Kad god se u našoj javnosti, ili u našem još politiziranijem istočnom susjedstvu, zametne rasprava o pomirenju među narodima koji su nekad dijelili istu državu, a onda se rastali u krvavome ratu – kao što se to još jednom događa uoči ovogodišnjeg obilježavanja obljetnice "Oluje" – uvijek se, kao pozitivan primjer i poželjan put, servira iskustvo pomirenja koje su prošli Francuzi i Nijemci.

Mogu li i mali?

Kakvom su političkom alkemijom dva velika europska naroda od iskonskih neprijatelja u kratkome vremenu postala iskreni prijatelji, njihove države od bolesnih rivala prerasle u zdrave saveznike u velikome projektu ujedinjenja Europe, a vojske od nepomirljivih sila rata izrasle u zaštitnice mira na našem kontinentu? U dva posljednja stoljeća nitko nije vodio više ratova u Europi od Francuske i Njemačke, nijedan drugi rat nije bio suroviji i krvaviji nego njihovi ratovi i ratovi u kojima su oni bili glavni akteri, nikad se europsko tlo nije treslo kao kad su njihove vojske marširale u međusobnome obračunu za prostor, za slavu i za veličinu. I nakon svega, nakon milijuna i milijuna poginulih, nakon uništenja tolikih ljudskih sudbina i razaranja toliko gradova i sela, nekadašnje države ratnice služe u današnjoj Europi kao dokaz da je i među najvećim neprijateljima pomirenje moguće. Kad su mogli veliki, mogu li i mali?

Izreka da je u politici "mržnja jači motor od ljubavi" prestala je prije više od pola stoljeća vrijediti za susjede na Rajni. Obrat se dogodio na planu duha, ne samo politike: na mjestu gdje se nekad izražavala mržnja, gdje je "sila bila kraljica svijeta" (Pascal), prevladala je biblijska mudrost da se na zlo ne može vječno odgovarati zlom (jer dobro nikad neće pobijediti) i pragmatično rezoniranje zrelih država da su u ratovima, na koncu, svi na gubitku. Njemačku i Francusku od posljednjeg rata prirodno i dalje dijeli jedna velika europska rijeka, Rajna, a ona se, kao politička granica, nije pokazala nepremostivom za plemenite planove poratnih državnika o pomirenju dviju velikih država i naroda.

Velike rijeke razdora

Na jednoj i na drugoj obali bile su dobro pripremljene splavi da prenesu ideje oprosta, ali – još važnije – ideje zajedničke budućnosti. Na samome početku nove etape europskoga ujedinjenja afirmirana je tako jedna od velikih misli glavne ratne ličnosti, Winstona Churchilla, koju je slavni političar na početku rata izrekao u engleskome parlamentu, kao glavni, mobilizirajući poziv svome narodu u otporu nacizmu: "Ako sadašnjost bude sudila prošlosti, ostat ćemo bez budućnosti." Okretanje k budućnosti, s pamćenjem prošlosti, kao izvorišta opreza, dalo je povijesni rezultat u odnosima dviju ratnički raspoloženih država: Rajna nije više rijeka koja dijeli.

Ne bi se to, nažalost, moglo reći za drugu veliku rijeku razdora, Dunav, koja od njihove neovisnosti prirodno i politički dijeli Hrvatsku od Srbije, dvije nove države koje s promjenjivom srećom pokušavaju dokazati da francusko-njemački patent nije stvoren ekskluzivno za njihove potrebe prestanka ratovanja. Nijemci i Francuzi znali su dobro zbog čega se mire, što su jedni napravili drugima. Mnogo će još vode proteći koritom najveće europske rijeke prije nego što se uspije postići neki elementarni politički konsenzus o tome što se u našim državama događalo 90-ih godina, tko je koga napao oružjem, gdje se rat vodio, tko je kome otimao teritorij, što je sve bilo s protjerivanjem stanovništva... Sud u Haagu trebao je biti glavni moralni i formalni izvor takvoga konsenzusa; iako je ostao dužan izjašnjenja o "velikim glavama" po kojima su smrdjele cijele "ribe", ipak je napravio neku suštinsku razliku između agresora i žrtve. A to što su se i žrtve, prema presudama toga međunarodnog suda, služile nedopuštenim i kažnjivim metodama zločina, kazuje dovoljno o tome da svi imaju potrebu preispitivanja savjesti. Ali ne tako da oni koji su rat pripremili i poveli mogu i dalje dokazivati da su svi krivi, valjda podjednako, i da s njihove strane ne mogu dolaziti nikakvi impulsi za pomirenje. Umjesto da krivnju prebace na režim (s Miloševićem na čelu), i s tom istinom idu smjelo ususret pomirenju s drugim narodima i državama, politikom sveopće i podjednake krivnje samo se odgađa katarza koja je možda i glavni uvjet za početak pravoga pomirenja.

Što su dvije najveće europske (kontinentalne) nacije i njihove države podigle do razine univerzalne vrijednosti, naša država sa svojim susjedom na Dunavu još uvijek uglavnom pokreće u sporom ritmu koraka naprijed, koraka – ili čak dva – nazad. Stanje duha, a ne samo grubih političkih odnosa na miniranom terenu međusobnog pomirenja, još se uvijek pokazuje kao žrtva latentnog nepovjerenja koje je stvoreno u vrijeme ratovanja koje Hrvatska tehničkim terminom opravdano zove agresijom, a politički Domovinskim ratom. Sporeći i hrvatsku semantiku i hrvatsku politiku, Srbija sa svoje strane podiže svekolike barikade željenoj i toliko potrebnoj politici istinskoga pomirenja među narodima koje dijeli poznati psihološki (i politički) "kompleks malih razlika". Silujući povijest, odstupa se od mudroga savjeta Václava Havela da "naša budućnost nije u našoj prošlosti" i ugrožava zajednička, tj. europska budućnost, uime sukobljene prošlosti.

Kad nema suglasnosti ni o tome što se u jednome ratu dogodilo, tko ga je pokrenuo i s kakvim motivima i ciljevima, kao što se to ponavlja bez kraja i konca u vezi s ratom u bivšoj Jugoslaviji, onda povijest izbija na površinu, ne toliko u pozitivnoj ulozi učiteljice života, koliko u negativnoj funkciji neprijatelja svake pozitivne politike. Sve što u takvim prilikama izgleda jednostavno, s mukom dolazi pameti onima koji su ne tako davno tikve nerazumne politike s vragom sadili, pa se ne mogu osloboditi ni vraga u sebi ni tikava oko sebe. Našlo bi se i danas na našim političkim prostorima, čak i u vodećim ulogama, takvih likova koji usporavaju pomirenje time što kod drugih, uglavnom kod žrtava, traže dlake u jajetu (tko hoće dlake tražiti, taj će i balvan naći), ne videći da rat nije bezgrešno začet, prije svega kod pokretača rata. Neki od aktera sadašnje politike proveli su devedesete godine u postelji s najcrnjim vragom od kojega je potekla sva nedonoščad prekrajanja granica i protjerivanja naroda.

Možda su mudriji, i pokvareniji od njih, gurnuli u vatru jednu garnituru koja je mogla obećati "olako brzinu" u provedi dijaboličnoga plana po kojem će "jedan narod živjeti u jednoj državi" a svi drugi silom ili milom iseljavati. I koji se, na kraju, mjerio u stotinama tisuća mrtvih, ranjenih, silovanih i protjeranih, a ne samo u razorenim gradovima, oskvrnutim grobovima, uništenim crkvama, pokradenim muzejima... Dok su na sceni suradnici i pomagači mračnih ličnosti iz mračnih vremena, svako pomirenje je kao roba s urođenom greškom: ljudi rata teško postaju ljudi pomirenja.

Dobrovoljni davatelji tuđe krvi

Iskustvo s pomirenjem svjedoči da je to prije svega moralni proces, susret sa samim sobom, prije susreta s "drugom stranom". A to pretpostavlja – priznati svoj dio odgovornosti i krivnje, oprostiti neprijatelju i okrenuti se budućnosti, zajedničkoj, ako je moguće. Pomirenju na Rajni prethodila je ugradnja moralnih temelja koje je najslikovitije i najdublje izrazio Albert Camus u "Pismu njemačkom prijatelju", upućenom još tijekom rata (1943.), kojim je najavio kako će se računi odgovornosti postavljati kad rat završi: "Ni mržnja ni osveta, nego pravda. Ali, pravda zasnovana na istini." Na tom su terenu najveće moralne i političke razlike između procesa pomirenja, kakav su uspješno provele Njemačka i Francuska, i usporenoga pomirenja na Dunavu, između Hrvatske i Srbije, i unutar Hrvatske, između Hrvata i Srba (slično i Srba i Bošnjaka u BiH). U prvom je slučaju postojala samo jedna istina, najprije kao istina oružja, dovedena do kraja kapitulacijom hitlerovskih snaga, zatim kao politička istina, razbijanjem Hitlerova nacističkog režima i svečanom zakletvom saveznika: "Nikad više Reich", i na kraju kao povijesna istina, s presudom u Nürnbergu, kojom su nedvosmisleno potvrđeni pobjednici i poraženi u II. svjetskom ratu. Presuda je bila pravomoćna, istina neupitna, kao jedna i jedina istina; pobjednik koji ne ponizuje poraženoga, poraženi koji ne osporava pobjednika, a zajednički se od loše prošlosti okreću boljoj budućnosti.

Ništa od toga nije se ponovilo nakon rata u bivšoj Jugoslaviji. Iako je, sa svim razlikama u stupnju ideološke zaslijepljenosti masa (i pored "događanja naroda") i intenzitetu zločina (usprkos logorima mučenja i praksi "etničkoga čišćenja"), imao neke srodne elemente s najnegativnijim stranama Velikoga rata – prekrajanjem granica, protjerivanjem ("čišćenje") stanovništva, stvaranjem velikih, "etnički čistih" država, organiziranjem logora, masovnim ubijanjem ljudi druge nacije i vjere, na kraju su presudile razlike u gledanjima velikih sila da kod raspada bivše Jugoslavije vojske budu zaustavljene a rat prekinut, da režim koji je pokrenuo rat i sukobe ne bude demontiran a ključne ličnosti ostanu još neko vrijeme na vlasti! Sve su glavne strane zadržale tako mogućnost da osporavaju pobjedu protivniku, ako ne mogu veličati svoju, pa je stvoren novi apsurd da istome događaju dvije države sudionice daju sasvim oprečna tumačenja. Dok je na djelu takvi odnos prema prošlosti, neizvjesna je svaka budućnost pomirenja koja nije moguća bez čistih moralnih računa i otvorenih, poštenih političkih namjera.

20

VOJNA POVIJEST

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u Oluji: Sva djelovanja protiv 'Srpske vojske Krajine' 1995.

UVODNIK NOVOG BROJA

Nepravedno zapostavljena operacija HV-a “Ljeto 95”

2

Novi broj Vojne povijesti na kioscima od utorka 4.8.

Sve o operaciji „Ljeto 95“ koja je prethodila „Oluji“

Dio ratnika iz tog prekinutog rata, suprotno potrebama pomirenja, nameće i dalje prošlost umjesto budućnosti; za njih je srpski (vojvođanski) opozicijski političar Nenad Čanak rekao nedavno duhovito i točno da su "dileri tamjana" i "dobrovoljni davatelji tuđe krvi". Može ih se prepoznati, među ostalim, i po tome što proslavu "Oluje" svaki put iznova i sve teže doživljavaju kao kamen vezan o noge hrvatsko-srpskih odnosa, ne priznajući da su i sami klesali takav teški teret. Ima sigurno uvijek dovoljno razloga za pitanje: jesu li se hrvatski Srbi trebali, i morali, masovno seliti iz svoje domovine, kako je Nikola Tesla doživljavao Hrvatsku? Za politiku pomirenja nije manje važno drugo, ili prvo, pitanje: jesu li, i zbog čega, trebali ustati protiv hrvatske države koja je – sa svim nervozama i žurbama, pa i u odnosu prema njima – išla svojim legalnim, demokratskim putem? Ili još jedno, možda najsudbonosnije pitanje, za istinsko pomirenje: je li se oružje kovalo u Zagrebu ili u Beogradu? Tko je posvećivao vojske i bacao cvijeće po tenkovima? Nevinih nema, kao što ih nema ni u jednome ratu. Stupanj odgovornosti toliko je različit da se može govoriti o agresoru i žrtvi, i u Hrvatskoj i u BiH.

Da su Francuzi i Nijemci svoje odnose zasnivali na neistinama ili poluistinama o ratu, kakve i danas vladaju na prostoru koji je kontaminirao Miloševićev velikosrpski režim, ne bi još prešli Rajnu pomirenja ni s jedne ni s druge strane. Na njihovu se primjeru pokazalo da je za uspješan proces pomirenja potrebno nekoliko uvjeta, prije svih politička svijest da je dobar i pravedan mir bolji i od "najboljega rata", zatim politička kultura kojoj je suživot u razlikama bolji od nametnute "čistoće", i na kraju, politička elita koja će pokazati put i koja neće manipulirati osjećajima građana koje u izobilju proizvodi svaki rat, i na strani pobjednika, kao euforiju koju treba stišavati, i na strani gubitnika, kao frustraciju koju treba ublažavati. Francuska je, kad se postavljalo pitanje pomirenja, imala sreću da je na svome čelu imala ličnost koja je proizašla iz rata, koja nije mrzila protivnika, koja u pobjedi nije bila ni osvetnička ni revanšistička. Koja je, kako je preporučivao De Gaulleov literarni saveznik François Mauriac, znala ujediniti zahtjeve pravde i obveze slobode.

Njegov program pomirbe dviju država i dvaju naroda uklapao se u viziju "Europe od Atlantika do Urala", kojoj Njemačka, tada njena zapadna polovica, mora ispuniti tri strateška uvjeta: priznati granice DDR – Poljska na Odri i Nisi (što će François Mitterrand postaviti kao uvjet Helmutu Kohlu kod ujedinjenja dviju njemačkih država), ne praviti smetnje "istočnoj politici" Zapada prema tadašnjem SSSR-u (dokaz da je De Gaulle smatrao Rusiju dijelom Europe) i odreći se trajno prava na atomsko oružje. S tim vrapcima u ruci, general De Gaulle mogao je pred Gradskom vijećnicom u Bonnu obećavati goluba demokratske i europske budućnosti "velikom njemačkom narodu", i to na jeziku Goethea i Schillera, da ga svi bolje razumiju i iskrenije prihvate, a poslije toga primiti svoga njemačkog partnera Konrada Adenauera u povijesnom gradu Reimsu, u samoj katedrali gdje je rođeno francusko kršćanstvo (i država) i gdje je okrunjeno 30 francuskih kraljeva (s rukom položenom na Bibliji pisanoj na hrvatskoj glagoljici!).

Za pomirenje je, dakle, nužna politička volja: nju su imali i Francuzi i Nijemci, izmoreni ratom; potrebna je intelektualna i umjetnička pratnja: i na kraju, potrebni su lideri, jake ličnosti koje su sposobne uvjeriti svoje državljane da samo pomireni mogu graditi zajedničku (tj. europsku) budućnost, bez ratova i ratovanja. Francuska je imala generala De Gaullea, kao ratnoga heroja i poratnog vizionara "Europe od Atlantika do Urala"; Njemačka kancelara Adenauera, kao nositelja politike demokratske i europske konstrukcije "države koja neće biti nikad kakva je bila".

Ne čini se, ne samo zbog nervoznih reakcija u osjetljivom vremenu uoči obljetnice "Oluje", da su na Dunavu stvoreni uvjeti za pomirenje kakvo je uspješno izvedeno na Rajni.

>> Srbija priznanje poraza treba učiti od Britanaca nakon njihovog poraza na Galipolju 1915.

>> 'Paljenjem hrvatske zastave namjerno se ugrožavaju međuetnički odnosi'

WhatsApp ima novu mogućnost, mnogi će biti oduševljeni