Kada se spominju hrvatski generali koji su bili istinski domoljubi, graditelji i dobrotvori hrvatskom narodu, mora se svakako spomenuti generala Nikolu Maštrovića.
Iako nije rodom iz Like, zbog uspjeha postignutih na području graditeljstva, kulture, humanizma i domoljublja u Otočcu je prozvan ocem kraja, a po njemu je nazvana jedna ulica i postavljena mu je spomen-ploča u tom gradu. Osim toga, spadao je u onu skupinu hrvatskih generala koja je bila izuzetno uspješna na bojnom polju, ali za to nije stekla zasluženo priznanje u vidu odličja i plemićkih titula, već je zbog konkurencije utjecajnim kolegama maknuta u stranu. On je zbog toga platio veliku cijenu i zbog nanesenu mu nepravde umro u 60. godini života.
Nikola Maštrović, koji se u popisu austrijskih generala navodi pod nazivom Mastrovich, Nikolaus, rođen je u Makarskoj 2. veljače 1791. Potječe iz ugledne i imućne makarske obitelji. Sin je Dujma Maštrovića i Margarite Maštrović, rođene Ivanišević. Osnovnu školu pohađao je od 1797. u Makarskoj, a nakon toga od 1800. u Splitu. Po završetku osnovne škole u Veneciji je od 1802. do 1805. završio nižu gimnaziju. Od 1806. do 1809. u Zadru je polazio studij, nakon čijeg završetka stekao je titulu inženjera niskogradnje (voda i ceste). Po završetku studija 1809. prijavio se u francusku vojsku maršala Augustea Marmonta, u koju je primljen 1810., kada je imenovan za zapovjednika straže I. klase utvrde u Ljubljani. Nakon toga promaknut je u čin poručnika i premješten u bivšu Slunjsku graničarsku pukovniju, tada Četvrtu hrvatsku provizornu pukovniju pod francuskim zapovjedništvom. Po dolasku u Slunj, zbog poznavanja stranih jezika (francuski, talijanski i njemački) odmah je dodijeljen u zapovjedništvo vojarne u Karlovcu na dužnost pobočnika zapovjednika. U studenom 1810. premješten je u Kotarski inženjerijski ured u Karlovcu, gdje se bavio izradom topografsko-gospodarskog plana pukovnije. U kolovozu 1811. u sastavu pješačke bojne upućen je u Dalmaciju. Početkom 1812. s bojnom je sudjelovao u bojevima s osmanskom vojskom na granici Dalmacije, a potom u gušenju nemira koje su izazvali Crnogorci na području Boke Kotorske. Od 28. ožujka 1813. u Trstu je obnašao dužnost tumača u stožeru guvernera Ilirskih provincija, francuskog generala Jeana-Andochea Junota.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2024.
