Postrojbe Kraljevine Rumunjske angažirane na Istočnom ratištu predstavljale su svojom brojnošću najveći kontingent njemačkih savezničkih postrojbi. Za borbeno djelovanje na Istočnom ratištu Glavni stožer rumunjske vojske ustrojio je Skupinu vojski »Antonescu« (zapovjednik: general-pukovnik Ion Antonescu) kojoj su bile podređene: 3. rumunjska vojska (zapovjednik: general-poručnik Petre Dumitrescu) s podređenim IV. zborom (zapovjednik: general-bojnik Sanatescu, podređene: 6. i 7. pješačka divizija), Gorskim zborom (zapovjednik: general-bojnik Gheorghe Avramescu, podređene: 1., 2. i 4. gorska divizija) i Konjaničkim zborom (zapovjednik: general-bojnik Racovita, podređeni: 5. i 8. konjanički zdrug) te 4. rumunjska vojska (zapovjednik: general-poručnik Nicolae Ciuperca) s podređenim III. zborom (zapovjednik: general-bojnik Vasile Atanasiu, podređene: Gardijska divizija, 15. pješačka divizija i 35. pričuvna divizija), V. zborom (zapovjednik: general-poručnik Leventi, podređene: Granična divizija i 21. pješačka divizija) i XI. zborom (zapovjednik: general-bojnik Aurelian, podređeni: 1. i 2. tvrđavski zdrug).
U pričuvi Skupine vojski »Antonescu« nalazio se II. zbor (zapovjednik: general-bojnik Nicolae Macici, podređene: 9. i 10. pješačka divizija) te 11. pješačka divizija (zapovjednik: brigadni general Popescu). Zračnu podršku Skupini vojski »Antonescu« osiguravala je Zračna borbena skupina (zapovjednik: general-bojnik Celareanu) s podređenom: 1. bombarderskom pukovnijom (1. bombarderska skupina sa 71. i 72. bombarderskim jatom, 4. bombarderska skupina sa 76. i 77. bombarderskim jatom i 5. bombarderska skupina sa 78., 79. i 80. bombarderskim jatom), 2. bombarderskom pukovnijom (2. bombarderska skupina sa 74. i 75. bombarderskim jatom i 82. bombarderskim jatom), 1. lovačkom pukovnijom (5. lovačka skupina sa 51. i 52. lovačkim jatom, 7. lovačka skupina sa 56., 57. i 58. lovačkim jatom i 8. lovačka skupina sa 41., 59. i 60. lovačkim jatom), 2. zračna pukovnija za podršku (11., 12., 13. i 14. jato za podršku), 1. izvidničko jato i 116. jato za vezu. Ukupno je u Zračnoj borbenoj skupini angažiran 241 rumunjski zrakoplov (119 bombarderskih, 80 lovačkih, 28 za podršku, 7 izvidničkih i 7 zrakoplova za vezu).
Rumunjska Skupina vojski »Antonescu « podređena je Vojnoj skupini »Jug«, a njezina ukupna snaga bila je 325 685 vojnika. Već prvoga dana borbenih djelovanja rumunjske postrojbe uspjele su uspostaviti nekoliko mostobrana preko rijeke Pruta. Sve do 2. srpnja 1941. godine nastavljene su borbe za povezivanje mostobrana na rijeci Prut. Drugoga srpnja 1941. godine otpočela je zajednička njemačko-rumunjska napadna operacija »München« s ciljem zauzimanja Sjeverne Bukovine i Besarabije. Navedena operacija trajala je sve do 26. srpnja kada je dostignuta granična crta iz 1940. godine na rijeci Dnjestar. Nakon završetka operacije ugašena je Skupina vojski »Antonescu«, a 3. i 4. rumunjska vojska podređene su Vojnoj skupini »Jug«. Tijekom provedbe operacije »München« rumunjske snage pretrpjele su gubitak od 22 765 vojnika (4 271 poginulih, 12 326 ranjenih i 6 168 nestalih). Nekoliko dana prije samog uspješnog okončanja operacije general-pukovnik Ion Antonescu promaknut je ukazom kralja Mihaela u čin maršala, a od strane Nijemaca odlikovan je Viteškim križem Reda željeznog križa. Već idućeg dana, 27. srpnja, 3. rumunjska vojska uspješno je izvršila prijelaz preko rijeke Dnjestra te je uspostavila nekoliko mostobrana na njegovoj istočnoj obali. Treća rumunjska vojska nastavila je svoje napredovanje i 10. kolovoza 1941. godine sa svojim prednjim dijelovima izbila na rijeku Bug, a do 1. rujna uspjela je dostići rijeku Dnjepar. Od 1. do 14. rujna 1941. godine 3. rumunjska vojska zauzela je obrambene položaje na zapadnoj obali rijeke Dnjepra.
Tijekom svoga nastupanja od Dnjestra do Dnjepra 3. rumunjska vojska pretrpjela je gubitak od 19 861 vojnika (6 786 poginulih, 12 492 ranjenih i 133 nestala). Nakon kratkog odmora 3. rumunjska vojska nastavila je s napadnim djelovanjima prema Perekopu 19. listopada 1941. godine i potom nastavila s napredovanjem preko Krima. Do sredine studenoga njemačka 11. vojska i rumunjska 3. vojska zatvorile su obruč oko Sevastopolja te nakon neuspješna zauzimanja istoga iz pokreta zaustavile daljnje napredovanje 23. prosinca 1941. godine.
U rujnu 1941. godine Kraljevina je Rumunjska dobila na upravu područje između rijeka Dnjestra i Buga koje je nazvala Transnistria. U međuvremenu je 4. rumunjska vojska 8. kolovoza 1941. godine dobila zapovijed iz rumunjskog Glavnog stožera sa zadaćom zauzimanja Odese. Nakon mjesec dana teških borbi rumunjske snage nisu uspjele zauzeti Odesu te je 9. rujna 1941. godine smijenjen dotadašnji zapovjednik 4. rumunjske vojske general-poručnik Nicolae Ciuperca, a novim je zapovjednikom imenovan general-poručnik Iosif Iacobici. Četvrta rumunjska vojska nastavila je 12. rujna 1941. godine sa daljnjim napadima za konačno zauzimanje Odese. Sovjetsko vrhovno zapovjedništvo, zbog njemačkog prodora na Krim, zapovijeda evakuaciju Odese za 14. listopada 1941. godine. Rumunjske snage zauzimaju Odesu 16. listopada 1941. godine nakon evakuacije glavnine sovjetskih snaga (350 000 vojnika i civila). Tijekom borbi za zauzimanje Odese od 8. kolovoza do 16. listopada 1941. godine rumunjska 4. vojska pretrpjela je gubitke od 92 545 vojnika (17 729 poginulih, 63 345 ranjenih i 11 471 nestalih vojnika). Rumunjska 3. vojska razmještena na Krimu sa dijelom svojih snaga (Gorski zbor) sudjeluje u borbenim djelovanjima u zauzimanju Sevastopolja od 2. lipnja do 4. srpnja 1942. godine. U međuvremenu je došlo do daljnjeg proširenja rumunjskog okupacijskog odručja u Ukrajini koje je prošireno na područje između rijeka Buga i Dnjepra. Navedenim je područjem razmješten VI. zbor (zapovjednik: general-bojnik Corneliu Dragalina) s podređenom 1., 2. i 18. pješačkom divizijom.
Na godišnjicu početka pohoda na Istok, 22. lipnja 1942, pokrenuta je ofenziva na južnom dijelu Istočnog ratišta s konačnim ciljem zauzimanja izvora nafte kod Bakua na obalama Kaspijskog jezera te prodora na Kavkaz. Pod zapovjedništvom Vojne skupine »Jug« u navedenoj ofenzivi sudjeluju postrojbe 3. i 4. rumunjske vojske. Prve postrojbe iz sastava rumunjske 4. vojske dostižu predgrađa Staljingrada 8. kolovoza 1942. godine. Tijekom rujna 1942. godine 3. i 4. rumunjska vojska zaposjele su postave oko Staljingrada. Treća rumunjska vojska bila je pod zapovjedništvom generala Petrea Dumitrescua s podređenim IV. zborom (1. konjanička i 13. pješačka divizija), V. zborom (5. i 6. pješačka divizija), II. zborom (9. i 14. pješačka divizija) i I. zborom (7. i 11. pješačka divizija) te u pričuvi 7. konjanička i 15. pješačka divizija. Ukupno brojno stanje 3. rumunjske vojske iznosilo je 152 492 vojnika. Četvrta rumunjska vojska nalazila se pod zapovjedništvom generala Constantina Constatinescua u sastavu: VI. zbor (1., 2., 4., 18. i 20. pješačka divizija) i VII. Zbor (5. i 8. konjanička divizija). Jačina 4. rumunjske vojske iznosila je 75 580 vojnika. Zračnu podršku rumunjskim postrojbama osiguravao je rumunjski zrakoplovni zbor (6., 7. i 8. lovačka skupina te 1., 3. i 5. bombarderska skupina).
U ranim jutarnjim satima 19. prosinca 1942. godine započinje sovjetski napad na položaje 3. rumunjske vojske, koji su istoga dana probijeni te je čitava vojska bila prisiljena na povlačenje, koje potom zahvaća i ostale postrojbe Vojne skupine »B« (rumunjsku 4., talijansku 8. i mađarsku 2. vojsku). Do 21. studenog 1942. godine sovjetske postrojbe zatvaraju okruženje Staljingrada u kojem se nalaze: cijela njemačka 6. vojska, dijelovi njemačke 4. oklopne vojske te šest rumunjskih pješačkih i jedna konjanička divizija (uglavnom iz sastava rumunjske 4. vojske). Tijekom bitke za Staljingrad (od 21. studenog 1942. do 2. veljače 1943) rumunjske postrojbe pretrpjele su gubitak od 158 854 vojnika, odnosno potpuno je uništeno 16 od ukupno 31 rumunjske divizije te 73 zrakoplova. Tijekom čitave 1943. godine preostale rumunjske postrojbe na južnom krilu Istočnog ratišta povlačile su se pod teškim borbama prema Zapadu. Tako je zbog teških gubitaka 1. travnja 1943. godine ugašena rumanjska 4. vojska, a većina preostalih rumunjskih postrojbi na Istočnom ratištu (izuzev onih na Krimu) prelazi u sastav rumunjske 3. vojske.
Početkom travnja 1944. godine na Krimu je odsječena njemačka 17. vojska (zapovjednik: general-pukovnik Erwin Jänecke) kojoj su bile podređene i sljedeće rumunjske postrojbe: Konjanički zbor (zapovjednik: general-bojnik Constantin Trestioreanu s podređenom 10. i 19. pješačkom, 3. gorskom i 6. konjaničkom divizijom) i Gorski zbor (zapovjednik: general-bojnik Hugo Schwab s podređenom 1. i 2. gorskom i 9. konjaničkom divizijom). Do 14. travnja 1944. godine njemačke i rumunjske postrojbe povlače se u Sevastopolj iz kojega potom bivaju evakuirane morskim i zračnim putem (28 394 njemačka i 20 779 rumunjskih vojnika u prvoj fazi evakuacije). Dana 3. svibnja 1944. godine započinje novi sovjetski napad na Sevastopolj koji je okončan 12. svibnja zauzimanjem grada (u drugoj fazi evakuacije izvučeno je 28 992 njemačka i 15 078 rumunjskih vojnika). U međuvremenu 3. rumunjska vojska nastavlja svoje povlačenje preko Dnjepra, a potom i preko Buga, te je početkom travnja 1944. evakuirana Odesa, da bi se krajem travnja 1944. godine 3. rumunjska vojska našla razmještena duž rijeke Dnjestra odakle je prije dvije godine i osam mjeseci krenula u pohod na Istok. Njemačke i rumunjske snage vode gotovo četiri mjeseca teške borbe sa sovjetskim snagama koje 20. kolovoza 1944. godine uspijevaju probiti njemačko-rumunjske postave te sovjetske postrojbe ulaze na područje Kraljevine Rumunjske.
Kralj Mihael 23. kolovoza poziva vojsku da položi oružje pred sovjetskim postrojbama te istoga dana smjenjuje maršala Antonescua s položaja predsjednika Vlade. Njemačko ratno zrakoplovstvo 25. kolovoza bombardira Bukurešt, što je kralju Mihaelu bio povod da objavi rat Njemačkoj. Glavni stožer rumunjske vojske stavlja Sovjetskom vrhovnom zapovjedništvu na raspolaganje 15 divizija za rat protiv Njemačke. Horia Sima, »kapiten Željezne garde « koji se nalazio u izgnanstvu u Njemačkoj, organizira svoje pristaše i poziva vojnike da napuste »izdajničku « vojsku te da produže zajedničku borbu s njemačkim saveznicima protiv sovjetskih snaga. Uspijeva okupiti oko 7 000 pristaša te od njih postrojava 1. pješačku diviziju »Nacionalne rumunjske vojske«. Sima osniva i rumunjsku Vladu u izbjeglištvu (sjedište u Beču), koju 10. prosinca 1944. Treći Reich priznaje kao jedinog legitimnog predstavnika Rumunjske. Nakon kapitulacije Njemačke Horia Sima uspijeva pobjeći u Madrid, a 1946. godine u Bukureštu je osuđen na smrt u odsutnosti.
Maršal Rumunjske Ion Antonescu uhićen je od strane sovjetskih snaga te predan rumunjskim vlastima koje su mu 1. lipnja 1946. godine organizirale suđenje u Jilavi te je nakon jednog dana suđenja osuđen na smrt i istoga dana obješen. Rumunjski »Volksdeutscheri« kao dragovoljci Waffen-SS-a Nakon Druge bečke arbitraže iz kolovoza 1940. godine na podruju Kraljevine Rumunjske živjelo je 613 000 etničkih Nijemaca (»Volksdeutschera «) koji su imali različito podrijetlo: Banatski Švabe, Sedmogradski (Transilvanijski) Sasi i Nijemci iz Dobrudže. Tijekom 1938. godine sve značajnije pozicije u »Njemačkom savezu Rumunjske« (DVR) preuzimaju mlađi članovi njemačke zajednice koji su bili pristalice nacizma. DVR mijenja ime u »Njemačka narodna skupina u Rumunjskoj « (DViR) te njezino vođenje preuzima dr. Andreas Schmidt.
Kada se 1940. godine Kraljevina Rumunjska definitivno okreće prema sve užoj suradnji s Trećim Reichom, dopušteno je da se 1 000 rumunjskih državljana njemačkog podrijetla može prijaviti dragovoljno u postrojbe Waffen-SS-a. U rujnu 1940. godine vodstvo »Njemačke narodne skupine u Rumunjskoj« postiže dogovor s predstavnicima Vlade Kraljevine Rumunjske o »diskretnom « novačenju rumunjskih »Volksdeutschera« za postrojbe Waffen-SS-a koji je bio na snazi sve do ožujka 1943. godine. Tijekom navedena vremena javilo se u postrojbe Waffen-SS-a 10 000 dragovoljaca s područja Rumunjske. Nakon ožujka 1943. Waffen-SS je prema sporazumu između Trećeg Reicha i Kraljevine Rumunjske mogao slobodno novačiti dragovoljce za svoje postrojbe. Od ožujka 1943. do ožujka 1944. godine u postrojbe Waffen-SS-a unovačeno je 56 000 »Volksdeutschera « s područja Rumunjske. Iz postrojbi rumunjske vojske u postrojbe Waffen-SS-a prijavilo se još oko 10 000 dragovoljaca. Do kolovoza 1944. godine dodatnih 5 000 dragovoljaca »Volksdeutschera« prijavilo se u postrojbe Waffen-SSa.
Početkom rujna 1944. godine SS rukovodeći glavni ured (SS-FHA) u svom izvješću navodi brojku od 70 000 rumunjskih »Voklsdeutschera« u postrojbama Waffen-SS-a. Navedenoj brojci treba dodati i 5 500 dragovoljaca rumunjskih »Volksdeutschera «, starijih godišta, angažiranih u redarstvenim postrojbama. Na području Transnistrie (područje između rijeka Dnjestra i Buga), koje je Kraljevina Rumunjska dobila na upravu u rujnu 1941. godine, živjelo je oko 140 000 »Volksdeutschera «, od kojih će se do lipnja 1943. godine 7 700 dragovoljno prijaviti u postrojbe Waffen-SS-a. Preseljenje »Volksdeutschera« s područja Transnistrie započet će 15. ožujka 1944. te će do kraja lipnja 1944. svi »Volksdeutscheri « s područja Transnistrie biti preseljeni na područje Njemačke.
Njemačka zapovjedništva na području Kraljevine Rumunjske 1940–1944. Jačanjem političkog savezništva između Kraljevine Rumunjske i Trećeg Reicha došlo je i do jačanja vojne suradnje. Do poraza Francuske tijekom svibnja i lipnja 1940. godine Rumunjska je u pitanjima vojne izobrazbe te nabave oružanih sustava bila oslonjena na Francusku. Nakon njezina poraza Rumunjska se u potpunosti okreće prema Wehrmachtu, kako ustrojem (postrojava se 1. oklopna divizija ustrojena po »njemačkom načelu«) tako i provedbom izobrazbe te nabave suvremenog naoružanja. Kako bi se svi napori oko preustroja rumunjske vojske združili, od 1. listopada 1940. godine počinje djelovati »Njemački opunomoćeni general pri Vrhovnom zapovjedništvu rumunjskih oružanih snaga istovremeno zapovjednik njemačkog vojnog izaslanstva u Rumunjskoj« (»Dt. Bev. Gen. b. Obkdo. d. rum. Wehr. zugl. Chef d. dt. Heeresmission in Rumänien«). Na navedeno mjesto postavljen je general konjaništva Erich Hansen (1. listopada 1940–1. lipnja 1941), potom general-poručnik Arthur Hauffe (1. lipnja 1941–20. siječnja 1943) te ponovno general konjaništva Erich Hansen (20. siječnja 1943–26. kolovoza 1944). Od 20. siječnja 1943. navedenom opunomoćenom generalu i zapovjedniku vojne misije u Rumunjskoj pridodani su i poslovi vojnog zapovjednika. Na području Transnistrie ustrojeno je 18. prosinca 1943. njemačko Zapovjedništvo Transnistrie koje od 1. travnja 1944. godine mijenja ime u Zapovjedništvo sjeverne Rumunjske, a djelovalo je do 18. svibnja 1944. godine. Na čelu oba zapovjedništva nalazio se general pješaštva Helge Auleb.
Dana 5. travnja 1941. godine na području Rumunjske počela je sa svojim djelovanjem »Njemačko mornaričko izaslanstvo u Rumunjskoj« koje je djelovalo do 2. siječnja 1942. godine, a potom je preustrojeno u stožer Admirala crnoga mora. Na čelu mornaričkog izaslanstva nalazio se viceadmiral Friedrich-Wilhelm Fleischer (5. travnja–5. lipnja 1941), a potom viceadmiral Siegfried Massmann (5. lipnja 1941–2. siječnja 1942). Uz navedeno vojno i mornaričko izaslanstvo ustrojeno je 12. listopada 1940. godine »Njemačko izaslanstvo ratnog zrakoplovstva u Rumunjskoj« koje od 1. lipnja 1944. godine mijenja ime u »Zapovjednik njemačkog zrakoplovstva u Rumunjskoj« i djeluje do 29. kolovoza 1944. godine. Na navedeno mjesto postavljen je general zrakoplovstva Wilhelm Speidel (12. listopada 1940–14. lipnja 1942), a potom je postavljen general-poručnik zrakoplovstva Alfred Gerstenberg do 1. lipnja 1944, kada mjesto preuzima general-poručnik zrakoplovstva Rainer Stahel. Izaslanstvo ratnog zrakoplovstva osim pomoći oko ustroja i izobrazbe (što su bili temeljni poslovi svih navedenih izaslanstva) imalo je zadaću provedbe neposredne zaštite naftnih polja na području Rumunjske. Zbog toga je njemačkom zapovjedniku »Luftwaffea« u Rumunjskoj podređen »Vođa lovačkih zrakoplova Rumunjska « pod zapovjedništvom pukovnika zrakoplovstva Bernharda Wodenga, koji je pod svojim zapovjedništvom imao nekoliko jata lovačkih zrakoplova. Uz navedene lovačke zrakoplove zapovjedniku »Luftwaffea« u Rumunjskoj podređene su i sve postrojbe protuzračne obrane razmještene za zaštitu naftnih polja.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2015.
