Zimski uvjeti Like nisu bili ni malo naklonjeni Istranima koji su naviknuti na blage istarske zime. Bilo je potrebno poraditi na organizaciji za samostalan rad i život u ličkim uvjetima. Uskoro su Istrani dobili na posudbu od mještana tri motorne pile kako bi se mogli samostalno opskrbljivati drvom za ogrjev, a uskoro su se tako dobro snašli u zimskim uvjetima Like da su pomagali mjesnom stanovništvu u nabavci i pripremi drva za ogrjev, ospkrbi mještana i njihove stoke pitkom vodom i sličnim poslovima.
Pripadnici 2. satnije pamte teških 20 dana provedenih na prvoj crti bojišnice tijekom ožujka 1993. godine kada je cijela satnija bila izložena gotovo neprekidnoj vatri s neprijateljskih položaja. Zahvaljujući dobroj organizaciji, vojničkoj disciplini, kao i unaprijed izgrađenim i pripremljenim skloništima i zemunicama, 2. satnija 1. domobranske bojne “Pula” pretrpjela je neprijateljsku vatru bez žrtava i ranjenika. Poštujući zapovijed, istarski domobrani nisu uzvraćali na neprijateljske provokacije, ali su zato u svakom trenutku bili spremni žestoko uzvratiti u slučaju neposrednoga napada.
Slijedeći tradiciju Domovinskoga rata prema kojoj je svaki dio hrvatskih postrojbi imao svoj znak i dijelovi 1. domobranske bojne “Pule” izradili su svoje znakove. Tako je 1. satnija osmislila svoj znak i nazvala ga „Nonići” („djedovi”) nedvojbeno aludirajući na starosnu dob postrojbe. Druga satnija, pod zapovjedništvom satnika Đilda Pliška, a po uzoru na 1. satniju uzima naziv „Suri” („sijedi”) prema boji kose većine svojih pripadnika. Prva desetina 1. voda druge satnije također izrađuje svoj znak i naziva se „Strile” („strijele”), očito aludirajući na brzinu svojih pripadnika. Treća satnija uzima naziv „Zogaduri” („igrači”) koji je najbolje ocrtavao kartaške strasti njezinih pripadnika.
Približavanjem turističke sezone, 1994. godine, postavilo se u saboru pitanje o ljudima koji su neophodni za održavanje turističke privrede, a angažirani su na bojišnici u trenutku kada se očekivala pojačana turistička sezona. Tragom toga pitanja ministar obrane Republike Hrvatske, Gojko Šušak, zapovijedio je demobilizaciju svih onih postrojbi na bojištu koje dolaze iz turističkih krajeva. Poštujući ministrovu zapovijed istarski domobrani bili su upućeni svojim kućama gdje su svoj doprinos samostalnosti Republike Hrvatske nastavili davati svojim radom u turističkom sektoru. Tijekom jeseni 1994. godine, zbog preustroja, došlo je do ukidanja samostalnih domobranskih postrojbi, ali 1. domobranska bojna “Pula” nastavlja sa svojim djelovanjem. Postojala je zamisao da bojna u cilju teritorijalnoga organiziranja za potrebe mornarice uđe u sastav Zapovjedništva za Sjeverni Jadran, ali ta zamisao nikada nije zaživjela.
Bojna je dobila svoju pravu ulogu u napadu na zaposjednuto područje Like. Tijekom operacije „Oluja” 1. domobranska bojna “Pula” bila je u stanju pripravnosti u slučaju mobilizacije postrojbe radi bojnoga angažiranja u oslobađanju okupirano-ga područja Republike Hrvatske. Istarske je domobrane pogodila vijest o pogibiji, tijekom vojno-redarstvene operacije „Oluja”, hrvatskoga junaka, Milana Vukelića-Mikija, koji je bio s njima na ličkom bojištu kao ispomoć od strane Domobranske bojne “Senj”. Istarski su mu suborci posljednju počast odali na groblju u Sv. Jurju, 12. kolovoza 1995. godine. Uskoro dolazi do premještanja zapovjednika bojne, natporučnika Borisa Ružića, koji bojnu predaje natporučniku Eniu Petriću 13. rujna 1995. godine. Uslijed Zapovijedi o demobilizaciji svih mobiliziranih osoba od 25. ožujka 1996. godine dolazi do zapovijedi o ukidanju postrojbe. Sljednik 1. domobranske bojne “Pula” bila je 635. brigada Hrvatske vojske, kojoj su predana sva sredstva, osim naoružanja. Čin kojim je 12. srpnja 1999. godine prestala postojati 1. domobranska bojna “Pula”.
11. svibnja 2012., svečano obilježena 20. obljetnica ustrojavanja 1. domobranske bojne “Pula”. Njezin značaj počiva u činjenici da je bila prva domobranska postrojba iz Istarske županije koja je branila hrvatsku domovinu na ličkom bojištu. Postrojba je ispunila sve zadaće bez gubitaka te je po organizaciji i ponašanju na “prvoj crti bojišnice” služila kao primjer ostalim postrojbama na ratištu.
Bojna je brojala 609 ljudi, a ukupno je kroz nju prošlo preko 1500 istarskih domobrana. Povijesni značaj 1. domobranske bojne “Pula”, pored brojnih gospodarskih subjekata i pojedinaca, prepoznalo je i Sveučilište Jurja Dobrile u Puli koje je postalo udomiteljem njezine svečane obljetnice. Delegaciju bojne primio je i tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, dok je Istarska županija snosila troškove puta i zajedno s istarskim gospodarskim subjektima sudjelovanju u podmirenju troškova svečanosti.
Tužna je činjenica da jedino trenutna pulska gradska vlast nije imala snage prepoznati povijesni značaj istarskih branitelja. Sva obraćanja i molbe za prijemom čelnika 1. domobranske bojne “Pula” prema pulskom gradonačelniku Borisu Miletiću ostala su bez ikakvoga odgovora. Nebriga trenutnih gradskih vlasti za ljudima, Istrijanima, koji su riskirali svoje živote za obranu hrvatske domovine i slobode u kojoj ta ista vlast danas uživa, nisu uspjeli umanjiti značaj proslave ove važne obljetnice. Branitelji su se tom prigodom prisjetili proslave desete obljetnice kada ih je svečano primio tadašnji gradonačelnik Pule, Luciano Delbianco, a ondašnje su gradske vlasti u spomen na zasluge tijekom Domovinskoga rata financirale izradu i postavljanje spomen-ploče na zgradi Ureda za obranu Pula.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u srpnju 2012.
