Od pamtivijeka čovjek je sanjao o letenju, pa i onom karakterističnom za let helikoptera – okomitom dizanju u zrak i istom takvom spuštanju. Već se u starim indijskim spisima znanja vedama spominju letjelice koje su polijetale i slijetale okomito. Idejnim začetnicima razvoja helikoptera smatraju se Kinezi koji su još u 4. stoljeću prije Krista razvili male leteće igračke od bambusa u obliku helikoptera.
Leonardo da Vinci je 1488. godine nacrtao dizajn letećeg stroja za vertikalno polijetanje koji se mogao opisati kao leteći vijak na ručni pogon. U daljnjim stoljećima mnogi su inovatori eksperimentirali s vertikalnim letom, no svi su se praktični koncepti zasnivali na načelima rada kineske igračke radije nego na da Vincijevu konceptu vijka, koji se u konačnici pokazao promašajem.
U srpnju 1754. veliki ruski znanstvenik Mihail Lomonosov pred članovima Ruske akademije znanosti demonstrirao je mali dvostruki rotor. Uređaj je bio pokretan oprugom, a trebao je poslužiti za dizanje meteoroloških instrumenata u zrak. Godine 1783. Christian de Launoy i njegov mehaničar Bienvenu izradili su model s dva rotora koristeći puranovo perje za lopaticu rotora, odnosno propeler. I oni su se, godinu dana poslije, pohvalili pred uglednicima iz akademije znanosti, ali svoje, francuske.
U Engleskoj je pak sir George Cayley, zaintrigiran još od djetinjstva kineskim pokušajima letenja uvis, konstruirao uređaj s perima sličan onom dvojice Francuza, ali pogonjen gumenim trakama. Do kraja 18. stoljeća uspio je napredovati koristeći tanke limene listiće za krilca propelera i opruge. Njegovi zapisi o pokusima i modelima utjecali su na kasnije konstruktore letjelica. Jedan drugi izumitelj, Alphonse Pénaud, stotinjak godina poslije izradio je helikopter-igračku, također uz pomoć gumenih traka. Jedna od tih igračaka, koju je poklonio svom ocu, došla je u ruke braći Wright i potaknula ih u ostvarivanju čovjekova sna o letenju.
Samu riječ “helikopter”, međutim, skovao je 1861. godine francuski inovator Gustave de Ponton d’Amécourt, koji je javnosti prvi pokazao svoj mali model na parni pogon. Termin “helikopter“ složen je od grčkih riječi helix/helik (zakrivljen) i pteron (krilo). No prve su se praktično upotrebljive letjelice, preteče današnjih helikoptera, s rotirajućim uzgonskim površinama pojavile tek dvadesetih godina prošlog stoljeća pod nazivom autožiri (žirokopteri) koje je razvio Španjolac Juan de la Cierva 1923. godine. Autožiri su mogli letjeti jedino pravocrtno naprijed, nisu mogli lebdjeti na mjestu, ali su se mogli okomito spuštati i sletjeti gotovo okomito. Pioniri te vrste zrakoplova bili su Jan Bahyl, Oszkár Asbóth, Louis Breguet, Paul Cornu, Traian Vuia, Emile Berliner, Ogneslav Kostovic Stepanovic i Igor Sikorsky.
Nijemci su preteče helikoptera izrađivali već prije Drugog svjetskoga rata njima su se ograničeno koristili. Tako je Focke-Wulf Fw 61 bio 1936. prvi helikopter u operativnoj upotrebi. Prvi helikopter koji je 1942. ušao u serijsku proizvodnju bio je onaj naturaliziranog Amerikanca Igora Sikorskog. Bio je to prvi potpuno upravljiv jednorotorni helikopter (s jednom glavnom elisom) koji je ušao u masovnu industrijsku proizvodnju.
Sikorsky je rođen 1889. u Kijevu kao sin Poljaka i Ukrajinke. U Petrogradu je 1913. osmislio i izgradio prvi četveromotorni zrakoplov na svijetu Ruskij vitjaz. Na toj je osnovi iste godine konstruirao i avion Ilja Muromec, kojih je poslije proizvedeno 73 i u Prvom svjetskom ratu služili su kao bombarderi. Bježeći pred boljševizmom, Sikorsky je 1919. emigrirao u Sjedinjene Države, gdje je utemeljio tvrtku Sikorsky Aero Engineering Company.
Jedan od ulagača bio je veliki ruski skladatelj i pijanist Sergej Rahmanjinov, također izbjeglica pred boljševizmom. Rahmanjinov je uložio 5000 dolara, što bi u današnjim omjerima bilo nešto više od 60.000 dolara. Sikorsky se proslavio 1940., kad je konstruirao helikopter VS-300 s jednim glavnim rotorom (dakle, jednim velikim propelerom) i malim pomoćnim na repu. To što je VS-300 imao jedan glavni rotor učinilo ga je prvim danas uobičajenim helikopterom. Kad se za Sikorskyjev helikopter zainteresirala i američka vojska, u srpnju 1940. jedan je časnik poslan da isproba tu novotariju. Nakon leta je u izvještaju napisao da helikopter ima “očajne letne osobine“, ali budući da je časnik nakon leta ipak ostao živ i zdrav, vojska je odlučila sa Sikorskym sklopiti ugovor. Dvije godine poslije, u jeku rata, Sikorsky je konstruirao helikopter koji po svemu bitnom nalikuje današnjem. Bio je to njegov R-4, prvi helikopter koji je ušao u masovnu proizvodnju. R-4 je bio i jedini saveznički helikopter koji je korišten u Drugom svjetskom ratu. Upotrebljavali su ga za spašavanje na nepristupačnom terenu, poput Burme i Aljaske. Igor Sikorsky umro je u Eastonu u Connecticutu 1972. Po njemu su nazvani most i mali aerodrom nedaleko od sjedišta njegove kompanije, a uvršten je i u nacionalni izumiteljski Hall of Fame. Sikorsky Aircraft Corporation u Stratfordu i danas je jedna od vodećih svjetskih tvornica helikoptera.
GUMB - MALI VELIKI IZUM
Kad razmišljamo o izumima, zaboravljamo da je i pronalazak nekih naoko malih i prozaičnih predmeta imao povijesnu važnost, jer bez njih ne možemo zamisliti svakodnevni život. Jedan od takvih izuma je i običan – gumb. Najstariji gumbi potječu iz doba stare civilizacije iz doline rijeke Inda i to iz doba od 2800. do 2600. godine prije Krista. Ti prvi gumbi katkad su imali samo dekorativnu funkciju. Najstarije gumbe nalazimo i u starokineskoj civilizaciji iz brončanog doba, od 2000. do 1500. godine prije naše ere. Među antičkim narodima čini se da su jedino stari Rimljani poznavali gumbe. Prema nekim izvorima, u Europi su prve gumbe imali Etruščani i Grci. Stari Indijci upotrebljavali su morske školjke kao dekorativne elemente, a s vremenom su primijetili da njima mogu spajati dijelove odjeće ako u njoj naprave proreze. Ipak neki istraživači misle da su prvi gumbi češće služili samo za ukras, poput recimo današnjih broševa. Najstariji takav modni detalj nađen je u poznatom nalazištu – ostacima indijskoga grada Mohendžo-daro i star je oko pet tisuća godina. Gotovo je nevjerojatno da je izrada gumba u današnjem obliku, s rupicama, tako da služe za zakopčavanje odjeće, počela tek u srednjem vijeku u Njemačkoj. Zapravo bi trebalo reći da od tada datira drugi dio toga velikog izuma – prorez za gumb.
Prvi gumbi koji su se zakopčavali poput današnjih potječu iz Njemačke iz 13. stoljeća, a ubrzo se taj mali, ali nevjerojatno koristan izum proširio Europom. Gumbi su se isprva izrađivali od različitih materijala, prirodnih i umjetnih. S vremenom je posebno bilo sve više ovih potonjih. Gumbe su izrađivali obični majstori i obrtnici, ali i vrhunski umjetnici, a sirotinja ih je najčešće izrađivala sama. S pojavom manufaktura, a poslije i tvornica, te naposljetku tekuće vrpce, gumbi su se proizvodili sve masovnije. Danas se gumbi najčešće izrađuju od tvrde plastike, metala i drveta. Danas postoji prava “gumbologija“. Veličina gumba, koja ovisi o njihovoj namjeni, danas se izražava u L-jedinicama, pri čemu standardni gumb za mušku košulju ima 16 L (19,16 milimetara), a onaj za sako 32 L (20,32 mm). U Americi čak postoji Američko nacionalno društvo za gumbe (American National Button Society, NBS) koje ima vlastiti sustav mjera podijeljen – američki jednostavno – na male, srednje i velike. Inače, uz Amerikance je vezano i nošenje gumba ovisno o političkom statusu. Tako su za inauguraciju prvoga predsjednika Georgea Washingtona 1789. izrađeni posebni gumbi koje kolekcionari nazivaju “Washington Inaugurals”. Napravljeni su ručno u 22 uzorka, a preostali primjerci danas su vrlo vrijedni. Između 1840. i 1916. gumbi za odjeću služili su u Americi i u političkim kampanjama i kolekcionari ih također još čuvaju. Najpoznatiji su oni napravljeni za Abrahama Lincolna.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2011. godine.
