Jedan od najistaknutijih hrvatskih vojskovođa bez sumnje je general Josip Maroičić. Kao mlad časnik tijekom Prvog rata za nezavisnost Italije (1848. - 1849.) izveo je junačko djelo zbog čega je odlikovan Viteškim križem Reda Marije Terezije.
Na dužnosti zapovjednika Ogulinske graničarske pukovnije radio je za dobrobit naroda te gradio škole, ceste i razvijao gospodarstvo u ogulinskom kraju, a neumoljivom strogošću borio se protiv razbojničkih skupina koje su prijetile lokalnom stanovništvu. Zbog izuzetnih zasluga u bitci kod Custozze (24. lipnja 1866.), kao zapovjednik 7. korpusa odlikovan je Zapovjedničkim križem Reda Marije Terezije te spada u malu skupinu austrijskih i austro-ugarskih časnika koji su stekla dva odličja Reda Marije Terezije. Tijekom Trećeg rata za nezavisnost Italije (1866.), uspješno je zapovijedao postrojbom sastava dvaju korpusa. Karijeru je završio kao glavni zapovjednik Beča, glavnog grada Monarhije. Tu prestižnu dužnost obnašao je čak 12 godina, a naslijedio ga je hrvatski general Josip Filipović. Zahvaljujući svojim djelima stekao je mjesto u kultnoj knjizi hrvatskih velikana Znameniti i zaslužni Hrvati te uspomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925. do 1925.
Josip Maroičić, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Maroičić, di Madonna del Monte, Joseph, Freiherr von, rođen je 6. travnja 1812. u slovačkom gradu Svidniku. Potječe iz časničke obitelji podrijetlom iz Hrvatsko-slavonske vojne granice, vjerojatno okolice Slavonskog Broda (naselje Klakar). Sin je Đure Maroičića, graničarskog satnika austrijske vojske, koji je 15. siječnja 1830., zbog iznimne tridesetogodišnje vojne službe stekao titulu ugarskog plemića, a u vrijeme njegovog rođenja službovao je u Svidniku. Osnovno obrazovanje završio je 1825. u osnovnoj školi pijarista, pripadnika katoličkog reda koji se bavio odgojem i izobrazbom mladeži, u Beču. Vojnu karijeru započeo je 21. listopada 1825. kada je kao kadet stupio u 60. pješačku pukovniju u Egeru (Mađarska), u njenu Kadetsku satniju u Grazu. Po završetku školovanja 1828. raspoređen je u 60. pješačku pukovniju, a nakon toga premješten je u Prvu bansku graničarsku pukovniju u Glini, u kojoj je 1. studenog 1830. promaknut u čin poručnika. U tom činu 21. travnja 1831. imenovan je za pobočnika zapovjednika bojne. Na toj dužnosti ostao je sve do 1834., kada je dodijeljen operativnom stožeru austrijske vojske u Milanu. U čin natporučnika promaknut je 1. prosinca 1834. Budući da se isticao znanjem i vojnim umijećem 17. srpnja 1835., kao perspektivni časnik, dodijeljen je Glavnom stožeru austrijske vojske. U tom statusu od 1839. do 1843. angažiran je na izradi vojnih zemljovida u Moravskoj, Šleskoj i sjevernoj Italiji. U čin satnika promaknut je 29. rujna 1843. Tijekom Prvog rata za nezavisnost Italije (1848. - 1849.) kao časnik Glavnog stožera austrijske vojske dodijeljen je diviziji kojom je zapovijedao Generalmajor Friedrich Thurn und Taxis, koja je u sastavu pričuvnog korpusa napredovala od rijeke Soče prema Veroni.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2024.
