Kada se početkom kolovoza 1995. godine Hrvatska odlučila provesti legitimnu vojno-redarstveno operaciju Oluja ‘95 s ciljem oslobađanja okupiranog teritorija Republike Hrvatske s kojega su srpski pobunjenici protjerali gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo i s kojega su neprekidno terorizirali hrvatske i bosanske gradove, jedan od ciljeva te akcije bila je vojna deblokada grada Bihaća i Cazinske krajine, čijemu je stanovništvu prijetio genocid većih razmjera negoli onaj koji su izvele srpske snage pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića u srpnju iste godine nad stanovništvom Srebrenice.
Ironijom sudbine grad Bihać više od pet stotina godina ranije bio je desetljećima u okruženju osmanskih snaga te je stanovništvo godinama patilo od pomanjkanja hrane i čestih osmanskih pljačkaških provala. Iako je Bišćanima često iz Beča obećavana pomoć i deblokada, to se tog ljeta 1592. godine nije dogodilo...
Zbog svojeg izuzetnog geografskog položaja na srednjem toku rijeke Une, jedne od najvažnijih srednjovjekovnih komunikacija od Panonske nizine prema Hrvatskoj i dalje prema Dalmaciji, Bihać se vrlo rano razvio kao važno prometno središte te stoga ne iznenađuje što je već u 1262. godine od ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. taj grad dobio status slobodnog kraljevskog grada sa svim povlasticama i obvezama koje su iz toga proizlazile. Već tijekom istoga stoljeća u gradu su sagrađeni cistercitski i dominikanski samostan. Stanovništvo Bihaća znatno je gospodarski profitiralo zbog njegove pozicije na važnom “unskom putu” te su se u njemu održavali redoviti sajmovi. Štoviše, podno same utvrde zavilo se značajnije podgrađe, varoš, čiji su stanovnici birali svoje suce i imali svoju samoupravu. Od godine 1434. Bihaćem su gospodarili knezovi Frankapani. Te je godine grad založio kralj Žigmund Luksemburški za 42000 dukata Potom su od kraja 15. stoljeća Bihaćem gospodarili hrvatski hercezi i banovi, poput Ivaniša Korvina ili Andrije Botha, ali su se Frankapani i dalje pozivali na svoje pravo na taj grad.
Tijekom 16. stoljeća Bihać je bio jedan od najvećih onodobnih hrvatskih gradova s mnogobrojnim crkvama, poput crkve sv. Antuna, pa crkve sv. Lucije, potom crkve sv. Marije te crkve sv. Jakova, crkve Sv. Duha, kao i crkve sv. Marije Magdalene. Grad je u to doba imao nekoliko tisuća stanovnika te je u njemu zasjedao i hrvatski plemićki Sabor. Nakon katastrofe ugarskohrvatske vojske na Mohačkom polju, nakon čega je ubrzo pala i Jajačka banovina koju je još sredinom 15. stoljeća osnovao kralj Matijaš Korvin kako bi zaustavio osmanski prodor dalje prema Slavoniji i Ugarskoj, tj. prema Hrvatskoj, cijelo se Pounje našlo na udaru kako osmanske vojske, tako i osmanskih pljačkaških hordi. Padom Dubice 1537. i Kostajnice 1556. godine praktički se raspala protuosmanska linija obrane u donjem Pounju.
Slična je sudbina desetak godina poslije pogodila i srednje Pounje. Naime, nakon pada izuzetno važnih tvrdih gradova Otoke i Krupe u osmanske ruke 1565. godine, nezaustavljivo se počela raspadati hrvatska obrana i u srednjem Pounju. Izuzetno teška godina bila je 1576. kada su u osmanske ruke došle i važne utvrde Cazin i Ostrožac, čime je jedina preostala veza Bihaća sa slobodnim teritorijem postala komunikacija od Bihaća preko Izačića, Drežnika i Slunja prema novoizgrađenom Karlovcu. Nakon što je zbog nemogućnosti daljnje obrane i straha da Osmanlije preuzmu utvrdu karlovački general Josip Thurn 1584. godine naredio da se napusti i razori utvrda Brekovica koja se nalazila na visokim stijenama kanjona rijeke Une nizvodno od Bihaća, Osmanlijama je otvoren put u Bihaćko polje s te strane te su gradu Bihaću jedina daljnja obrana bile njegove čvrste zidine, o čijemu izgledu svjedoče pisani povijesni izvori, ali i nekoliko onodobnih grafika s vedutama grada. Ipak, grad je u to doba napustila većina njegova stanovništva, tako da je nekoć velik i bogat grad početkom zadnjega desetljeća 16. stoljeća sveden na samo 5000 stanovnika.
Kada je 1590. godine dovršena linija protuosmanske obrane na rijeci Kupi, koju je dvadesetak godine ranije zamislio kapetan Ivan Lenković, a činile su je manje i veće utvrde koje su blokirale prelaze preko te rijeke osmanskim pljačkaškim četama, Hasan-paša Predojević odlučio se za promjenu ratne taktike te je planirao osvojiti sisački kaštel kao jednu od najčvršćih kršćanskih točaka obrane na kupskom bojištu. Nakon što je 1591. godine neuspjelo opsjeo sisački kaštel, iduće je godine Hasan-paša nasuprot njemu sagradio osmansku Petrinju, ali isto tako, kako bi osigurao svoje zaleđe, odlučio se obračunati s Bihaćem, tim kršćanskim otokom u osmanskom okruženju. U Bihaću je u tome trenutku situacija bila neizdrživa. Naime, kao pripremu za konačnu opsadu tvrdoga Bihaća, Osmanlije su u rujnu 1591. zauzeli važnu utvrdu Ripač uzvodno od Bihaća koja je branila ulaz u Bihaćko polje s južne strane. Bila je to posljednja kršćanska utvrda u užoj okolici Bihaća koja još nije pala u osmanske ruke te su od tog trenutka zidine grada Bihaća i hrabrost njegovih branitelja bile jedina preostala obrana jer je već otprije napuštena utvrda Sokol. Očekujući skorašnju opsadu, tadašnji bihaćki kapetan Krištof Obričan naredio je u proljeće 1592. godine dodatno utvrđivanje gradskih bedema, ali su ga uskoro uhitili Osmanlije, i to dok je, nalazeći se izvan grada, nadgledao radove na gradskim zidovima. Na njegovo mjesto imenovan je kapetan Josip Dornberg, no do njegova dolaska u grad zapovjedništvo je preuzeo kapetan Josip Lamberg na čiju je molbu u grad iz Karlovca došla četa od 100 uskoka koja je dovezla i nešto hrane i municije. Bila je to zadnja pomoć koju su građani Bihaća primili te je ukupan broj bihaćkih branitelja bio oko 400 vojnika. Utvrdivši prije osvojeni Ripač, pojavio se u srijedu 10. lipnja 1592. godine Hasan-paša s vojskom od 5000 vojnika i mnogobrojnim topovima pred zidinama Bihaća.
Istoga dana, Osmanlije su ostavile knjigu pred velikim mostom preko kojega se ulazilo u Bihać, s porukom kapetanu Josipu Lambergu i uvjetima o predaji grada. Štoviše, iste večeri poslao je Hasan-paša u grad na pregovore nekoga Ivana Jurišića Keletu, koji je nešto ranije prešao na islam, ali ga je Lamberg odbio primiti. Štoviše, poslao je Lamberg još iste večeri glasnike u Karlovac koji su trebali zatražiti od karlovačkog generala Andrije Auersperga što bržu vojnu pomoć. Nastojeći održati moral branitelja i stanovnika grada, organizirao je Lamberg 13. lipnja javnu prisegu svih branitelja, kako domaćih Hrvata, tako i uskoka te njemačkih vojnika. Svi su prisegnuli da će braniti grad do posljednje kapi krvi. Idućega dana i civilna je gradska vlast poslala glasnike generalu Auerspergu s molbom za pomoć istaknuvši pritom da su svi spremni “poginuti kao starovjerci kršćani i katolici”.
Rasporedivši svoje topništvo u tri grupe, u nedjelju, 14. lipnja, Hasan-paša je započeo bombardiranje grada. Prvi dio topništva rasporedio je Hasanpaša na brežuljak Pokoje na desnoj obali Une nizvodno od Bihaća, a drugi pak dio jugoistočno od grada na sjeverne padine uzvišenja zvanog Debeljača, tj. Somišlje. Za treći dio topništva izvori bilježe da je bio razmješten “medju vodami” te je vrlo vjerojatno riječ o prostoru između rječice Klokot i rijeke Une na uzvišenju Muratovići zapadno od Bihaća. Razmjestivši na ovaj način svoje topništvo oko grada, Osmanlije su mogli po njemu tući iz svih smjerova. Budući da povijesni izvori bilježe kako su Osmanlije preko mosta jurišale na gradske zidine, može se pretpostaviti da je dio osmanskog pješaštva bio raspoređen zapadno od grada na prostoru današnjeg sela Vedro Polje iza kojega se nalazi strmo uzvišenje koje je štitilo osmanskoj vojsci leđa. S druge strane, dio osmanskog pješaštva bio je raspoređen sjeverno od grada u blizini Pokoja odakle ih je Hasan-paša približio prema gradu u namjeri da sagradi most preko Une preko kojega će njegovo pješaštvo jurišati na gradske zidine i kule. Unatoč višednevnom bombardiranju gradskih zidina, osmansko topništvo nije im načinilo znatnije štete te je Hasan-paša 19. lipnja naredio opći juriš pješaštva na grad. Vidjevši osmanske pripreme, te prije nego što su osmanski pješaci počeli prislanjati ljestve na gradske zidine, pristupili su kapetanu Lambergu gradski suci i vijećnici moleći ga da počne pregovore s Hasan-pašom, naglasivši pritom da su branitelji preslabi da bi izdržali juriše znatno brojnije osmanske vojske. I uistinu, još istoga dana izašao je Lamberg s tri gradska vijećnika iz grada te ušao u šator Hasan-paše gdje su se odigrali pregovori. Uvjetujući predaju grada još istoga dana, Hasan-paša je obećao da će svi njegovi stanovnici i branitelji moći slobodno otići iz grada noseći svoju pokretnu imovinu ili pak ostati u gradu i prihvatiti osmansku vlast koja će im garantirati osobnu sigurnost i slobodu vjere. Štoviše, Hasanpaša je pregovaračima darovao novac i brojne darove nastojeći ih privoljeti da pristanu na njegove uvjete
Ovakvi postupci Hasan-paše nisu začuđujući uzme li se u obzir da mu se žurilo što prije i uz što manje gubitke završiti osvajanje Bihaća jer je još iste jeseni namjeravao opsjesti sisački kaštel čije mu je osvajanje bilo glavni vojni cilj te 1592. godine. Osim toga, Hasanpaša i tako nije imao namjeru poštovati dogovoreno. Kako su se pregovarači u grad vratili s brojnim darovima i garancijama slobode onima koji se odluče ostati u gradu, kao i zbog činjenice da nisu bili voljni napustiti svoje vjekovne domove, najveći dio stanovništva Bihaća odlučio je ostati, dok je grad napustio kapetan Lamberg sa samo 22 njemačka vojnika i nekoliko hrvatskih konjanika sa svojim obiteljima te se uputio preko Drežnika u Slunj. Tu je kolonu ispratilo 400 osmanskih konjanika s Hasan-pašom na čelu sve do današnjeg Ličkog Petrova Sela, odakle se većina Osmanlija vratila u Bihać. No, čim je Hasanpaša napustio kolonu, preostali Osmanlije počeli su pljačkati izbjeglice te je došlo i do oružanog sukoba koji je inicirao časnik Tomo Gall nakon što mu je neki Osmanlija pokušao obeščastiti suprugu. Na mjestu zvanom Mečevićev brod (vrlo vjerojatno Vaganac na Korani) došlo je do sukoba u kojemu su Osmanlije pobili gotovo sve izbjeglice iz Bihaća. Među rijetkim preživjelima bio je i sam Josip Lamberg koji se samo nekoliko dana nakon predaje Bihaća pojavio u Brestu pokraj Siska, gdje je tada bio hrvatski ban Toma Erdödy. Zbog predaje Bihaća kapetanu Lambergu i preživjelim bihaćkim braniteljima kasnije je sudio ratni sud kojim je predsjedao karlovački general Aursperg, ali nije zabilježeno kakve su posljedice snosili.
S druge strane, čim su branitelji Bihaća položili oružje, a u grad ušli Osmanlije, Hasan-paša je pokazao svoju pravu ćud. Od otprilike 5000 stanovnika i branitelja Osmanlije su već u prvim danima nakon zauzeća grada pobili njih oko 2000, dok je 800 zarobljenika, uglavnom djece, odvedeno u roblje u Istanbul. Većina kuća opljačkana je, a gotovo sve crkve u gradu i okolici zapaljene su, osim crkve svetoga Ante Pustinjaka koja je pretvorena u džamiju te je u čast osvajanja Bihaća prozvana Fetija (Osvojena). Za zapovjednika grada imenovan je Murad-aga. Predajom Bihaća u lipnju 1592. godine prestala je postojati protuosmanska linija obrane na Uni te je taj kraj pao u osmanske ruke. Stanovništvo grada koje je preživjelo pokolje uglavnom je napustilo grad pa je tako samo nekoliko dana nakon predaje grada zabilježeno da je u Karlovac stigla velika grupa izbjeglica iz Bihaća i okolice. Etnička struktura toga kraja znatno se izmijenila te je Hrvatska izgubila strateški važan dio svoga teritorija na prometnoj komunikaciji rijekom Unom. Štoviše, nakon neuspjelog pokušaja oslobađanja Bihaća 1697. godine, pred sam kraj Velikog bečkog rata, zauvijek je Bihać ostao izvan granica Hrvatske unatoč činjenici da se sačuvala svijest kako je kraj između Vrbasa i Une nekada pripadao Hrvatskom Kraljevstvu, pa se na mnogim hrvatskim, ali još više na austrijskim i mletačkim zemljovidima sve do početka 19. stoljeća taj prostor nazivao “Turska Hrvatska”.
Katolička crkva sv. Ante Pustinjaka postala je džamija i nazvana je Fetija (Osvojena)
Austrijsko-hrvatska vojska 1697. nije osvojila grad, većina velikih topova bila je podno Beograda Nakon što su Osmanlije 1592. godine zauzeli Bihać, vojskovođa Hasan-paša Predojević prenamijenio je dotadašnju katoličku crkvu svetoga Ante Pustinjaka u džamiju nazvavši je Fetija (Osvojena) u čast pobjede. Riječ je o gotičkoj crkvi koju su prvobitno vjerojatno gradili cisterciti koji se u Bihaću spominju već 1264. godine. Na današnjoj džamiji vidljivi su kršćanski gotički elementi, i to poglavito glavna vrata, gotička rozeta iznad njih te bočni prozori s obje strane crkve. O izgledu crkve u predosmansko doba svjedoči bakrorez “Wihitsch a. 1592, von Türken eingenomen” iz 1592. godine, čiju reprodukciju u svojoj knjizi donosi Lopašić. Na tom crtežu jasno se razaznaje gotička crkva svetoga Antuna s osmerokutnim zvonikom i visokim šiljatim krovom. Na mjestu nekadašnjeg zvonika osmanske su vlasti kasnije podigle minaret koji i danas stoji.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2011.
