Drugi delmatski rat (119.-118. god. pr. Kr.)
Povod za drugi delmatski rat nije u potpunosti jasan. Izvori donose skup nepovezanih informacija koji se moraju interpretirati prvenstveno kroz šire političko stanje u Republici. Je li moguće da Delmati nisu potaknuli i isprovocirali Rimljane na novi rat već je on pokrenut zbog osobnog interesa i ratne slave Lucija Cecilija Metela?
Čini se da je ta mogućnost najvjerojatnija. Naime, Metelovom kolegi u konzulatu Luciju Aureliju Koti 119. god. pr. Kr. pripalo je zapovjedništvo u ratu protiv Segestana. U to vrijeme porodica Metela bila je izrazito brojna u Senatu i zajedno s mnogim saveznicima tvorila je većinu. Metelu se nije svidio ždrijeb u izboru zapovjednika protiv Segestana te je odlučio povući obiteljske veze u Senatu za pokretanje još jednog ratnog pohoda. Budući da su se Delmati oporavili od prvog sukoba i vjerojatno opet prijetili rimskim saveznicima bili su idealan kandidat protiv kojih se trebao pokrenuti novi rat.
Procesi koji su se događali u delmatskoj zajednice nakon Nazikina pohoda zasigurno su stvorili nove generacije ratnika željnih dokazivanja i hijerarhijskog uzdizanja unutar delmatskog društva. U tom kontekstu treba razmatrati ponovnu ekspanziju Delmata koji se šire do priobalja te ugrožavaju ili čak osvajaju zajednice koje su bile u savezništvu s Rimom. Sama Metelova kampanja možda je imala za cilj ponovno potpuno poražavanje Delmata, međutim zbog pruženog otpora kod Salone (lokalitet koji nije identičan rimskoj Saloni, već se radi o delmatskoj Saloni (Klis) / moguća i druga interpretacija čime bi se ta sintagma odnosila u blizini Salone) taj se cilj promijenio. Oduzimanje Klisa i okolnih uporišta bilo je dovoljno za oslabljivanje delmatskog utjecaja na priobalno područje. Metelov prodor iz pravca obale tj. Solina prema Kliškim vratima tekao je usporeno i uz puno napora. Moguće je da su Delmati sagradili cijeli niz uporišta tj. sustav međusobno povezanih utvrda koje su štitile prolaz kroz Kliška vrata. Čini se da Metel nije očekivao ovakav otpor te je njegova strategija imala podosta manjkavosti. Kako nam nije poznat tijek bitke ne možemo procijeniti ni poteze koje je Metel povlačio.
Sukob je trajao dvije godine što ukazuje na velike poteškoće u savladavanju neprijatelja. Količina prikupljenog ukupnog plijena bila je iznad očekivanja, a Metel je od svog dijela sagradio Kastorov hram u Rimu. Za pobjedu nad Delmatima bio je nagrađen trijumfom. Između drugog i trećeg delmatskog rata moguće je da se dogodio i pohod Lucija Kornelija Sule na Delmate. Međutim, ta Sulina kampanja koja se spominje u djelu rimskog povjesničara Eutropija gotovo je u potpunosti odbačena od suvremenih znanstvenika kao neutemeljena i neistinita. Iako nedostaci konačnog dokaza pobuđuju sumnju nije nemoguće da se jedan odred Sulinih postrojbi sukobio s delmatskim narodom.
Godine 84. pr. Kr. Sula organizira upravu u Aziji, uređuje prilike u susjednim područjima i priprema se za odlazak u Rim. Jedan dio vojske zajedno s velikom flotom vjerojatno je upućen u Makedoniju, čime se otvara mogućnost i operacija na sjeveru protiv Delmata. Tim više što je plan Rima bio napad na Sulu s područja Liburnije. Možda je sam Rim imao informacije o ratnom pohodu dijela vojske na Delmate te su i ih željeli poraziti prije nego se Sula uputi prema Italiji. U svakom slučaju nije potrebno u potpunosti odbaciti Sulinu (tj. Sulinih trupa) kampanju protiv Delmata i okolnih naroda u svrhu smirivanja i uređivanja političkog stanja na ovom prostoru prije konačnog obračuna na tlu Italije.
Treći delmatski rat (78.-76. god. pr. Kr.)
Nakon Suline diktature vlast je 79. god. pr. Kr. ponovno preuzeo Senat. Uslijedilo je razdoblje agresivne vanjske politike. Godine 78. pr. Kr. Senat je pokrenuo četiri rata od kojih je jedan bio namijenjen smirivanju situacije na istočnoj obali Jadrana. Delmati su ponovno iskoristili povoljnu situaciju pri čemu su osvojili Salonu i pojačali pritisak prema Isejcima. Zajedno s Japodima ugrožavali su trgovinu i interese Rimske Republike te su napadali rimske saveznike. Budući da je veliki dio najsposobnijih vojskovođa bio raspoređen na drugim kritičnim dijelovima imperija priliku za dokazivanje dobio je pretor Gaj Koskonije (uz prokonzularni imperij). Iako nije pripadao najuglednijim rimskim porodicama (pa tako ni društvenoj eliti), njegovo zavidno vojno iskustvo stečeno u savezničkom ratu ulijevalo je povjerenje u uspješan završetak vojnih operacija. Svoju kampanju vjerojatno je započeo iz Akvileje, jakog uporišta na sjeveru Italije provalivši u teritorij Japoda. Osvojivši najvažnija središta pokorio je Japode te je preko Liburnije krenuo prema teritoriju Delmata. S obzirom na ranije prilike bio je svjestan mogućeg otpora kod Salone. Zbog toga je Klisu prišao sa stražnje strane i napao Salonu.
Osvajanje tog strateški važnog položaja značio je i kraj kampanje Gaja Koskonija. Pokorio je Delmate, natjerao ih na plaćanje tributa te je oslobodio Salonu i njezin teritorij. Ostali važni položaji predani su u ruke saveznika. Njegova dvogodišnja kampanja završila je uspješno, međutim Koskonije nije nagrađen trijumfom. Očito njegovo ime i podrijetlo nije bilo dovoljno ugledno za tako značajnu javnu ceremoniju.
Rimska reakcija na osvajanje Promone
Nakon Koskonijeve kampanje Delmatima se gubi trag u izvorima više od 25 godina. Pojavljuju se tek oko 50. god. pr. Kr. kada otimaju grad Promonu Liburnima. U tom razdoblju dolazi do niza unutrašnjih sukoba i građanskih ratova u Republici pri čemu rat ili sukob s Delmatima više nije prioritet. Javljaju se tek kratke vojne intervencije u svrhu smirivanja stanja i podilaženja rimskim saveznicima (tj. stvaranja interesnih sfera pojedinih sudionika građanskih ratova).
Tako su vjerni rimski saveznici zatražili pomoć Cezara koji se nalazio u obilasku Cisalpinske Galije. Nakon neuspjelih diplomatskih pritisaka, dio XV. legije s jakim pomoćnim trupama upućeno je prema Promoni. Promona se nalazi na važnom strateškom mjestu koje omogućava daljnju delmatsku ekspanziju prema liburnskom teritoriju. Ipak, prema arheološkim, onomastičkim podacima Promona etnički pripada Delmatima što bi značilo da je politički dodijeljena Liburnima u zadnjem delmatskom ratu. S te strane Delmati su možda samo vraćali ono što im pripada. Ukoliko bi ova teza odgovarala stvarnim događajima na terenu, Delmati nisu imali prevelikih teškoća u osvajanju toga grada. Čekali su povoljnu priliku, organizirali svoj teritorij i čim su se osjećali dovoljno vojno moćnima krenuli su prema Promoni. Osvojivši ili vrativši taj grad pod svoju kontrolu imali su otvoreni put prema Liburnima.
Rimska intervencija organizirana je upravo s liburnskog teritorija. Vojska od 5-6 legijskih kohorti s pomoćnim liburnskim trupama stavila je Promonu pod opsadu. Pri opsadi Delmati su zajedno sa saveznicima uspjeli poraziti rimske snage koje su pretrpjele velike gubitke ili bile čak potpuno uništene. Između Koskonijeve kampanje i ove intervencije Delmati su očito poduzeli odlučne mjere u jačanju zajednice te stvaranju vojnog saveza dovoljno jakog za suprotstavljanje rimskim snagama. Događaji čak upućuju na moguće organizirane delmatske pripreme za novi sukob s Rimom. U svakom slučaju Delmati su očekivali reakciju nakon zauzimanja Promone te su pripremili vojnu strategiju u slučaju vojne intervencije neprijateljskih snaga.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2014.
