Sustav zapovijedanja u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani (HRZ i PZO), tijekom operacije „Oluja”, bio je utemeljen na načelu koordinacije Zapovjedništva HRZ-a i PZO-a i sudjelujućih postrojbi. Pod izravnim zapovijedanjem Zapovjedništva HRZ-a i PZO-a bile su zrakoplovne baze 91. (Pleso), 92. (Pula), 94. (Lučko) i 95. (Divulje), te Brigada zračnog motrenja i navođenja (ZMIN), kao glavne operativne snage u operaciji. U pripremnom razdoblju i tijekom izvođenja operacije, uz redovan sustav zapovijedanja, uspostavljena su i dva izdvojena zapovjedna mjesta (IZM). Tako je ustrojen IZM Livno, za područje djelovanja iz smjera jug, te IZM u zrakoplovnoj bazi Pleso za djelovanje iz smjera sjever. U području djelovanja sjever, na svim smjerovima djelovanja, raspoređeni su časnici za vezu HRZ-a (pri zapovjedništvima zbornih područja u Zagrebu, Karlovcu i Gospiću) radi koordinacije i navođenja u tijeku davanja zračne potpore.
„Vazduhoplovstvo RSK” tijekom 1995. godine bilo je organizirano kroz 105. mješovitu zrakoplovnu brigadu („Mešovitu vazduhoplovnu brigadu – 105. MVB“), koja je u svom sastavu imala zrakoplovne i helikopterske postrojbe, odnosno ukupno 31 zrakoplov i 20 helikoptera. U zračnoj luci „Udbina“ bazirano je bilo 12 lovačkobombarderskih zrakoplova J21 („Jastreb“), jedan trenažni zrakoplov N60 („Galeb“), šest lovačkobombarderskih zrakoplova J22 („Orao“) i tri zrakoplova tipa UTVA66, dok je u zračnoj luci „Borovo“ bazirano 11 trenažnih zrakoplova J20 („Kraguj“), koji su korišteni kao laki borbeni zrakoplovi. Helikopterske su postrojbe u svom sastavu imale 18 helikoptera tipa H42 i dva helikoptera tipa Mi8, koji su bazirani u zračnoj luci „Udbina“ i na heliodromu „Golubić“ kod Knina. Helikopteri su isključivo služili za transportne svrhe. Pored navedenoga, postojala je naznaka da se u zračnoj luci „Udbina“ povremeno smještaju i dva lovačka zrakoplova MiG 21 iz sastava „Vazduhoplovstva Republike Srpske“ ili „Vazduhoplovstva Savezne Republike Jugoslavije“.
Glavna značajka „Vazduhoplovstva RSK” bila je nemogućnost operativnoga manevra borbenim zrakoplovima jer je bilo vezano isključivo za zračnu luku „Udbina“, koja je, s druge strane, osiguravala dobre mogućnosti zaštite zrakoplova. Položaj zračne luke „Udbina“ bilo je moguće uspješno braniti protuzrakoplovnim sustavima, zbog kanaliziranoga pravca napada (duž poletno-sletne staze) i okolnoga reljefa. Zračna luka „Udbina“ također je svojim položajem, kao i radijusom djelovanja zrakoplova, koji su na njemu smješteni, osiguravala moguće udare po ciljevima u radijusu od 200 km i time je čitavo područje Republike Hrvatske, osim istočnih dijelova Slavonije i Dalmacije te krajnjega sjevera, predstavljalo moguće područje djelovanja „Vazduhoplovstva RSK”. Namjena „vazduhoplovstva“ predviđala je djelovanje po infrastrukturi HRZ-a i PZO-a, ključnim komunikacijama, industrijskim i urbanim središtima Hrvatske, izvan dometa topništva.
„Vazduhoplovstvo RSK“ dnevno je moglo ostvariti do 40 zrakoplovnih polijetanja, pri čemu je moglo izbaciti do 30 tona ubojnoga tereta. Nadalje, „Vazduhoplovstvo RSK“ imalo je ograničene mogućnosti remonta zrakoplovne opreme pa je uglavnom bilo oslonjeno na „Vazduhoplovstvo Republike Srpske”. Također je postojala mogućnost potpore „Vazduhoplovstvu RSK“ opremom „Vazduhoplovstva SR Jugoslavije“, u mogućem izbijanju sukoba, što bi značilo ojačavanje nekoliko puta. Međutim, takva se predviđanja nisu ostvarila, što se tijekom izvođenja vojno-redarstvene operacije „Oluja” i potvrdilo. U provedbi vojno-redarstvene operacije „Oluja” „Vazduhoplovstvo RSK“ izvršilo je svega jedan zračni napad bombama i raketama po širem području Gospića. „Vazduhoplovstvo Republike Srpske“ bilo je ustrojeno kroz postrojbe borbenih zrakoplova, koji su smješteni u zračnoj luci „Mahovljani“ (Banja Luka) u jačini dviju eskadrila. U svom sastavu imalo je 29 borbenih zrakoplova i to tri lovačka zrakoplova tipa MiG21, 14 lovačkobombarderskih zrakoplova tipa J22 („Orao“) i 12 lovačkobombarderskih zrakoplova tipa J21 („Jastreb“). Pored navedenoga, u svom je sastavu imalo i helikopterske postrojbe koje su smještene na heliodromima „Zalužani“, „Pale“ i „Trebinje“. Na heliodromu „Zalužani“ smješteno je 12 helikoptera tipa SA341N („Gazela“ „Gama“) i 14 helikoptera tipa Mi–8. Na heliodromu „Pale“ bazirana su tri helikoptera tipa SA 341N, dva helikoptera tipa SA341 i jedan helikopter Mi8, dok su na heliodromu „Trebinje“ bazirana četiri helikoptera tipa SA341. Tako je u helikopterskim postrojbama „Vazduhoplovstva RS“ ukupno angažirano 36 helikoptera. Pored navedenoga „Vazduhoplovstvu RS“ može se pridodati i 20 zrakoplova (UTVA75, „Cessna“, „Piper“ i An 2) u vlasništvu aeroklubova (Prijedor i Banja Luka) te poljoprivrednoga zrakoplovstva (Bijeljina), a koji se mogu svrstati pod lake borbene i transportne zrakoplove. Taktički radijus „Vazduhoplovstva RS“ omogućavao je djelovanje po ciljevima u dubini Hrvatske. Protivnička je strana 1995. godine raspolagala velikim brojem protuzračnih sustava, kako topničkoga, tako i raketnoga. Većina tih sustava bila je starijega tipa, a od suvremenijih sustava, toga vremena, posjedovali su topove 40 mm L70 („Bofors“) i rakete (SA11 „Gadafly“).
Na svim protuzračnim sustavima starije izvedbe obavljane su modifikacije, pa i najnovije, koje su tijekom toga razdoblja nudile države bivšega SSSR-a. Glavninu snaga protuzračne obrane protivnika na području pod nadzorom vojski “RSK” i “RS“ činili su laki protuzračni sustavi. Raketni protuzračni sustav S75M („Volhov“) bio je ustrojen u protuzračnu pukovniju, s trima divizijunima, raspoređenim u područjima Banje Luke, Gline, Topuskoga i Knina. Raketni je protuzračni sustav 2K12M („Kub“) kroz ustrojenu protuzračnu pukovniju, raspoređen u pet raketnih bitnica na području Banja Luke, Mahovljana, Vrginmosta, Udbine i Knina. Pored navedenoga, snage protuzračne obrane činilo je i više mješovitih protuzračnih topničkoraketnih divizijuna, raspoređenih na području zračne luke „Mahovljani“, zračne luke „Udbine“, Banje Luke, Bosanske Gradiške i Stare Gradiške, Petrinje, Gline – Topuskoga, Slunja, Knina i Benkovca. Divizijuni u području zračnih luka („Mahovljani“ i „Udbina“) u svom su sastavu imali šest topova 40 mm L70 „Bofors“, 16 trocijevnih topova 20 mm, četiri prijenosna protuzračna lansera „Strijela“ 1M i 12 prijenosnih protuzračnih lansera „Strijela“ 2M. Ostali divizijuni imali su tri topničke bitnice i vod prijenosnih protuzračnih sustava „Strijela“ 2M. Navedeni su divizijuni od naoružanja imali 6 – 12 dvocijevnih protuzračnih topova 30mm M53/57/79, 16 – 24 trocijevna protuzračna topa 20mm M55, do 12 topova 40 mm M1 ili M12 i 12 prijenosnih protuzračnih raketnih sustava „Strijela“ 2M. Osim navedenoga, u području Ljubova i Korenice bilo je razmješteno nekoliko bitnica trocijevnih protuzračnih topova 20 mm M55. U organskom sastavu lake brigade „Srpske vojske Krajine“ (SVK) ustrojen je vod protuzračne obrane, koji je u svom sastavu imao četiri jednocijevna protuzračna topa 20mm M75 i šest prijenosnih protuzračnih lansera „Strijela“ 2M.
Dok je u pješačkim brigadama „Srpske vojske Krajine“ ustrojena bitnica protuzračne obrane s četirima trocijevnim protuzračnim topovima 20 mm M55 i 12 protuzračnih prijenosnih lansera „Strijela“ 2M. Za neposrednu protuzračnu zaštitu Knina razmješteno je deset prijenosnih protuzračnih lansera „Strijela“ 1M i nekoliko lansera sustava „Romb“ (SA8 „Gecko“). Protuzračni raketni sustavi „Kub“ i „Volhov” upotrebljavani su decentralizirano, a svaka bitnica je ujedno činila stožer protuzračnih snaga u manjem području oko sebe. Spomenute bitnice često su mijenjale položaj, pomičući se za oko 10 km, te su izvodile prikrivanje položaja. Sve navedene snage držale su opremu u pripravnosti za brzo uključenje u borbeno djelovanje (6 – 8 minuta). Postrojbe SVK-a uz bojišnicu, obično su protuzračne topove 20 mm koristile za protupješačko djelovanje. Protuzračni sustavi SVK-a bili su optimalno iskorišteni i dobro međusobno povezani, a upotrebljavani su izvan uobičajenih pravila upotrebe i grupiranja. Navedenim sustavima štitila se optimalna površina i gotovo sve visine u području štićenih objekata. Zbog atipične uporabe protuzračnih sustava, iznimno je teško bilo odrediti broj zrakoplova koje bi protuzračna obrana protivnika mogla uništiti ili oštetiti, a procjene su bile oko 15 zrakoplova u jednom naletu. Sustav „VOJIN“ (zračnoga motrenja i navođenja) RSK-a i RS-a bio je ustrojen u bojnu (bataljun VOJIN) sa satnijama (četa VOJIN) na Majevici, Kozari, Petrovoj gori, Plješivici i Kninskoj Plješivici, s radarima S600 i P35, te vodovima na Prosari, u selu Šušnjar (tt342), Slunju i Promini, opremljenim radarima „Giraffe“ i P12.
Protivnik je svoj radarski sustav optimalno rasporedio iskoristivši prijeratne te novouređene ratne položaje. Izgradnjom nekoliko novih radarskih položaja upotpunjen je cjelokupni sustav s težištem osmatranja prema zračnim lukama „Pleso“ i „Split“. Sustav je omogućavao nadzor zračnoga prostora Republike Hrvatske iznad 500 m, a samo djelomično ispod te granice. Male visine protivnik je pokrivao razgranatom mrežom motritelja zračnoga prostora u obliku “seoskih straža”. Međutim, cijelo vrijeme rata sumnjalo se da postoji i sustav dojavitelja, raspoređenih oko zračne luke HRZ-a, a kojima je bila zadaća dojavljivati polijetanje naoružanih zrakoplova HRZa. S druge strane, sustav „VOJIN“ Savezne Republike Jugoslavije, zasnovan je na prijeratnom rasporedu radarskih položaja što mu je omogućavalo potpuni nadzor zračnoga prostora istočne Slavonije, kao i područje Dubrovačkoga zaleđa i Konavala.
Nakon uspješnoga provođenja vojno-redarstvene operacije „Oluja“, protivničke su snage u velikoj mjeri ostale bez većega dijela svoje opreme. Dio je opreme u ratnim djelovanjima uništen, dio su zarobile snage HV-a, a mali dio uspio se izvući na područje Republike Srpske, te poslije na područje Savezne Republike Jugoslavije. Tijekom priprema za provedbu vojno-redarstvene operacije „Oluja” postrojbe HRZ-a i PZO-a izvršavale su svoje zadaće na nekoliko načina. Zrakoplovno-tehnička služba svoje je zadaće, vezane za predstojeća borbena djelovanja, izvršavala kroz redovita te pojačana održavanja zrakoplovne opreme. Budući da je tijekom cijele 1995. godine upotreba helikoptera bila izrazito česta (u operacijama koje su prethodile „Oluji“), a zrakoplova nešto malo manja, bilo je potrebno izvršiti velik broj redovnih pregleda (25, 50, 100-satni pregled), te i velik broj izvanrednih pregleda. Tako je, primjerice, na helikopterima ukupno izvršeno 199 takvih pregleda. Postrojbe zračnoga motrenja i navođenja (ZMIN) svoje sudjelovanje u zadaćama priprema borbenih djelovanja iskazale su kroz neprekidno praćenje zračnoga prostora i osiguravanje protoka informacija o stanju u zračnom prostoru. Navedene postrojbe ZMIN-a ustrojenu su u brigadu ZMIN, koja je na području Hrvatske imala 13 radarskih postaja (Kurilovec, Sisak, Bjelovar, Ivančica, Gojilo, Kozjak, Pula, Zadar, Đakovo, Borinci, Čepin, Donji Miholjac i Brđani). Postrojbe protuzračne obrane nisu izravno bile podređene zapovjedništvima HRZ-a i PZO-a, nego su preko zapovjedništava zbornih područja bile raspoređene za zaštitu pojedinih objekata, odnosno težišno pravca Zagreb – Karlovac – Sisak – Kutina.
Foto: Vinko Šebrek
Kako je bilo poznato da protivnik ima vrlo snažnu protuzračnu obranu u sastavu pješačkih postrojbi, kao i da raspolaže s velikim brojem protuzračnih sustava srednjega i velikoga dometa, pripreme pilota zrakoplova bile su usmjerene na izvršavanje zadaća na ekstremno malim visinama. Istovremeno su na izdvojena zapovjedna mjesta (IZM) zbornih područja upućeni časnici za navođenje (ČZN) HRZ-a te je redovito vođena obavještajna radna karta, a s pilotima se provodila priprema pred odlazak na izvršenje zadaće. Nadalje, ČZN su usko surađivali s obavještajnim časnicima zbornih područja, operativnih skupina i postrojbi za čije je potrebe planirano izvršavanje zadaća. Planom je predviđeno da eskadrile lovačkih zrakoplova ostvare svoja borbena djelovanja kroz zrakoplovnu potporu postrojbama HV-a udarom po ključnim ciljevima neprijatelja, unaprijed razrađenim. Drugi način pružanja potpore postrojbama HV-a ostvaren je kroz djelovanja po pozivu, tijekom odvijanja samih borbenih djelovanja. Uz potporu postrojbama HV-a, postrojbe lovačkih zrakoplova borbena su djelovanja ostvarivali i kroz protuzračnu obranu teritorija, patroliranjem dežurnoga dvojca tijekom cijeloga vremena provedbe operacije „Oluja“. Paralelno s navedenim provodile su se pojačane mjere operativnoga prikrivanja navedenih priprema postrojbi HRZ-a i PZO-a.
U vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja”, HRZ i PZO sudjelovali su sa svim svojim raspoloživim potencijalima: 17 borbenih zrakoplova MiG21 (od 21 ili 81 posto ispravnih, ustrojenih u tri lovačke eskadrile, od 11. kolovoza 1995. godine ispravnih je i borbeno uporabljivih 18 zrakoplova MiG21), pet borbenih helikoptera Mi24 (eskadrila borbenih helikoptera, 100 posto operativni), devet transportnih helikoptera Mi8 (od 11 ili 82 posto ispravnih, ustrojenih u eskadrilu transportnih helikoptera), četiri transportna zrakoplova An2 (50 posto ispravnih, ustrojenih u eskadrilu transportnih zrakoplova), te jednim zrakoplovom An2 i helikopterom Mi24 za elektronsko djelovanje. Navedena sredstva većim su dijelom bila koncentrirana u zrakoplovnim bazama i to kako slijedi: zračna luka „Pleso“ (13 zrakoplova MiG 21, jedan helikopter Mi24 za protuoklopnu borbu, tri zrakoplova An2 za transport te jedan zrakoplov An2 i jedan helikopter Mi24 za elektroničko djelovanje), zračna luka „Pula“ (četiri MiGa 21), zračna luka „Divulje“ (dva MiGa 21, pet helikoptera Mi8 za transport i jedan An2 transportni zrakoplov), heliodrom „Sinj“ (dva helikoptera Mi24 za protuoklopno djelovanje), heliodrom „Požega“ (dva helikoptera Mi24 za protuoklopno djelovanje) i heliodrom „Lučko“ (sedam helikoptera Mi8 za transport). U osamdesetak sati koliko je trajala operacija „Oluja” izvršeno je nešto manje od 250 borbenih letova. Piloti su lovačkih eskadrila, leteći na nevjerojatno malim visinama, uništavali protivnička zapovjedna mjesta, središta veze i po pozivu pružali pomoć pješačkim postrojbama. Eskadrile borbenih helikoptera, transportnih helikoptera i transportnih zrakoplova, dale su značajan doprinos u izviđanju, protuoklopnoj borbi te transportu ljudstva i opreme. Unatoč velikom naprezanju ljudskih i materijalnih potencijala, tijekom provedbe operacije „Oluja“ nije bilo poginulih pripadnika postrojbi HRZ-a. Četvrtoga kolovoza 1995. godine u 5.00 poletio je prvi dvojac lovačkih aviona MiG21 sa zračne luke „Pleso“ na izvršenje svoje borbene zadaće, čime je započela operacija „Oluja”. Prvo borbeno djelovanje bilo je usmjereno na protivničko radiorelejno čvorište Ćelavac i Magarčevac, kao i zapovjedno mjesto brigade u selu Bunić. Onesposobljavanjem ili uništenjem zapovjednoga mjesta i središta veze stvorena je taktička i operativna nadmoć Hrvatske vojske. Nakon izvršenja planskih djelovanja po unaprijed izabranim objektima, postrojbe kopnene vojske imale su stalnu potporu borbenih zrakoplova i helikoptera, koji su djelovali po pozivu zapovjednika zbornih područja. Takvim djelovanjem neutralizirani su protivnički položaji u Starom Češkom Selu kod Petrinje i Donjim Jamama na rijeci Kupi i sjeverno od Gline. Pored izvršavanja borbenih zadaća, stalno su izvršavani letovi u svrhu nadzora i zaštite zračnoga prostora Republike Hrvatske.
Tijekom ovoga dana oštećena su tri zrakoplova, dva su poslije zamjene motora već iste noći vraćeni u postrojbu, dok je treći zbog težega oštećenja krila i horizontalnoga repa, ostao na remontu. Drugoga dana „Oluje” borbeni zrakoplovi onesposobili su radiorelejno čvorište Piramida na Zrinskoj Gori. Toga dana izvršeno je i djelovanje po pozivu i neutralizirani su položaji protivnika na Generalovu Brdu i u Turnju. Uništena su četiri oklopna vozila na prometnici kod Biovičinoga Sela. Nadalje, zrakoplovi su borbeno djelovali prema skladištu „Stara straža“ kod Knina i oklopnim vozilima na prometnici Slunj – Cetingrad. Pored toga, jedan dvojac zrakoplova borbeno je djelovao po zračnoj luci „Udbina“, koji je nakon toga onesposobljen za uporabu, čime je zaustavljeno izvlačenje preostale opreme i ubojnih sredstava. Tijekom dana izvršeni su daljnji udari na protivnička središta veze, potom je ponovno borbeno djelovano po protivničkim položajima kod Petrinje i Turnja. Naneseni su veliki udarci protivničkim oklopnim snagama na prometnicama kod Mošćenice, Slunja i Cetingrada. I tijekom drugoga dana izvršavane su zadaće nadzora i zaštite zračnoga prostora države. Tijekom ovoga dana lakše je oštećeno pet zrakoplova koji su svi istoga dana popravljeni i vraćeni u svoje matične letačke postrojbe. Trećega dana provedbe vojno-redarstvene operacije „Oluja“ borbeni zrakoplovi uništili su protivnički višecijevni bacač raketa i više oklopnih vozila na prometnici između brda Babina Gora i Velikoga Brda. Istoga dana neutralizirana su protivnička oklopna vozila u Marinbrodu, a na Brezovoj glavi uništeno je zapovjedno mjesto i minobacačka bitnica. Za vrijeme patroliranja zračnim prostorom uočen je jedan zrakoplov kako ispaljuje raketu na tvornicu u Kutini, ali zbog sumraka, jake sumaglice i prekasnoga uočavanja nije izvršeno djelovanje prema njemu.
U završnim borbenim djelovanjima, tijekom provedbe vojno-redarstvene operacije „Oluja”, borbeni zrakoplovi djelovali su isključivo po pozivu kao i u službi zaštite državnoga područja. U tim djelovanjima neutralizirani su protivničko zapovjedno mjesto u Srbu, više oklopnih vozila kod Pezrovca i u Bosanskom Novom, kao i skladište u Ličkoj Kaldrmi. Završnoga dana vojno-redarstvene operacije „Oluja“ izvršeno je više borbenih djelovanja po pozivu. Djelovalo se borbenim zrakoplovima po protivničkim položajima u području Bosanskog Novog, sela Svodno i Blagaj Rijeke. Sljedećih desetak dana, po uspješnom okončanju vojno-redarstvene operacije „Oluja“, letačke postrojbe bile su u pripravnosti za izvođenje borbenih djelovanja, koja u konačnici nije bilo potrebno izvršavati.
Zbog svojih jedinstvenih karakteristika, područja odvijanja borbenih djelovanja i stanja na terenu te taktike uporabe helikoptera, helikopterske su postrojbe bile razmještene na više mjesta. Tako su helikopteri iz sastava Eskadrile borbenih helikoptera dijelom bili smješteni u Sinju i bili su u pripravnosti za djelovanje po pozivu zapovjednika Južnoga bojišta, kao podrška kopnenim snagama na tomu dijelu bojišta (nisu izvodili konkretne zadaće). Dio eskadrile koji je ostao na „Plesu“ djelovao je na području Banovine i Korduna, pružajući blisku paljbenu potporu postrojbama HV-a, kao i borbeno djelujući po pozivu na utvrđene objekte i oklopna sredstva protivnika. Helikopterom opremljenim za elektroničko djelovanje (Mi24), a u suradnji sa 277. satnijom za elektronsko izviđanje i Središnjicom za elektronsko djelovanje (SED), izvođeni su letovi za potrebe SED-a, kako u pripremi operacije, tako i tijekom operacije te je vršeno elektronsko izviđanje i termovizijsko snimanje. Time su prikupljeni značajni podatci za samu pripremu, a poslije i za samo izvođenje planskih aktivnosti. Budući da su snage HV-a, koje su vršile pretraživanje područja, imale naznaka da se dio protivničkih snaga još skriva u šumama na području oko Knina, 31. kolovoza 1995. godine, helikopteri Mi24 sudjeluju u akciji pretraživanja područja oko Knina, ali bez borbenih djelovanja. Tijekom priprema i provedbe vojno-redarstvene operacije „Oluja”, letačke postrojbe transportnih helikoptera Mi8 provode kontinuirano prevoženje ljudi i materijalnih sredstava na položaje postrojbi HV-a i Specijalne policije MUP-a, svugdje gdje je pristup bio usporen i otežan. Navedena prevoženja transportnim helikopterima bitno su utjecala na održavanje dostignutih položaja na nepristupačnom području jer su uvelike olakšavala opskrbu svim potrebnim materijalnim sredstvima za uspješno preživljavanje u negostoljubivom području te se uvelike povećavala manevarsku sposobnost i mogućnost ojačavanja postrojbi na položajima. Ove su aktivnosti bile izrazito značajne u pripremi operacije „Oluja” kada je za potrebe HVa transportnim helikopterima prevezeno 375,7 tona tereta, a za potrebe Specijalne policije MUPa 150,3 tona tereta. Osim navedenoga, Eskadrila je transportnih helikoptera tijekom provedbe i odmah nakon okončanja vojnoredarstvene operacije „Oluja“ svojim kapacitetima prevezla 344 ranjenika. Na navedenoj zadaći posebno je značajno bilo angažiranje transportnih helikoptera Mi8 iz sastava Zrakoplovne baze u Divuljama.
Kao posebne zadaće postrojbe HRZ-a i PZO-a izvršile su prevoženje predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i drugih visokih državnih dužnosnika u Knin po njegovu oslobođenju. U sklopu posebnih zadaća značajnu ulogu zrakoplovne postrojbe odigrale su u praćenju „Vlaka slobode” po okončanju vojnoredarstvene operacije “Oluja”, od Zagreba preko oslobođenih područja (Generalski Stol – Medak – Gračac – Knin – Drniš) do Splita.
Tijekom izvršenja navedene zadaće lovački zrakoplovi i borbeni helikopteri pružali su zaštitu iz zraka, dok su transportni helikopteri prevozili potrebno ljudstvo za moguće dodatne zadaće osiguranja Predsjednika Republike Hrvatske i njegove pratnje te za transport potrebne telekomunikacijske i druge opreme. Postrojbe ZMIN-a tijekom provođenja vojno-redarstvene operacije „Oluja“ zadržale su svoje položaje u odnosu na opisani prethodni raspored. Tijekom priprema za samu operaciju izvođeno je razmještanje postrojbi i uređaja prikriveno noću, učinkovito i bez gubitaka.
Postrojbe ZMIN-a svoje su djelovanje u borbenim zadaćama iskazale kroz neprekidno praćenje zračnoga prostora i osiguravanje protoka informacija o stanju u zračnom prostoru. Tako su „valom obavješćivanja” davani podatci o situaciji u zračnom prostoru svima koji su za to imali potrebe. Vršeno je motrenje zračnoga prostora radarski, kao temeljni način rada i vizualno, kao nadopuna radarskom motrenju. Motrenje je vršeno na malim i srednjim visinama cjelokupnoga područja Republike Hrvatske na težišnim pravcima: svi pravci koji sa zračne luke „Banja Luka“ izlaze na područje Republike Hrvatske, Batajnica – Vinkovci – Đakovo – Osijek, Podgorica – Dubrovnik – Ploče – Split, Zemunik – Zadar – Šibenik – Split i cjelokupni zračni prostor Bosne i Hercegovine na malim i srednjim visinama.
Tada postojećim radarskim uređajima, računalnom i pomoćnom opremom te sustavom telekomunikacija, pokrivenost Hrvatske radarskim poljem omogućavala je otkrivanje svih letjelica u zračnom prostoru na visinama iznad 500 metara, s težištem na spomenutim mogućim pravcima naleta protivničkoga zrakoplovstva. Radarskim motrenjem otkriven je veliki broj letova protivničkih zrakoplova i helikoptera na privremeno okupiranom dijelu Hrvatske te je praćeno djelovanje snaga NATO-a u akciji zabrane letenja iznad Bosne i Hercegovine. Distribucija prikupljenih podataka vršila se, uobičajenim načinom, po „kodu” ZMIN-a i automatizirano sustavom „PIPIN“. Ograničenje u radarskom motrenju bile su tehničke značajke radarskih uređaja, poglavito radara motritelja OAR M61 i P15.
Trima radarskim postajama opremljenim za mjerenje visine i radiouređajima za vezu „zemlja – zrak” izvodilo se usmjeravanje i pružanje navigacijske pomoći svim vrstama zrakoplova i helikoptera te presretanje, odnosno navođenje lovačkih zrakoplova. Tijekom provedbe operacije „Oluja“ neprekidno je prisluškivan protivnički „val obavješćivanja“ iz „Centra vazduhoplovnog osmatranja, javljanja i navođenja“ u Banjoj Luci, a prikupljeni su podatci korišteni za potrebe HRZ-a i HV-a u stvarnom vremenu. Međutim, s druge strane, provođene su mjere zaštite u okviru taktičko- tehničkih značajki opreme postrojbi ZMIN-a. Tako je svakodnevno vršen manevar frekvencijom radiouređaja, upotrebljavani su kodni nazivi za postrojbe i njihove dijelove, korišteni su „razgovornici” za šifrirano komuniciranje te se izvodilo inženjerijsko prikrivanje radarskih položaja te izrada lažnih radarskih položaja. Tijekom provedbe vojno-redarstvene operacije „Oluja”, na području Republike Hrvatske radarske postaje Brigade ZMIN-a imale su ustrojenu protuzračnu obranu vlastitim snagama i sredstvima, kroz pridodane vodove protuzračne obrane za neposrednu zaštitu (na svakom radarskom položaju). Tijekom operacije „Oluja“ protivnik je borbeno djelovao iz svoga zračnoga prostora samo po radarskom položaju „Gojilo”, bez ikakvoga učinka.
>> Pobjegli traktorima, avione ostavili
goni bandu preko izvora..