Naslovnica

Davor Jović - junak Domovinskog rata

Jučer, 27. studenoga, iznenadno je preminuo u 61. godini u rodnom Vrgorcu. Ovaj je članak objavljen u posebnom broju "VP-a" Oluja, 2011. godine.
28. studenoga 2017. u 08:26 0 komentara 3768 prikaza

Davor Jović umirovljeni je bojnik 4. gardijske brigade i nositelj najvećeg odlikovanja koje neki vojnik može dobiti – Junak Domovinskog rata. Čovjek koji je sa 4. gardijskom prošao sva ratišta. Dva puta je ranjen i sam je sebi invaliditet smanjivao sa 80 posto na 50 posto kako bi se mogao vraćati na ratište. Na njega su bačeni bojni otrovi, oštetili su mu jetru, no nisu ga uništili. U razgovoru s tim čovjekom imate dojam da je stvarno neuništiv.

Ono što je preživio i za Johnna Ramba bilo bi previše. Davor je jednostavan i iskren čovjek, omiljen u društvu i među suborcima. Imao sam priliku razgovarati s nekoliko branitelja iz njegove brigade. Svi o njemu govore s neizmjernim poštovanjem, pažljivo birajući riječi. Pripremajući se za intervju s Jovićem, pregledavao sam i komentare na forumima. Između ostalih izabrao sam jedan među sličnima: ‘’Oni ko nije ovoga ČOVIKA nikad srija, nemore zamislit koja je to LJUDINA. Ovaka grdosija od čovika, a jos veće SRCE. O poštenju i dobroti da ne govorin’’. Davor Jović priključio se u ZNG Vrgorac 28. lipnja 1991. godine. Budući da je bio sportaš vodio je pripreme i trenirao ljude koji su trebali poći na ratište. U gradu nije bilo vojne opreme, oružja, ni unifomi. U početku je sve to izgledalo amaterski.

Pripremana je akcija „Male Bare“, tj. oslobađanje vojarne u Pločama u kojoj je bilo naoružanje Teritorijalne obrane. Nakon spomenute akcije u Vrgorac je stigao dio naoružanja i uniformi. Uniforme su prebojali da se razlikuju od neprijateljskih. Tada su već ličili na vojsku. Ustrojili su se kao samostalni vod te na čelu sa zapovjednikom Stjepanom Nižićem krenuli na frontu, u Visočane. To im je bio prvi teren na kojem su imali i trojicu ranjenika. „Nakon te akcije rečeno nam je da idemo kućama i da ćemo biti pozivani po potrebi. Međutim, svi smo željeli nastaviti aktivno sudjelovati u oslobađanju domovine te smo tražili da se priključimo 4. gardijskoj brigadi.“ Prvi dan mjeseca studenog 1991. priključili su se te ustrojili satniju u kojoj je bilo 76 pripadnika Zbora narodne garde iz Vrgorca, među njima i Davor Jović. Na mjestu zapovjednika zadržao se Nižić. Dio Vrgorčana priključio se u 4. bojnu čiji je zapovjednik bio Damir Krstičević. Ratni put odveo ih je na drniško područje, gdje su proslavili Božić osiguravajući Moseć (repetitor) i područje do Čavoglava.

Novu godinu dočekali su ipak kod kuće, a na položaju su ih zamijenili Drnišani i Kaštelani. Već u prvim danima 1992. godine premješteni su na zadarsko ratište, a u proljeće iste godine svoj ratnički put nastavljaju u Hercegovini, odmah nakon sporazuma Tuđman – Izetbegović. „Već 7. svibnja imali smo prvog poginulog borca Antu Gašpara. Tada su se na mostarskom bojištu vodile iscrpljujuće bitke. Riječ je o ‘njemačkoj cesti’’ i o položajima aerodroma i heliodroma. Onaj tko je držao te položaje zapravo je držao Mostar. Nakon što su neprijateljski avioni na nas bacili bojne otrove, morali smo im prepustiti te položaje.“ Od bojnih otrova Joviću je oštećena jetra. Nakon Mostara sa suborcima se spustio južnije, uz Neretvu prema Buni na kojoj su se također vodile teške i iscrpljujuće bitke. Bio je u prvom čamcukoji je uspio preveslati Neretvu. Dok su mu njegovi pružali podršku pucajući s desne obale, četnici su pucali s lijeve, a Neretva je bila brza. Ipak su uspjeli! „Buna je bila ključna, strateški itekako važna jer su četnici imali plan presjecanja Hrvatske na više djelova, a jedno takvo presjecanje bilo je planirano i preko Bune, donjim tokom Neretve na Metković. Nakon zahtjevnih borbi odbacili smo neprijatelja prema Nevesinju. Nakon što smo osvojili Bunu s naše desne strane krenula je 156. makarsko vrgoračka brigada koja je nastavila čistiti područje Tasovčića i Klepaca.“

U lipnju 1992. ti položaji prepušteni su HOS-u, a Jović je otišao na kraći odmor. Prvoga dana mjeseca srpnja odmor je završio te je poslan na Južno bojište. Do tada je 4. gardijska brigada bila razmještana po različitim bojištima, jedna bojna primjerice u Zadru, druga u Mostaru, treća u Čavoglavama itd. No tada je prvi put cijela brigada krenula u akciju na jednom bojištu. Akcija je krenula iz Osojnika i Kalađurđevića, iznad Vukovića te prema Trebinju, a već 3. srpnja bio je zauzet i Golubov kamen. Tri puta je padao, no 3. imotska bojna 4. gardijske brigade uspjela ga je osvojiti. Riječ je o strateški važnom položaju s kojeg je neprijatelj kontrolirao cestu, magistralu, iz smjera Splita prema Dubrovniku (magistralu). Riječ je o cesti kroz Mokošicu koja se danas slabije koristi jer je izgrađen most dr. Franja Tuđmana.

Jović je bio lijevo od Imoćana, na koti Kokotova glava, gdje je neprijatelj pružao itekako jak otpor. Nakon što su istu osvojili pokušali su pokupiti njihovo naoružanje. Četnici su ih promatrali s druge ćuke i pucali po njima. Toliko granata je palo i toliko su metaka ispalili da da nisu mogli proviriti van, a kamoli poći po oružje. „Tada sam vidio jedno mitraljesko uporište te sam sa zoljom krenuo prema njemu. Pošao sam se došuljati okolnim putem te ih iznenaditi. Ušavši sam dva kilometra u njihovo područje, približio sam se njihovom bunkeru na nekakvih 10-15m. U trenutcima dok sam se pripremao uništiti njihovo uporište, neprijatelj je zoljom pogodio lijevo pola metra od mene. Bio sam teško ranjen, noge su mi bile isječene, kao i cijela lijeva strana, rame, vrat, arterija, zubi... U takvom stanju trčao sam dva i pol kilometra. Uspio sam se izvući i vratiti se svojim momcima. Uvijek ću im biti zahvalan jer su me tri sata nosili do mjesta Vukovići, ne slušajući moje molbe da se oni spase, a da mene ostave. Ja sam krupan čovjek i bilo je iznimno naporno i opasno spašavati me u takvom stanju, skakati sa mnom s kamena na kamen po neprohodnom terenu i gledati kako neprijateljske granate padaju metar od nas, ali Bog zna kako, ne pogađaju nas.“

Kada su Davora donijeli do ceste nisu ga imali kako odvesti do saniteta, no ugledali su kamion koji je neprijatelj ostavio, popularni tamić, te ga upalili na žice. Odveli su ga na pola puta do Osojnika gdje je po njega došao sanitet, koji ga je prebacio do Župe Dubrovačke. „Budući da se cestom do Dubrovnika nije moglo proći, gliserom su me prevezli u dubrovačku bolnicu gdje je sa mnom došao i general Bobetko.“ U Dubrovniku u bolnici proveo je dva mjeseca. „Već u rujnu, čim sam uspio stati na još krvave i izranjavane noge, vratio sam se ponovno na ratište, ovaj put južnije od Dubrovnika.“ Nedugo zatim, 22. siječnja 1993. na čelu satnije Jović je krenuo u akciju Maslenica. Od 6 sati ujutro vodile su se žestoke borbe za najvišu kotu „Gradina“ na kojoj je neprijatelj imao kružnu utvrdu, betonske bunkere. Borbe su trajale do 11:30h, a imali su nekoliko poginulih i ranjenih. „Tada smo zgubili odličnog vojnika – Sudića, kojeg je nakon što je u bunker ubacio bombu neprijatelj dočekao na nišinu. S 2-3m udaljenosti, pogođen je čim je podignuo glavu da vidi gdje pala bomba. Na neprijateljske bunkere prvi su izašli Božo Zadro koji je tu i ranjen te Stanko Gašpar koji je izašao neposredno nakon njega. Bilo je iznenađujućih situacija jer su se vodile bliske borbe, u jednom trenutku neprijateljski vojnik izbjegavajući da ga pogodimo radio je salta s bunkera na bunker, no na kraju je ipak pogođen.“

Nakon teških borbi Kula Janković Stojana osvojena je tek oko 12:30h. Nakon nje, dva sata kasnije Jović je sa svojima ušao u Paljuv te ostao na boku skupini vojnika koji su nastavili prema Novigradu. U trenutku dok je Davor, za svaki slučaj zaklonjen iza olupine od auta, nožem rezao mesni doručak, iz ulice desetak metara niže niz cestu ispred njih je izašla jedna grupa vojnika. Gledali su se oči u oči, a netko od Jovićevih je upitao: ‘’koji su ovo’’? Bili su to „Arkanovci“! „Nismo očekivali niti mi njih, a niti oni nas. Opet je došlo do borbi ‘prsa o prsa’. Njihovi tenkovi koji su se povlačili od Kule Janković Stojana počeli su nam prilaziti s boka, a mi ih nismo imali s čime uništiti.“ Na rapolaganju su imali tri tenka kojima je upravljao Morić, zapovjednik tenkovskog voda. Jedan je od ta tri pogođen maljutkom – navodećom raketom, drugome je prekinuta gusjenica i posada u njemu borila se dok je mogla, budući da se nisu mogli kretati, morali su ga napustiti. Morić je davao sve od sebe, borio se do kraja. U jednom trenutku krvav je izašao iz tenka pogođenog dvama zoljama i upitao što mu je činiti. Jović mu je rekao da nastavi ako može, a ako vidi da nema šanse, bolje je da ne nastavlja.

Pokojni Leskur – Cido uzeo je RPG te pogodio njihov jedan tenk, nažalost drugi je pogodio njega te ga usmrtio na licu mjesta. Nastavili su pružati otpor, a budući da nisu imali protuoklopnog naoružanja kod sebe, morali su se povlačiti.  Zajedno s nekoliko suboraca Davor se našao na cesti na kojoj im je s leđa prilazio tenk. U tom trenutku ispred njih je bilo sanitetsko vozilo u koje su stavljali ranjenike. Vozilo je dovezao gosp. Sudarević, a s njim su izravno pred neprijateljsku vatru došle dvije hrabre žene, dr. Zora Sušilović i medicinska sestra Kornelija Pinjuh. Tenk kojem su bili okrenuti leđima približavao se, radilo se o sekundama. Baš kada su stavljali posljednjeg ranjenika tenkovska je strojnica zapucala i ranila još jednog od njih. Vidjevši da im nema spasa Jović je zgrabio dvojicu ranjenih i bacio u rupu ispod ceste. Zajedno s dvojicom suboraca, skočio je za njima.
Doktorica, sestra i vozač bacili su se iza zida kojeg je odmah zatim tenk pogodio i zatrpao ih.

Tenkovske su se gusjenice približave, drobile sve pred sobom, čuli su se pucnjevi, a bučan rad tenkovskih motora bivao je sve bliži. Kada je vidio da je medicinsko osoblje živo, Jović je rekao vozaču da skloni vozilo iza ugla da nije na dometu tenka. Vozač je ponovno izašao na cestu, ispred tenka koji se trudio pogoditi ga. Kada je zamakao iza ugla donijeli su ranjenike i stavili ih u vozilo. Sudarević je pokušavao krenuti, zajedno s medicinskim osobljem odvesti ranjenike na sigurno. Davao je gas, ali vozilo je stajalo na mjestu, zaboravio je da ga je ugasio, vladalo je bunilo, jedan od ranjenika uperio je pušku u sestru i pitao ju je li ona četnik. Uspjevši upaliti auto, krenuli su i pobjegli.

Jović je s dvojicom suboraca ostao skriven uz cestu i planirao povlačenje. Krenuli su trčati, teren je bio neprohodan, a smričevinu i draču kidali su metci iz protuavionskog oružja, s Arkanovih tenkova. Dok su trčali Davor je vidio da je povukao poteznu minu. Zagledao se u pod. „U trenutku kada sam vidio da sam povukao minu pogledao sam u pod i baš kada sam se začudio kako već nije eksplodirala, ona je pukla. Ranila me, krhotina mi je prošla kroz ruku i završila u stomku. Okrenuo sam se prema suborcima, Stanku Gašparu i Peri Bradariću. Začudio sam se kad sam ih vidio žive, nastavili smo trčati. Išli smo kroz minsko polje, preskakali konopce, oni su pucali po nama, no uspjeli smo se izvući.“ Nastavili su se probijati, bili su u minskom polju. Morali su paziti na svaku stopu, Jović je ranjen išao prvi, a Stanko i Pero gazili su na ista mjesta gdje bi i on prethodno ugazio. Da gledamo Ramba, mislili bismo da je pretjerao, no ovi su junaci opet preživjeli. Nakon toga Jović je prevezen u Zadar u bolnicu koju je svojevoljno napustio već nakon tri dana. Oružane borbe su se nastavile, a Davorovi suborci Arkanovce koji su ponovno pokušali osvojiti Gradinu odbacili su do Paljuva. Asanović, Baćo i ostali koji su se s vojnicima prethodno zaputili u Novigrad to su vrijeme bili u okruženju. Nakon što je Paljuv ponovo oslobođen, opet su dobili otvorenu komunikaciju prema njima i mogli se nesmetano izvući.

Kakve su se borbe na tom području vodile svjedoči i to da je pokojni general Matijaš u jednom danu bio četiri puta ranjen i vraćao se na bojište. Arkanovci su dalje odbačeni prema Kašiću te je na taj način naša vojska dobila na širini, a i pontonski most (kod Jesenica) koji su izgradili mogli su manje ometano koristiti. „Nakon Maslenice imali smo pripreme, čuvanje položaja, slaganje novih kadrova itd. Prije nego što je uslijedila akcija ‘Zima ‘94.’, poslan sam u časničku školu na zagrebačkom Črnomercu, a nakon šest mjesci ponovo sam se vratio na položaj.“ Sama akcija „Oluja“ nije se dogodila samo 5. kolovoza 1995. Do toga su dovele i akcije koje su joj prethodile, osobito „Maslenica“ i „Zima ‘94.“ kao temeljna priprema terena, kada su se tenkovi morali izvesti na 1800 m. n. v. Nakon što su probijene ceste i napravljeni putevi na Dinari, tenkovi i artiljerija na dometu su imali i Bosansko Grahovo i Knin. Već od tada bilo je samo pitanje dana kada će to područje doći u ruke 4. gardijske brigade. „Što se tiče probijanja puteva po takvom neprohodnom terenu moram naglasiti da je naša inžinjerija odradila pravi posao o čemu se piše i u monografiji naše brigade i u filmu koji je o njoj snimljen.“

 

Dakle, riječ je ne samo o probijanju puta, već i njegovom nasipanju i pripremanju, osim za tenkove, tako i za ostala terenska vozila. Akcija je krenula u studenom 1994. kada je na planini već bilo i preko metar snijega. Davor je tada bio zapovjednik satnije koja je brojala 120 ljudi. Trebali su odraditi akciju „Vršeljak“. General je Krstičević u to vrijeme bio ranjen, a zapovjedanje je preuzeo general Andrija Matijaš – Pauk. Odlučio je da za takvu akciju nije dovoljna satnija, već da će to odraditi 3. imotska bojna 4. brigade, čiji je zapovjednik bio Ivan Mršić. Sve se odvijalo uz nadljudske napore, a Imoćanima je leđa čuvao Jović sa svojom satnijom, spreman uskočiti u slučaju da im „zapne“. Akciju su odlično odradili, a imali su i gubitaka, šest poginulih i dosta ranjenih. Nakon što su osvojili Vršeljak, krenuli su prema Crnim bunarima, a odatle izašli na sami vrh Dinare. Krenuvši u 6 sati s Maglaja zajedno sa svojim vojnicima, Jović je na Troglav (1913 m.n.v.) izašao u 10 sati. Uvjeti su bili nemogući, iznimna hladnoća, magla, snijeg i šuma. Davor je zajedno sa suborcima gore ostao dva dana, bez hrane i vode. Temperature su bile debelo ispod ništice, a nije bilo ni drva za naložiti. Vojnici koji su ih trebali zamijeniti zalutali su u Vještić gori.

„U drugom svjetskom ratu, partizani Vještić goru nikada nisu držali. Sad zamislite o kakvom se i kolikom području radi, kolikoj šumi i koliko se tu teško snaći. Četnici su taj položaj držali, a mi smo ga osvojili. Danas su tamo probijeni putevi i itekako je lakše. Kada ste siti, u suhoj odjeći i imate municije, lako je ratovati, a u okolnostima kakvim smo se mi našli, bilo je zaista teško, nadljudski. Došlo je i do pada morala, ljudi su mi se počeli smrzavati od hladnoće, i padati u nesvijest. Morao sam ljude izvlačiti iz tog položaja. Bila je noć i padao je snijeg, tako je naporno bilo i nikome ne bih poželio da prođe nešto takvo. Izvlačili smo se prema Maglaju, odakle smo i krenuli. Svake dvije minute naši su pucali metak u zrak kako bi se lakše orijentirati. Teren je bio takav da se u jednom trenutku ispred vas stvori provalija. U jednom trenutku kada smo se našli ispred provalije, vojnik se skotrljao i u zadnji smo ga trenutak uspjeli uhvatiti i spasiti mu život. Puška i ostala oprema upali su u provaliju, nasreću, on nije. Kada smo se konačno spustili dolje nas je dočekalo zapovjedništvo s hranom i toplom odjećom. Bogu hvala, uspjeli smo se svi izvući živi.“

 | Autor : Davor Jović Foto: Davor Jović

Ovladavši Dinarom i osvojivši i sam vrh Troglav, stvari su se na bojištu itekako promijenile. Dobro su stajali na terenu i bili strateški u daleko boljem pložaju. Uskoro su zauzeli Bosansko Grahovo, a odatle krenuli prema Velikom i Malom tičevu. Početkom ljeta 1995., nakon što su ostvarili komunikaciju prema vrhu Strmice koja se spušta u Knin, četnici su postali svjesni kako stvari stoje. Položaje je preuzela 141. splitsko- kaštelanska brigada. Mladić je naredio da se ti položaji – Vidovića glava, bez obzira na gubitke, odmah vrate RSK, jer se na taj način zapravo odsjekao Knin i prekinula im se komunikaciju s logistikom. 13. kolovoza, tjedan dana nakon Oluje došlo je do njihovog napada u kojima su nažalost Kaštelani nastradali, bilo je 40-ak mrtvih i nestalih. Pripadnici 4. gardijske brigade vratili su se na položaj te nakon borbi uspjeli povratiti izgubljeno. Nakon „Zime 94.“ Jović je bio savjetnik za borbenu pripremu generalu Damiru Krstičeviću, zapovjedniku 4. brigade. Približavala se akcija „Oluja“ i htio je u njoj aktivno sudjelovati, no general se Krstičević bojao budući da je već dva puta bio ranjen te bi trećega puta mogao poginuti.

„U razgovoru s njim i pokojnim. Matijašem shvatio sam da me žele sačuvati i poštediti akcije ‘Oluja’. Na to sam im odgovorio da želim sudjelovati i da smatram tu akciju najbitnijom, možda i posljednjom i daj moj barjak cijeli rat stoji u rancu da bih ga moga izvjesiti na tvrđavu. Tada su mi rekli da nađem zamjenu za svoju funkciju što mi nije bio nikakav problem. Nakon što sam našao zamjenu, Nino Pupić i ja krenuli smo u Knin pred ljudima i tenkovima te došli u Golubić, gdje smo imali 4 poginula. S te smo strane ušli u Knin, dok je 7. brigada ušla s desne strane. Sreli smo se na tvrđavi. Želim napomenuti da su hrvatski vojnici građane srpske nacionalnosti kupili u traktore po gradu i odvodili ih u vojarne koje je držao UNPROFOR.

Iako smo znali da u toj vojarni ima 500-tinjak srpskih boraca, nismo ih dirali, nego još i njihove civile doveli njima, na sigurno.“ Četvrta i sedma gardijska brigada nisu imale kada slaviti, već su morali krenuti dalje. Nakon toga Davor je zajedno s njima krenuo u akcije koje su uslijedile: „Skok 1“, „Skok 2“ te „Maestral“. Od akcija poslije „Oluje“ najviše mi se u pamćenje urezala Manjača. Dan prije s generalom Matijašom i pukovnikom Grubišićem išao sam u izviđanje. Matijaš nam je obojici rekao da smo mi trojica revolveraša koji su pripasali svoje revolvere, i od kojih se iz akcije jedan neće vratiti. Grubišić i ja gledali smo ga misleći da priča gluposti. Međutim, bio je u pravu. Od toga čovjeka naučio sam kako pobjeđivati i danas kada sam u nedoumici pitam se što bi taj čovjek napravio da je na mom mjestu.

Andrija Matijaš – Pauk pogođen je kada se uspeo na tenk. Metak je pogodio u kupolu i odbio se njemu u vrat. Nažalost nije preživio. Ipak, itekako je ostavio traga te danas i vojarna u Kninu, a i sama brigada, nose ime po njemu – 4. gardijska brigada – Pauci.

 

Elipso

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.