Mir sklopljen između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva nakon Dugoga rata (1593. – 1606.), tzv. Žitvatoročki (Žitvanski) mir, produljivan je nekoliko puta u predstojećim razdobljima: u Beču 1615. godine, Komarnu 1618., Gyarmatu 1625. i Szönyu 1627. i 1642. godine, no bili su to samo formalni sporazumi kojima su se vladari ovih dvaju carstava obvezali da neće poduzimati značajnije vojne operacije protiv onoga drugog.
Dapače, ovo razdoblje obilježili su tzv. pogranični ratovi ili upadi (njem. „Kleinkrieg“) u kojima su osmanske pogranične postrojbe pustošile Hrvatsku i južnu Ugarsku. No čak i takav formalni, a u praksi nikakav mir odgovarao je carevima Ferdinandu II. i Ferdinandu III. koji su bili previše zaokupljeni događajima u srednjoj Europi (Tridesetogodišnji rat) da bi se brinuli o svojim jugoistočnim granicama. S druge strane, Osmansko Carstvo ratovalo je tada protiv Venecije pa je pozornost Velike Porte bila u tome razdoblju također usmjerena drugdje.
Krajem pedesetih godina 17. stoljeća došlo je do pograničnih nesuglasica koje će dovesti do otvorenoga rata između Habsburgovaca i Osmanlija, a glavni povodi za njihov početak bili su nestabilna politička situacija u Erdelju te aktivnost hrvatskoga bana Nikole VII. Zrinskog (1620. – 1642.), koju je Velika Porta smatrala izravnom prijetnjom i kršenjem dogovorenoga mira.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 8. siječnja 2020.
