWZ-a radili su u tajnosti. Pripremali su i izvodili akcije kojima su napadali Nijemce. No Nijemci su okrutno uzvraćali. U Lublinškom okrugu za svakog su Nijemca ubijenog od strane pripadnika ZWZ-a ubijali najmanje 20 Poljaka. Osim što su se borili protiv njemačkih vojnika, borili su se i protiv Gestapa, Kripa (kriminalna policija) i SD-a (tajne službe). Najgori neprijatelj bili su pripadnici SS-a. U lipnju 1940. godine SS-ovci su ubili preko 3 000 poljskih intelektualaca u Kampinoškoj šumi (polj. »Puszcza Kampinoska«, engl. »Kampinos Forest «) blizu Palmirya. Nakon takvih događaja sve se više ljudi priključivalo ZWZ-u. Poljski povjesničar Czesław Madajczyk izračunao je da je u »Podzemlju« bilo aktivno oko 6% građana Varšave. Broj ljudi u okruzima se povećavao kako su tinjale borbe. U okrugu Varšava krajem 1940. godine djelovalo je 6 500 ljudi, a u ožujku 1944. oko 48 000 ljudi. Okrug Lublin sredinom 1940. godine imao je oko 2 000 boraca te 320 puškostrojnica, 12 595 pušaka, 834 pištolja, 8 protutenkovskih pušaka. Taj broj povećao se do početka 1943. pa je tada bilo oko 21 000 ljudi, 139 strojnica, 291 puškostrojnica, 6 125 pušaka i 1 497 pištolja. Do srpnja 1944. godine broj ljudi premašio je 40 000. Okrug Kielce–Radom u studenom 1940. godine bilo je oko 10 000 boraca. Imali su 4 274 puške, 94 strojnice, 184 puškostrojnice, 563 pištolja, tri protutenkovske puške i drugo oružje. U proljeće 1944. godine u okrugu je djelovalo oko 30 000 boraca, a od oružja su imali 36 strojnica, 188 puškostrojnica, 4 779 pušaka, 1 457 pištolja, 59 kratkih strojnica, granata i protutenkovskih pušaka. Što se tiče okruga Łódz, ondje je 1. studenog 1944. godine bilo oko 10 500 boraca.

U Okrugu Krakov 1940. godine bila su 362 voda i 471 odjeljak. Aktivno je djelovao 701 časnik, a 232 su bila rezervna časnika. 2 760 aktivnih dočasnika te 3 176 rezervnih dočasnika. Što se tiče boraca, bilo je 10 374 aktivnih vojnika te 36 698 vojnika u pričuvi. Do sredine 1944. godine na području okruga Krakov djelovalo je oko 90 000 vojnika. Okrug Šleska u lipnju 1940. brojao je 14 200 vojnika, a u siječnju 1944. oko 25 300 ljudi, koji su raspolagali s pet strojnica, tri puškostrojnice, 236 pušaka, 470 pištolja i dvije kratke strojnice. U okrugu Poznanj sredinom 1941. godine bilo je 1 500 vojnika. Početkom 1943. broj ljudi narastao je na 5 000–6 000, a oni su raspolagali trima strojnicama, trima puškostrojnicama, sa 78 pušaka, 87 pištolja, jednom kratkom strojnicom te nisu imali puno municije. Okrug Pomeranija sredinom je 1943. godine brojao oko 18 000 boraca. U okrugu Wilno 1944. godine bilo je 5 753 boraca, od toga 2 860 boraca AK-a. U okrugu Lavov u veljači 1944. bilo je aktivno oko 14 500 boraca. Osim u Poljskoj, organizacije AK-a bile su stacionirane i u Mađarskoj.

Sovjetska okupacija od 1939. do 1941. godine bila je malo manje nemilosrdna usporedimo li je s Generalnom gubernijom. Istočni dio Poljske bio je naseljen različitim etničkim grupama pa su ih Sovjeti iskoristili u borbi protiv Poljaka. Najveću ulogu odigrali su lokalni komunisti koji su zagovarali borbu protiv zajedničkog neprijatelja (Poljaka). Dana 22. listopada 1939. održan je plebiscit na kojem je odlučeno da se istočne provincije pripoje SSSR-u. Treba naglasiti kako je plebiscit nadgledao NKVD. Privatno je vlasništvo nacionalizirano, a mladići su novačeni u Crveni armiju. Civilna vlada uspostavljena je tek početkom 1940. godine s prosovjetskim komunistima na čelu. Politika čišćenja, koja se provodila u to vrijeme, uključivala je poljske veleposjednike, časnički kadar, kler i intelektualce. Jedna od najvećih poljskih tragedija dogodila se u Katinskoj šumi. Ondje su Sovjeti pogubili oko 22 000 poljskih časnika koji su bili zarobljeni i zatvoreni u logorima u Kozielsku, Ostaszkovu i Starobielsku u travnju i svibnju 1940. godine. Kao što je u Generalnoj guberniji njemački postao službeni jezik tako su ovdje uvedeni ruski i ukrajinski jezik. Deportacije su bila svakodnevica, a provodile su se u cijeloj zemlji (i u Generalnoj guberniji i u sovjetskom dijelu). U samo dva mjeseca (listopad–prosinac) Nijemci su deportirali 150 000, a Sovjeti 1,7 milijuna ljudi u Sibir i Kazahstan. Zbog takvih incidenata i deportacija sve je više ljudi ulazilo u ZWZ i htjelo se boriti protiv okupatora. U jesen 1941. godine ZWZ je imao u svojim redovima 40 000 časnika i vojnika.

Naoružavanje članova ZWZ-a

Postojalo je više planova kako se oduprijeti okupatorima. Postojao je plan da se na području Poljske oformi 16 pješačkih divizija, tri konjaničke brigade ili jedna oklopna brigada. U drugoj fazi oformilo bi se još 15 pješačkih divizija i pet konjaničkih brigada. Kao što je navedeno, ZWZ je provodio akcije sabotiranja, miniranja, napada na njemačke i sovjetske jedinice i patrole. Što se tiče financija, na početku su imali samo 1 100 000 PLN i s time su se morali opremiti. To im nije bilo financijski dovoljno pa su najčešće uzimali oružje od ubijenih žrtava (njemačkih i sovjetskih). No postojale su i zalihe koje su Poljaci sakrili prije nego su se predali. Navodimo primjer bojnika Alojzya Dziura-Dziurskoga koji je bio aktivan član SZP-a i ZWZ-a. Njegov zadatak bio je pronaći zalihe oružja koje su sakrile poljske trupe u Čenhostovskom okrugu. Nakon tri mjeseca pronašli su dosta zahrđanih pušaka, ali i dvije upotrebljive strojnice, osam puškostrojnica te nekoliko pušaka i pištolja s municijom. Nadalje, financirali su se djelomično i putem crnog tržišta, a pomagalo im je i lokalno stanovništvo dajući im smještaj i hranu. Mnogi obrtnici davali su 50 ili 100 PLN kako bi pomogli borcima ZWZ-a u preživljavanju i naoružavanju. Bilo je slučajeva kada su članovi ZWZ-a i pljačkali ljude ili tvornice. U siječnju 1940. godine stigla je zapovijed iz Londona da ZWZ ne provodi nikakve akcije, nego da u šest mjeseci skupi što više zaliha oružja. Naređeno im je da smiju izvoditi samo male sabotažne operacije.

Nijemci su 19. lipnja 1940. osvojili Pariz. To je uvelike otežalo stanje u ZWZ-u jer je dosta informacija i različitih kurirskih ruta išlo preko Francuske. Dana 22. lipnja 1940. general Komorowski otišao je u Varšavu i sastao se s generalom Stefanom Roweckim. Na sastanku su se dogovorili kako će planirati dugoročnije akcije te unovačiti što više članova budu mogli. U to vrijeme general Sosnkowski je tvrdio da je u Poljskoj naoružano oko 30 000 ljudi u tajnoj organizaciji. U ožujku 1941. godine Vlada Velike Britanije dala je 100 000 $ i 20 milijuna RM poljskoj Vladi u izbjeglištvu, koja je pobjegla u Veliku Britaniju nakon pada Pariza. Novac je išao preko Slovačke, Mađarske, Jugoslavije i Bugarske do Poljske. U siječnju 1941. odlučeno je da treba uspostaviti i brzu i direktnu vezu s Poljskom. Dogovoreno je da se jedinice RAF-a pobrinu za letove, a Ministarstvo zrakoplovstva (engl. »The Air Ministry«) ustupilo je jedan zrakoplov »Whitley«. Prvi let izveden je 15. veljače 1941. te su izbačena tri agenta. Kasnije je britanska Vlada odbila slati zrakoplove na takve misije.

Do kraja prosinca 1940. godine ZWZ je imao oko 3 500 časnika te 48 000 vojnika. U pozadini su bile i dvije rezervne snage od kojih je prva brojila 286 časnika i 70 000 vojnika. Oni su bili bez obuke, a oprema im je bila ono što su sakrili pred Nijemcima i Sovjetima u rujnu 1939: puške i lako naoružanje s nekoliko komada antitenkovskog oružja. Drugu rezervu činili su članovi ZWZ-a koji su bili spremni na mobilizaciju čim započne pobuna. Akcije koje su provodili članovi ZWZ-a Što se tiče akcija koje su provodili članovi ZWZ-a, navodimo akcije miniranja željeznice između Lavova i Przemyśla te Lavova i Podwoloczyska 1939. godine. Potom početkom 1940. godine dva su vlaka izbačena iz tračnica u blizini Łódźa. Jedan je prevozio vojnike, a drugi naftu. Nekoliko vojnika poginulo je ili je bilo ranjeno, a gorivo je izgorjelo. Nakon ovog incidenta Nijemci su ubili nekoliko osoba koje su bile zadužene za transport zbog njihova propusta. Osim što su minirali tračnice, nekoliko je vlakova kontaminirano klicama koje uzrokuju ozbiljne bubrežne probleme. Povremeno su članovi ZWZ-a sabotirali i tvornice koje su služile vojnoj proizvodnji. Ondje su uklanjali važne dijelove strojeva te ih na taj način stavljali izvan funkcije.

Od travnja 1940. do ožujka 1941, između ostalog, bilo je uništeno i 400 cisterni s gorivom, 24 vojarne s vojnim materijalima, vojno skladište u Varšavi te tvornička hala u Mielceu. U sovjetskom dijelu uništavane su trase koje su vodile prema Njemačkoj, a uništeno je nekoliko skladišta oružja i zaliha hrane. Dana 14. veljače 1941. godine general Rowecki dobio je dopuštenje za ponovno izvođenje napada na prijevoz koji je prevozio naftu, municiju i strojeve.

U drugoj polovici 1941. godine izvedeno je 26 000 akcija, a neke od njih su: uništenje izvora nafte, 20 tvornica i skladišta, 134 vlaka, 2 670 vagona slame, sijena i drva, 16 cisterni benzina, izbačeno iz tračnica 60 vlakova, 16 lokomotiva i 158 vagona te oštećeno 1 439 vozila i 22 zrakoplova. Kako bi lakše provodili akcije sabotiranja, između srpnja i kolovoza 1941. godine nastalo je zapovjedništvo »Wachlarz«. Oni su provodili diverzantske akcije na okupiranim područjima. Prvi zapovjednik bio je bojnik/potpukovnik Jan Jan Włodarkiewicz, a nakon njega (od 18. ožujka 1942) diplomirani bojnik Remigiusz Adam Grocholski. U »Wachlarzu« je bilo aktivno između 600 i 650 ljudi. U zimi 1940/1941. ZWZ-u su se priključili i članovi Organizacije željezničkih radnika Poljske. Oni su izazivali kvarove na tračnicama i lokomotivama te je do veljače 1941. godine oko 43% lokomotiva u Generalnoj guberniji bilo pokvareno. Nadalje bakterijske zaraze korištene su u borbi protiv okupatora. Zabilježeno je da je u ljeto 1941. zabilježeno 178 slučajeva tifusa kod njemačkih vojnika u Poljskoj. No Nijemci su se također intenzivno borili protiv ZWZ-a tako da je u okolici Lublina 1940/1941. uhićeno 2 000 zemljoradnika jer nisu isporučivali kukuruz, a u Varšavi je između 10. i 14. siječnja 1941. uhićeno oko 1 000 ljudi koje su sumnjičili da su pomagali pokretu otpora. Pokret otpora je od 1. srpnja do 30. studenoga 1941. uništio oko 400 tankerskih vagona koji su prevozili benzin, a tri su bunara nafte zatrpana. Osim akcija koje su provodili u Poljskoj, treba spomenuti kako su od 1939. godine članovi ZWZ-a organizirali i sabotažne operacije u Rumunjskoj i Mađarskoj. Obavještajne službe bile su aktivni dio ZWZ-a. Kuriri su koristili rute kroz Mađarsku, Rumunjsku, Švedsku, Španjolsku i Portugal kako bi obavijestili Veliku Britaniju kakvo je stanje u Poljskoj. Kako su neki Poljaci i radili za Generalnu guberniju, protok informacija bio je uspostavljen. Oni su obavještavali članove ZWZ-a, potom i London, o planiranim njemačkim napadima i akcijama koje su bile usmjerene na daljnja njemačka osvajanja. Časopisi koje tiska ZWZ su: Borba (polj. »Walka«), Poljska živi (polj. »Polska Żyje«), Poljske novosti (polj. »Wiadomości Polskie«).

Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2016.


 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.