Najsretniji dan za polaznika novačke obuke jest svečanost dodjeljivanja legionarske kape („képi blanc“) koju završavaju recitiranjem naučenog Kodeksa te pjevanjem legionarske himne „Le Bouidin“. Nakon svečanosti i kratkog odmora slijedi nova, još teža obuka.
Svi legionari mogu izraziti želju za specijalizaciju, ali samo najbolji mogu računati da će ih uistinu primiti među padobrance što je san većine, a što je Filipović zalaganjem i ostvario. Nakon položene obuke Filipović se napokon javio pismom obitelji, a njegova legionarska karijera nastavlja se na sjeverozapadu Francuske. Kao jedan od najboljih u klasi početkom 1986. pristupio je 2. padobranskoj pukovniji („2e Régiment Étranger de Parachutistes, 2e REP“), koja je smještena u vojarni Rafalli, kod grada Calvija, na Korzici. Ova postrojba, ponos Legije stranaca, bila je podijeljena na šest satnija, što je u posljednjem desetljeću naraslo na devet satnija, s otprilike 1150 ljudi. Od toga su četiri satnije: zapovjedno-logistička, administrativna, pričuvna i satnija za održavanje, a ostalih pet su borbene. Logističko-zapovjedna satnija 2e REP, najbrojnija je i čine je uglavnom padobranci-veterani, čiji je zadatak opskrba udarnih satnija, ali koji mogu biti i vrlo upotrebljivi u borbenim djelovanjima. Ostale satnije, osim završene obuke na vrhunskoj razini, dodatno su specijalizirane za točno određena posebna djelovanja. U prošlom stoljeću dijelile su se na satniju za izviđanje i diverzije, satniju za djelovanje u planinama, satniju pomorskih diverzanata, satniju snajperskih specijalista, satniju za protuoklopnu borbu i satniju za borbu u gradovima. Satnije se dijele na pet vodova od kojih je jedan zapovjedni vod i jedan vod za potporu, naoružan protuoklopnim sredstvima, lakim minobacačima i protuoklopnim sustavom Milan, a obučeni su da u svim uvjetima mogu iskočiti sa svojom cjelokupnom opremom i pripadajućim terenskim vozilima te se smjesta uključiti u borbu. 2e REP elitna je postrojba Francuske vojske, ne samo Legije stranaca, te se u mnogim raščlambama smatra najboljom takvom postrojbom na svijetu. Ne postoji natjecanje kojim se to može utvrditi, no određeni parametri (broj izvršenih operacija, uspješnost u istima, rekordi u brzini iskakanja, težina obuke itd.) daju naslutiti kako takva tvrdnja zasigurno nije daleko od istine.
„Padobranska obuka prvo se vrši na zemlji, uče nas kako ovladati tehnikama doskoka i ostalim potrebnim tehnikama. Velik dio te obuke izvodi se na tornju koji simulira uvjete skoka, odnosno doskok padobranom na zemlju. I dalje dižemo fizičku formu, najviše trčanjem, ali i dalje izvršavamo vojničke obaveze. Po završetku tog dijela obuke koja traje nekih mjesec dana dolazi avion, odnosno slijedi prvi skok. Legija stranaca jedina je postrojba Francuske vojske koja ima privilegij da je zona skoka u krugu vojarne, stoga vojni avion dolazi u Calvi. U tom tjednu cijela pukovnija skače padobranima, pa tako i mi novi imamo svoj prvi skok koji se izvodi s visine od 400 metara. Nakon teoretske obuke i simulacija leta i doskoka za taj skok bio sam potpuno spreman, ali u praksi, odnosno u avionu vladaju drugačiji uvjeti. U avion Transal C-160 ulazi se pozadi; velika je gužva u avionu jer skače mnogo legionara i velika je buka pa je i veliki pritisak. Naravno, svaki normalan čovjek osjeća nervozu, nije spokojan u takvim okolnostima. Svaki normalan čovjek ima osjećaj straha, no to i jest zadaća vrhunske vojne obuke da vojnika nauči kako nadvladati taj osjećaj. Mene zapravo i nije bilo toliko strah prvi puta koliko kod drugog i trećeg skoka. Po 10 ljudi stane na svaka vrata, priprema se i iskače automatski u nizu. Gotovo da ništa nisam vidio taj prvi put, padobran se otvorio i sve je bilo u redu. Iskočite iz jedne velike buke i čim se padobran otvori nastane tišina. Taj tjedan napravi se desetak skokova i kad se sve završilo dobili smo značku padobranca.
Broj moje značke bio je numeriran na 498 103, što znači da je do tada u Francuskoj vojsci toliki broj vojnika završio padobransku obuku… Nakon završetka obuke postajemo ravnopravni svim padobrancima u pukovniji i onda opet slijedi raspoređivanje u novu postrojbu. Mene su rasporedili u 4. satniju padobranske pukovnije, postrojbu koja je bila specijalizirana za rukovanje snajperima i za sve oblike rukovanja eksplozivima. Tamo sam se izvrsno osjećao jer zapovjednik je bio stariji dočasnik ‘adjutant’, Nijemac koji je inzistirao na poštivanju discipline i bio pošten zapovjednik. Za mene je opet počela nova obuka, ovaj put na još višoj razini. Uz dizanje fizičke spreme vojnička obuka na ovoj razini već obuhvaća školovanje o taktici, o doktrini ratovanja, topografiju itd.“ Nakon završene specijalističke obuke Filipovićeva jedinica ubrzo je poslana na obavljanje prvoga prekooceanskog zadatka, u Srednjoafričku Republiku, odnosno u Čad. Srednjoafrička Republika bila je potpuno financijski uništena nakon razdoblja kolonizacije, potom vladavine ekscentrika Jean-Bédel Bokasse, koji se čak proglasio carem. Francuzi su tolerirali i financirali njegovu diktatorsku vladavinu u zamjenu za uran i druge sirovine. No kako je Bokassa počeo previše surađivati s libijskim diktatorom Muammarom al-Gaddafijem, a carski je položaj snažio sve brutalnijom vladavinom i masovnim zločinima, Francuzi su ga jednostavno odstranili s vlasti i nadalje osiguravali kakvu-takvu normalizaciju stanja u zemlji. Stoga je donekle uveden red i ta država nije bila poprište oružanih kriza kao zemlje koje ju okružuju. Ona na zapadu graniči s Kamerunom, na sjeveru s Čadom, na istoku sa Sudanom i Južnim Sudanom te na jugu s DR Kongom i Republikom Kongo (odnosno Zairom). Francuska vojska upravo je u susjednom Čadu imala niz intervencija, jer od stjecanja neovisnosti 1960., povijest te države protkana je oružanim sukobima u kojima je, pod krinkom saveznika, no zapravo kao aspirant na dijelove teritorija, neizostavno sudjelovala Libija, pod vodstvom Muammara al-Gaddafija. Nakon sporazuma Francuske i čadskog predsjednika Hissène Habréa, dogovoreno je kako će Francuska pružiti vojnu pomoć Čadu, jer u novim sukobima koji su počeli 1983. Libija se svrstala na stranu čadskih pobunjenika želeći prisvojiti pogranični teritorij. Legija je u „Operaciji Manta“ djelovala kao dio francuskih snaga, iznova vrlo uspješno.
Libijska vojska potisnuta je na granicu, a između Libije i Francuske dogovoreno je primirje. Gadaffi je pričekao neko vrijeme te je 1986. ponovno inicirao sukob u Čadu, navodno potpomažući pobunjenike, a zapravo u želji da anektira dio te zemlje. Ovoga je puta Gadaffi žestoko kažnjen, jer je francuska vlada u „Operaciji Épervier“ („Operacija Kobac“) upotrijebila strategiju adekvatnu samom nazivu. Nije angažirala pješačke postrojbe za izravan obračun, već je u zračnim napadima nanosila poraze Libijcima. Potom je dovršila posao tako što je do jučerašnje Gadaffijeve marionete, čadske pobunjenike, okrenula protiv donatora te ih zrakoplovima opskrbila materijalnom i oružanom pomoći. Uskoro su lovci postali lovinom i Libijci su doživjeli čitav niz velikih vojnih poraza u Čadu. Upravo u tome kriznom razdoblju, Miljenko Filipović otišao je u svibnju 1986. prvi puta odslužiti zadatak na afričkom kontinentu.
„Isprva dolazimo u glavni grad Bangui, potom u Bouar gdje se nalazi još jedna baza Francuske vojske. Srednjoafrička Republika jedna je velika prašuma. Specifična je klima s puno kiše koja u svojim sezonama može padati tjednima bez prestanka. Kiše stvaraju veliku koncentraciju vlage, a sve to uvjetuje i posebne uvjete za život. Prije odlaska svi legionari prolaze detaljan zdravstveni pregled, a napose se pazi na higijenu zuba. Morate se cijepiti protiv malarije, a po dolasku svaki dan u vrijeme ručka pije se Nivakin, tablete protiv malarije. Zadužili smo zaštitnu masku protiv muha nalik na onu pčelarsku, kao i niz drugih zaštitnih sredstava. Navečer se konstrukcija sa zaštitnom mrežom navuče na krevet, a također se navečer obavezno izlazi u odjeći dugih rukava. U Srednjoafričkoj Republici tada je bilo dosta vojske, kako Francuske vojske, tako i domicilnih postrojbi. Jedna satnija odlazi u Čad, a moja satnija ostaje vršiti dužnosti. Nakon određenog vremena mi odlazimo zamijeniti postrojbu kojoj smo dotad bili osiguranje. U Čadu pak vlada potpuno drugačija klima. To je prostor pustinja, vladaju visoke vrućine i suh je zrak. Smješteni smo kod glavnog grada N’Djamena, u vojarni, zajedno s pripadnicima Čadske vojske i spavali smo u klimatiziranim sobama. Čad u je u to vrijeme još uvijek bio vrlo krizno područje zbog sukoba s Libijom. S obzirom na konstantan sukob, u zemlji je bilo mnogo Francuske vojske, oružja i oružanih sustava.
Mi smo osiguravali raketne sustave zemlja-zrak. Držanje straže je prilično dosadan posao, ali i uz to smo imali stalno neke aktivnosti, najčešće izviđanje. Primjerice, imali smo jednu satniju smještenu na kriznom graničnom području ka Libiji pa smo im jedan dan vozili cisternu goriva, hranu i streljivo. Morali smo to obaviti vozeći se u borbenom rasporedu jer u to vrijeme na tom prostoru ništa nije bilo sigurno. Obavili smo zadaću, prespavali kod te satnije i tamo sam upoznao brata od generala Ante Rose, Ivana… Iako na tom prostoru vlada veliko siromaštvo život legionara nije nimalo dosadan i četiri mjeseca brzo proleti. Nakon povratka u Calvi, dobili smo 20 dana odmora, a ja sam otišao kod brata u Frankfurt i prvi puta vidio roditelje nakon skoro dvije godine“. Tijekom specijalizacije i boravka u Africi, Filipović se iznova pokazao kao jedan od najboljih vojnika u klasi te je doživio priznanje koje za svoje karijere dožive samo vrlo rijetki pripadnici padobranske pukovnije Legije. Naime, izabran je za testiranje za najelitniju postrojbu Francuske vojske, takozvane „operativne skakače“. Oni čine posebnu cjelinu, vod izabranih padobranaca Legije stranaca i vod izabranih padobranaca Francuske vojske. „Zapovjednik Nijemac predložio me da uđem u elitni sastav padobranske postrojbe. Tako da sam još u Africi prošao određene testove uglavnom fizičkog karaktera. Po povratku sam opet s drugim kandidatima prošao rigorozne testove fizičke spreme, pisao testove itd. No najvažniji od svega bio je liječnički pregled gdje su nam stvarno temeljito pregledali cijelo tijelo, a ponajprije kičmu. Potom su opet slijedili testovi fizičke izdržljivosti. Trčali smo kilometar i pol, potom osam kilometara ispod sat vremena i morali smo 30 kilometara pod punom ratnom spremom istrčati za tri i po sata, odnosno za puni sat vremena brže od svih drugih pripadnika padobranskih postrojbi Francuske vojske. Svi smo došli ispod tog vremena, no moram priznati da sam bio strašno iscrpljen taj prvi puta istrčati takvu normu.
Ja sam došao ispod tri sata. Bez stajanja, osim što u hodu, odnosno trčanju popiješ gutljaj vode ili pojedeš čokoladicu da obnoviš energiju. Još kako nisam skinuo onaj trokut pozadi na ruksaku, on mi je izderao svu kožu na donjem dijelu leđa. Boljelo je, peklo, ali sredili su me u ambulanti… Kada sam konačno pristupio ‘skakačima’ započela je potpuno nova vrsta obuke.
Postrojba do savršenstva objedinjava sve specijalnosti koje druge postrojbe unutar padobranske postrojbe zasebno specijaliziraju. S nepunom 21 godinom života ostvario sam cilj koji većina pripadnika Legije stranaca može samo sanjati, postao sam pripadnik najelitnije postrojbe unutar elitne padobranske postroje Legije stranaca“, prisjeća se Filipović najvećeg uspjeha koji je dosegao kao mladi legionar.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2016.
