Raritet je kad stigne pozivnica za predstavljanje knjige kojoj je naslov „Vrgorac 1690.“ i u podnaslovu „Izvještaj mletačkoga generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Alessandra Molina o oslobađanju Vrgorca od Osmanlija” čiji je autor Branko Radonić.
Knjigu je nedavno, na 332. obljetnicu oslobođenja Vrgorca od Osmanlija, predstavilo Društvo prijatelja vrgorske starine. Knjiga donosi pregled povijesti Vrgorca u vrijeme Morejskog rata (1684.-1699.) te prijevod, prijepis i faksimil izvještaja mletačkog providura Molina o oslobađanju Vrgorca od Osmanlija u studenom 1690. godine. Knjiga je i kritičko izdanje gdje se Molinov izvještaj uspoređuje s drugim povijesnim izvorima i literaturom koji su se u posljednja tri stoljeća bavili ovom temom. A kad je o Morejskom ratu riječ, još jedna zanimljivost. Njime se prije dvadesetak godina bavio dr. sc. Ante Nazor, danas ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Nazor se ranije bavio ranijim razdobljima hrvatske povijesti. Tako je 2001. objavio izvorni znanstveni rad pod nazivom „Poljičani u Morejskom ratu (1684.-1699.)“. Ovdje ću prenijeti njegov sažetak, kao mali podsjetnik na Morejski rat: „Morejski rat započeo je 29. travnja 1684., nakon što je Mletačka Republika pristupila Svetoj ligi (papa, Habsburška Monarhija, Poljska Kraljevina) i objavila rat Osmanlijskom Carstvu. Do tada su ustanici već oslobodili gotovo cijelu sjevernu Dalmaciju, te Makarsku i Zadvarje (Duare) u srednjoj Dalmaciji. S obzirom na suprotstavljene strane i masovno sudjelovanje domaćega stanovništva i kršćanskih prebjega te načina ratovanja, Morejski rat na području Dalmacije bio je nastavak Kandijskoga rata.
Veliki vojni uspjesi Mlečana u Dalmaciji u Morejskom ratu jesu osvajanje Sinja (30. rujna 1686.) i Knina (11. rujna 1688.) s okolicom, čime je određena granica sjeverne Dalmacije prema Bosni (planina Dinara). Do kraja Morejskoga rata Osmanlije su protjerane iz svih važnijih gradova ili utvrda Dalmacije, osim iz Imotskoga. U Morejskom ratu, kao i u prethodnom Kandijskom, na strani Mlečana sudjelovali su brojni Hrvati iz Dalmacije, pa tako i Poljičani. U otvoren sukob s Osmanlijama, Poljičani su se uključili napadom na Nučak, krajem ožujka 1685. Zabilježeno je da su Poljičani u prvom razdoblju Morejskoga rata (do 22. siječnja 1689.) sudjelovali u neuspjeloj mletačkoj opsadi Sinja (od 1. do 9. travnja 1685.), a vjerojatno i u pobijedi nad Osmanlijama kod Klisa neposredno nakon toga, zatim u obrani Zadvarja (18. lipnja 1685.) i Poljica (srpanj 1686.), pa u osvajanju Sinja (1686.) i njegovoj obrani (1. travnja 1687.), u osvajanju Kule Norinske, Herceg Novoga (rujan 1687.), Knina (rujan 1688.) i u borbama oko Čitluka i Gabele. U tim bitkama Poljičani su se dokazali kao srčani, odani i disciplinirani vojnici. Vrlo je vjerojatno da su Poljičani sudjelovali i u ostalim većim vojnim pohodima koje su Mlečani poduzimali protiv Osmanlija u Dalmaciji prije sazivanja mirovnih pregovora u Srijemskim Karlovcima 1699.
Osim toga, Poljičani su sudjelovali i na bojištima izvan Dalmacije (na primjer na Moreji). Premda je sazivanjem mirovne konferencije u Srijemskim Karlovcima, gdje su mirovni ugovor potpisali predstavnici Habsburške Monarhije, Poljske i Rusije (26. siječnja 1699.), završio i Morejski rat, konačni ugovor o miru između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva potpisan je 7. veljače 1699. u Beogradu. Granica (“Linea Grimani”) novih posjeda (“Acquisto nuovo”) koje su Mlečani stekli u Morejskom ratu, prostirala se od tromeđe Medviđa Glavica na Debelom brdu sjeverozapadno od Knina, uzduž Dinare iznad Golubića, Vrlike, Koljana, Sinja i Ruda, pa iznad Aržana, Studenaca, Zadvarja, Slivna, Vrgorca i Komina do Gabele, a zatim se od utvrde Čitluk iznad Gabele spuštala preko Kopita na brdu Polici do morske obale (obuhvačajući Metković i Opuzen) na najistaknutijoj točki poluotoka Kleka. Mlečani su prilikom razgraničenja također zaposjeli i dio hrvatske obale, otprilike od Baga do ušća Zrmanje, čime se mletački novi posjed u Dalmaciji povećao za 5200 km2 , pa je ukupno izno[1]sio oko 10000 km2 . Prema tome, odredbama Srijemskokarlovačkoga mira (26. siječnja 1699.), odnosno naknadno potpisanoga mletačko-osmanlijskog sporazuma u Beogradu (7. veljače 1699.), Poljica su pripala Mletačkoj Republici.“
Vrijednost ove knjige o Vrgorcu upravo je u tome što se bavi razdobljem mletačke uprave na hrvatskim prostorima. A o Mletačkoj Republici općenito imamo jako malo toga na hrvatskom jeziku. Nadam se da će autor nastaviti na tom tragu, jer arhivi su očito prepuni materijala koji čekaju obradu i objavljivanje, a jako je malo naših autora koji se bave tim razdobljem.
