U srednjem vijeku englesko- francuski odnosi toliko su se zapleli da nitko nije mogao razabrati tko ima pravo, a tko nema. Engleski kraljevi, podrijetlom Francuzi i posjednici Normandije, formalno su ostali vazali francuskog vladara čiju su krunu htjeli prigrabiti mačem i dinastijskim vezama. Naprotiv, njezin je vlasnik smatrao da mu pripada i susjedno Otočje, jer je Engleska bila posjed njegova podložnika. Iz te zavrzlame izrodio se krvavi stogodišnji rat u čijoj su prvoj fazi Otočani kao od šale tukli vitezove svojega formalnoga francuskoga gospodara. U jednom pljačkaškom pohodu na sjever, prema Loari, englesku je vojsku pod vodstvom princa Edvarda, nazvanog „Crni princ“, 19. rujna 1356. pokrajgrada Poitiersa presreo francuski kralj Ivan II. s mnogo jačim snagama. Tom francuskom kralju nadimak je bio Dobri, ali to očito nije bilo jamstvo i za njegovo ratničko umijeće. Dobri je kralj, naime, potpuno zanemario prijašnja iskustva iz bitke kod Crecyja u kojoj je zaglavio njegov prethodnik Filip VI. Tada je brojčanu nadmoć od oko 8000 francuskih vitezova i 3000 pješaka nadjačala snaga dugačkih engleskih lukova kojima su vješti strijelci mogli probiti tadašnji oklop na udaljenosti od 150 do 200 metara. Mogli su izbaciti čak deset strelica u minuti pa je tako smrtonosni oblak mogao kao od šale probušiti oklopljene francuske vitezove. Nasuprot Francuzima engleska vojska brojila je oko 3000 vitezova, 1000 gaskonjskih pješaka i 2000 velških strijelaca.
Kako bi namamili neprijatelja u bitku, Englezi su poslali u povlačenje svoju prtljagu što je Francuze izazvalo u nesmotren juriš. Kada Velšani svojim strelicama nisu mogli probiti oklope francuskih vitezova, usmjerili su ih prema njihovim konjima, a zatim je njihova glavnina lako dotukla ostatak neprijateljske vojske. I sam francuski kralj pao je u zarobljeništvo, kako se govorilo u Parizu, „prostaka koji plemenite vitezove pobjeđuju pješice“. No najveća engleska pobjeda u stogodišnjem ratu nije donijela rješenje, kao ni slična pobjeda pola stoljeća poslije kod Agincourta, gdje su engleski streličari ponovno deklasirali francuske vitezove. Suparnici su se tukli do iznemoglosti, sve dok ojačali Francuzi konačno nisu izjurili Engleze s kontinenta.
Dugački luk, vrlo jeftino dalekometno oružje koje je pritivnika tuklo izvan dometa obič.likova i samostrijela. Rastrojavalo je protivničke redove i ometalo razvoj bitke. Kiša strijela koja je zasipala paraboličnom putanjom. konjicu je pretvarala u pješadiju, a pješaci su išli naprijed držeći štit iznad glave. Otvarajući se za direktan pogodak strijela i koplja.Plemići su mislili da su izdani...