Naslovnica

Jarminu obranili njezini mještani

Mjesto je početkom rata bilo okruženo selima naseljenima uglavnom srpskim stanovništvom i štitilo je jedini ulaz u nepokorene Vinkovce.
01. ožujka 2018. u 11:35 0 komentara 1734 prikaza
Petar Delaš (lijevo) bio je zadužen za organizaciju obrane sela, sa Stjepanom Nemecom, njegovim ratnim suborcem
Foto: Antonija Vranješ

Zatekne li životni put kojeg putnika nenamjernika k istoku Hrvatske, malom i mirnom selu zračne udaljenosti od Vukovara tek petnaestak kilometara, a okruženom selima Gabošem, Markušicom, Karadžićevom i Ostrovom, većinom naeljenom dobroćudnim zagorskim stanovništvom, znat će da se našao u Jarmini, mjestu u sjeverozapadnom dijelu Vukovarsko-srijemske županije.

Rat Domovinski rat: knjige Prva cjelovita sinteza o Domovinskom ratu

Ovo tiho slavonsko selo nemirni duh rata nije zaobišao devedesetih godina prošloga stoljeća kada ga je pogodio sav užas ratnoga
stradanja. Svoju ratnu priču, priču ovoga hrvatskoga sela pristali su sa mnom podijeliti dragovoljci Domovinskoga rata, Petar Delaš (1960.), dipl. agronom i teolog te njegov suborac Stjepan Nemec (1965.), obojica rođeni Jarminčani. Ova su dvojica hrabrih hrvatskih branitelja zajedno sa svojim suborcima, mještanima, spremno stali braniti svoj dom od agresorske ugroze. Budući da je Jarmina početkom rata bivala okružena selima pretežito naseljenima srpskim stanovništvom, predstavljala je brz i lak plijen u nepoštenom prisvajanju hrvatskoga teritorija od strane srpskoga agresora. Kako je rat Hrvatsku zatekao gotovo goloruku Jarminčani su samostalno organizirali obranu svoga sela i gotovo godinu dana prije službenoga dolaska Hrvatske vojske (postrojbi HV-a) u mjesto. Po tome je ovo mjesto itekako jedinstveno, organizirajući samostalnu obranu, štitilo je jedini ulaz u nepokorene Vinkovce, uz Vukovar, glavnu metu agresora u ovome dijelu Hrvatske.

Petar Delaš, ratni pjesnik i kroničar jarminskoga ratnoga vremena, bio je zadužen za organizaciju obrane sela. Od 22. i 23. listopada 1990. godine organizira zajedno s prijateljima iz sela prve straže i danonoćna dežurstva u mjestu. „Znalo se dogoditi da do 5h ujutro vodim stražu, tj. stražarim, a zatim ujutro odlazim na posao“ – svjedoči Delaš. Bili su to teški, napeti, dugotrajni i neispavani dani kojima se nije nazirao kraj. Prvi vojnici HV-a dolaze u Jarminu 28. lipnja 1991. godine, a sve do tada civili samostalno obavljaju obranu svoga sela. Svaki je dan Jarmina bila na meti topova, granata i mina. „Teško je sada izdvojiti što najviše pamtim, nešto kao najgori dan... no nedvojbeno nam je bilo najteže kada smo zaprimili vijest o Borovu selu i masakru redarstvenika...“ – povjerava se Delaš. Toga je kobnoga dana, 2. svibnja 1991., ubijeno dvanaest hrvatskih redarstvenika. Među njima bio je i njihov sumještanin, Nemecov školski prijatelj, Josip Culej, tada dvadesetšestogodišnji mladić. „Bili smo u šoku, nevjerici. Tuga je nastupila“, rekao je gorljivo, gestikulirajući, „ a postajalo je samo sve gore!“ Srbi ulaze u selo sa sedamnaest tenkova, zaplašuju narod, demonstriraju moć. U seljane uperuju tenkovske cijevi, repetiraju mitraljeze s tenkova. Vodio se rat zastrašivanja. Ipak, neumorni mještani neće ustuknuti pred takvim prizorima. Poneki su bili odvažniji, možda i nesavjesniji te se goloruki odlučili suprotstaviti tenkovima.

Nedugo nakon pokolja redarstvenika Srbi upućuju pet granata na mjesnu crkvu, no sve su ju, srećom, toga 17. kolovoza 1991. promašile te završile u polju. Poslije to više nije bio slučaj. Pojačano granatiranje iz okolnih susjednih sela nastavljeno je iz dana u dan. No ipak dva dana Delaš posebno priziva iz sjećanja listajući svoje zapisane ratne kronike iz prepune crvene bilježnice: „9. i 10. studeni 1991. Proboj na Karadžićevo. Cijeli dan se nabacivalo granatama, na sve strane!“, a Nemec se nadovezuje: „Toga su dana naši dečki izginuli. Sada je tamo spomenik na polju...“ te ubrzo nastavlja: „nastavili su nas bombardirati sve do 12. mj.“ – „Pa i poslije toga!“ – ubacuje se Delaš, na što će njegov suborac: „Da, ‘čestitali’ su nam Božić granatama!“ Ovdje prestaju s pričom, zamišljeno, dok Petar lista svoje kronike. „No ipak, nekako se živjelo i radilo. Bilo je bitno preživjeti...“ te nastavlja svoju priču o rutini koja ih je spašavala. Svaki je dan na tržnici bilo voća i povrća, a svježega kruha nikada nije manjkalo. „Imalo se svega, lagao bih kada bih rekao da je bilo drugačije“, govori Stjepan. Upravo je obavljanje svakidašnjih aktivnosti pomoglo da se rutinski život nastavi, da ljudi zadrže osjećaj doma u vihoru ratnoga ludila. Tomu je, svjedoče obojica, uvelike pridonio i Josip Korpar, lokalni električar i tada radnik HEP-a, koji bi odmah nakon bombardiranja i granatiranja izlazio na ulice te popravljao i krpao kablove za struju.

Zahvaljujući odvažnom Korparu koji je, verući se po banderama i električnim stupovima mogao u zraku „brojati“ granate, Jarminčani ne pamte duge nedostatke struje. „Svi smo bili udruženi. Kao jedna velika obitelj. Taj osjećaj zajedništva i prijateljstva bio je nevjerojatan. Svi smo si pomagali“, podsjeća se Nemec. Stoga ne začuđuje da mu je jedna od najgorih uspomena bila pad granate u susjedovo dvorište: „Susjeda je čekala sina da se vrati s posla. Kada je došao pala je granata par metara od njih. Sve ih je izrešetalo. Susjedu je otkinula nogu odmah na mjestu... Odvežen je u bolnicu... Krv je šiktala po cijelom autu, sve je bilo natopljeno i sutradan... Ma to se opisati ne može!“ No nekim su čudom svi preživjeli. I zaista je nevjerojatno da je ovako mala zajednica, opkoljena agresorom sa svih strana, uspjela opstati. Budući da je Jarmina štitila ulaz u Vinkovce pa time i same Vinkovce, njezina je uloga u obrani Istočne Hrvatske ogromna. Pri upitu što bi se dogodilo da je Jarmina „pala“ u ruke agresoru i kako bi se dalje odvijao tijek rata, oba sugovornika odgovaraju, gotovo u isti glas:“Ma to samo dragi Bog zna!“, a Stjepan nastavlja: „Branili smo se čime smo imali. Vlastitim puškama i pištoljima.“

DOMOVINSKI RAT "Pume" u boju za selo Drače

Prve puške u Jarminu stižu između 21. i 23. listopada 1990. godine, njih sedam, a 12. siječnja 1991. godine još sedam novih pušaka. „Da, branili smo se sa četrnaest pušaka, ali pravih pušaka“ nadodaje Stjepan, „a ljudi su i privatno kupovali“. Poznat je slučaj u selu i kada je jedan mještanin prodao kravu te kupio pištolj. Bilo je bitno snaći se i preživjeti. To je bila jedina strategija. Održavajući barikade pomoću jedne male prikolice na cesti i nekoliko pušaka „za vrapce“, kako općenito ratnici vole nazivati slabe puške, teško da bi se moglo govoriti o kakvoj drugoj strategiji.

Ovi su momci branili svoje. Smijući se, Stjepan govori: „Praćkom za vrapce i prikolicom išli smo na stražu puni elana!“ Vjera u Boga, srdžba zbog nepravde i želja za domovinom obranili su Jarminu. To je, dakako, nedvojbeno. I u najgore bi se ratne dane vjernici okupljali na misnoj molitvi koja je nakon nekoga vremena bivala ukinuta, jer kako navod Petar, od rujna se 1991. godine u selu nisu održavale mise. Župnik je nekoć rekao kako bi „oni tamo jedva dočekali da se ljudi okupe na jednome mjestu“. Na taj bi način, svakako, jednim udarcem ubiti više muha bilo popuno jednostavno. No život je tekao, radilo se, rat je jenjavao. Mada je bilo pokušaja, u Jarminu nikada nisu stupili četnici. Nikada ju nisu okupirali. I mada bilježi mnogobrojne ljudske gubitke Jarmina i dalje ponosno stoji kao predgrađe Vinkovaca. Život se vratio, djeca idu u školu, a župnik održava mise za svoje vjernike. Jarmina se sjeća teške povijesti svoga mjesta i mještana koji su položili svoje živote na oltar domovine:


Josip Culej
Zvonko Ban
Antun Haban
Zoran Radojković
Milivoj Svečnjak
Drago Cindrić
Dražen Lucić
Stjepan Haban
Anka Banović
Marica Knežević
Duško Knežević
Nada Kralj
Gabrijela Sedlar
Josip Šekrst
Mirko Jerkić


u Karadžićevu (9. studenoga
1991.) prilikom proboja obruča
oko Vukovara, pripadnici specijalne
jedinice policije PU Varaždinske
„Roda“:

Mladen Kasun
Zvonko Kardoš
Branko Kos
Željko Pongrac
Vlado Štampar (nestao u akciji).


Ratnu povijest ovoga ponosnoga hrvatskoga sela završavam stihovima pjesnika, branitelja Petra Delaša:
„I bilo nam je teško u vihoru ovoga rata/ al’ obranili smo zemlju, domovinu svih Hrvata!“

Vukovar Domovinski rat: knjige Knjiga o mirnoj reintegraciji Podunavlja DOMOVINSKI RAT Davor Jović - junak Domovinskog rata Ismet Muratović na Maloj Kapeli 1993./1994. SVJEDOČANSTVA Romi branitelji u borbi za Hrvatsku
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.