Prvi svjetski rat donio nam je i prvi podmornički rat u povijesti pomorstva koji je sad i ukoričen u pravom enciklopedijskom djelu u tri knjige pod zajedničkim naslovom „Enciklopedija podmorničkog rata na Sredozemlju 1914. – 1918.“ u nakladi Despot infinitusa. Po svom opsegu neznatno manji od sljedećeg, ali je isto tako stavio na vagu u jednom trenutku i sam ishod rata. Na Sredozemlju se vodio podmornički rat velikog intenziteta, koji je čak u jednom razdoblju, u drugom polugodištu 1915., bio opsežniji nego na Atlantiku. U Prvome svjetskom ratu, prvome totalnom ratu u povijesti, rat na moru poprimio je karakter trgovačkog rata (guerre de course).
Prije sukoba dvije najveće pomorske sile, Velika Britanija i Njemačka, spremale su se za odlučnu bitku teških eskadri na Sjevernom moru do koje nije došlo. Prije i poslije Jutlanda teške eskadre bile su i ostale na sidrištu u dobro zaštićenim ratnim lukama. Prije početka rata pomorski stratezi podmornici su dodijelili defenzivnu ulogu čuvara na prilazima glavnim ratnim lukama. Nakon potapanja prvoga ratnog broda HMS Pathfinder i prvoga trgovačkog broda SS Giltra, Nijemci postaju svjesni potencijalnih mogućnosti podmornica.
Stečena iskustva s novim dizelskim motorima MAN (klasa U 19) i zatim poboljšani i snažniji na klasi U 31 pokazuju kako je moguće voditi ofenzivne akcije na otvorenom moru. Zahvaljujući svojim taktičko–tehničkim svojstvima, njemačke flotne podmornice ostvarile su impresivne rezultate, posebice one na Mediteranu. Najučinkovitije su bile U 35 (535.700 brt), U 39 (405.035 brt) i U 38 (292.445 brt).
Pomorski rat bio je za Antantu neprestana, iscrpljujuća protupodmornička borba tisuće malih plovnih jedinica, u najvećem broju adaptiranih ribarica, jahti i drugih manjih plovnih jedinica. U njoj je sudjelovalo 3000 ratnih i 4000 naoružanih pomoćnih brodova. Pobjeda u podmorničkom ratu ostvarena je primjenom sustava konvoja koji se ne bi mogao ostvariti da SAD nije ušao na stranu Antante, uz istodobnu primjenu novih ofenzivnih mjera, čija je učinkovitost počela davati rezultate tek sredinom 1917. godine.
Među njima na prvom je mjestu masovna produkcija novih dubinskih bombi, novih modela morskih mina i nagli razvoj mornaričkog zrakoplovstva. Postoje velike razlike u načinu vođenja podmorničkog rata koji su vodile njemačke podmornice na Atlantiku u usporedbi sa Sredozemnim morem. Njemački i austrougarski zapovjednici podmornica na Mediteranu pretežno su poštovali odluke Londonske konferencije o postupku s nenaoružanim trgovačkim brodom. Na Atlantiku to nije bio slučaj i velik broj putničkih i trgovačkih brodova potopljen je torpedima bez prethodnog upozorenja.
U kronološkom prikazu akcija, kad god je bilo moguće, nastojali smo dati riječ izravnim svjedocima i očevicima, preživjelim zapovjednicima, časnicima i članovima posada. Sigurno je kako ova svjedočenja, kao što je često slučaj sa svim zapisima ovoga karaktera, imaju osnovni nedostatak da nisu uvijek objektivna, često su pretjerana, ali smo ih rado navodili radi njihove autentičnosti. Zapovjednici podmornica bili su suočeni s brojnim tehničkim nedostacima, posebno na podmornicama izgrađenima prije izbijanja sukoba. Isključivo je njihova hrabrost, hladnokrvnost i sposobnost iz njih izvući maksimum omogućila neke spektakularne akcije poput prvog prodora kroz Dardanele koji je izvela zastarjela britanska podmornica B 11 pod svojim zapovjednikom Holbrookom ili Weddigena s U 9 koji zaredom potapa tri britanske krstarice.
Torpediranje ratnog broda u plovidbi sa zaronjene podmornice bio je izuzetno složen zadatak. Zapovjednik je imao na raspolaganju – prema današnjim mjerilima – rudimentarni periskop, kutomjer, često neprecizan kompas, olovku, komad papira i najviše 20 sekundi kako bi točno i pravodobno usmjerio torpedo. Promašaji su bili česti i samo oni najiskusniji postizali su zadovoljavajući postotak pogodaka.
Politička mišljenja najistaknutijih sudionika zaraćenih strana nastojali smo citirati u izvornom obliku, bez dodatnih komentara. Razlika u interpretaciji pojedinih ključnih trenutaka jasno je uočljiva, ovisno radi li se o autoru s jedne ili druge strane Rajne, s istočne ili zapadne obale Jadrana. Tako uočavamo što je za Churchila domoljublje, za Bethman-Hollwega je primjer agresivnog belicizma, što je za Beattyja kukavičko odstupanje, za Scheera je savršeno izvedeni manevar. Izvjesne povijesne činjenice u kronologiji i tijekom akcija kada su bile različite nastojali smo što objektivnije ispraviti uz citiranje točnog izvora za potporu razlika. U svakom slučaju nastojali smo pisati ovu knjigu SINE IRA ET STUDIO.
Tekst i foto: Zvonimir Freivogel
