U prijašnjim brojevima magazina imali smo nekoliko članaka o europskim neutralnim zemljama u Drugome svjetskom ratu – Španjolska, Portugal, Švicarska, Švedska i Irska.
U ovome broju nastavljamo s ovom temom od istog autora, a sad je na redu Turska. Kako autor piše, njemačka vanjska politika dugo je vremena pokušavala pridobiti Ankaru na svoju stranu (neposredno i putem vanjskotrgovinske razmjene), ali su njeni napori bili uzaludni. Naime, Atatürk nikada nije pripadao uskoj političkoj kliki koja je dovela Osmansko Carstvo na stranu Središnjih sila tijekom Prvoga svjetskog rata te tursko političko vodstvo nije zaboravilo da je raspad Osmanskog Carstva bio produkt savezništva s Nijemcima. Njemački napori da ojača bilateralne odnose s Ankarom, prenijele su se i na kulturnu propagandu. Naime, nacisti su se predstavljali kao jedina alternativa ruskim komunistima protiv koje će se Njemačka boriti, kako bi između ostalog i zaštitila turske granice, kao i selektivnim prisvajanjem tradicije islama, na načine koji su sugerirale kompatibilnost s ideologijom nacionalsocijalizma.
Turska je sve vrijeme imala hladan odnos s nacističkom Njemačkom i nije odustajala od svoje neutralnosti ni na sva traženja i prisile Saveznika. Međutim, preokret se dogodio kad je u travnju 1944. godine turska vlada konačno obustavila izvoz roba u Njemačku, dok je četiri mjeseca kasnije prekinula sve diplomatske odnose s Berlinom. Saveznici su Turskoj izdali ultimatum da do 1. ožujka 1945. godine, objavi rat Njemačkoj, ukoliko žele mjesto u budućem poslijeratnom poretku. Što je sve tome prethodilo, pročitajte u tekstu.
U ovome broju završavamo s malim serijalom o njemačkim podmornicama u Drugome svjetskom ratu, a imamo i više priča iz Domovinskog rata. Tu je i naš kolumnist prof. dr. sc. Mirko Bilandžić koji donosi novu kolumnu o ukrajinskoj krizi i ruskoj agresiji.
