Naslovnica

Ratni brodovi mornarice Kraljevine Jugoslavije

Jedan od najvećih problema unutar Kraljevske mornarice bio je stalni sukob između pristaša tradicije velikih mornarica (britanske i austrougarske), nazvanih u KM-u anglofilima, i skupine časnika nazvanih frankofilima.
22. travnja 2020. u 07:55 0 komentara 514 prikaza
Foto: Despot Infinitus

Potkraj Prvoga svjetskog rata Austro-Ugarska Monarhija raspala se na niz nacionalnih država, a jedna od njih, Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) proglašena je već 29. listopada 1918. u Zagrebu.

NOVA KNJIGA Brod koji je plovio pod zastavama triju mornarica

Ta država trebala je uključivati sve zemlje na području bivše Monarhije u kojima su živjeli Južni Slaveni: veliki dio današnje Slovenije, današnju Hrvatsku, Vojvodinu, Boku kotorsku u današnjoj Crnoj Gori te Bosnu i Hercegovinu. Uključena je bila i gotovo cijela bivša austrougarska obala Jadrana.

Kako bi spriječio sukobe među narodima bivše Monarhije, austrijski car Karlo I. zapovjedio je 30. listopada 1918. da se svi brodovi u Puli i Boki kotorskoj predaju Narodnomu vijeću Države SHS. Istodobno su brodovi c. i kr. Dunavske flotile trebali pripasti Mađarskoj. Car se nadao tako spriječiti da brodovi padnu u ruke pobjedničkim silama Antante, a poslije možda ponovno raspolagati flotom u okviru federacije država bivše Monarhije. Austrougarske (austrijske) ratne zastave spuštene su 31. listopada u Puli i 1. studenoga 1918. u Boki, a zatim su na svim brodovima na Jadranu podignute hrvatske crveno-bijelo-plave trobojnice (koje se često spominju kao „jugoslavenske“, premda u to doba nije bilo ni Jugoslavije ni njezine plavo-bijelocrvene zastave). Na mjesto zapovjednika brodovlja postavljen je bivši zapovjednik bojnoga broda Viribus Unitis, hrvatski kapetan bojnoga broda Janko Vuković-Podkapelski, koji je ujedno promaknut u čin kontraadmirala nove mornarice Države SHS. Zapovjednikom luke postao je slovenski kapetan fregate Metoda Koch, također promaknut u čin kontraadmirala.

Novi vlasnici ipak nisu mogli dugo zadržati brodove, koji nakon odlaska ne-slavenskih posada često više nisu ni bili u stanju isploviti. Stega je prestala postojati, stražarska dužnost je zapostavljena i brodovi u Puli bili su osvijetljeni kao u mirno doba, u pogrešnome uvjerenju da je rat gotov. Stoga nije čudno da su u noći s 31. listopada na 1. studenoga u pulsku luku nesmetano prodrla dva talijanska ronioca-diverzanta s malim „živim torpedom“ i potopila minom zastavni brod „Viribus Unitis“. S brodom se utopio i prvi zapovjednik prve Mornarice SHS, kapetan b. b. Vuković (promaknuće u čin kontraadmirala još nije bilo službeno potvrđeno), zajedno sa stotinjak mornara. Admiral Koch naslijedio je Vukovića, ali ni on nije dugo ostao u Puli.

Kod potpisivanja primirja s Talijanima u Villa Giusti kod Albana 3. studenoga 1918. predstavnici Austro-Ugarske prepustili su cijelo brodovlje Antanti. Možda nisu bili obaviješteni o carskoj zapovijedi i obavljenoj primopredaji flote ili je talijanski pritisak bio poprevelik. Primirje je trebalo stupiti na snagu nakon 24 sata, ali su već istoga dana Talijani umarširali u Pulu, a 5. studenoga uplovili su i talijanski ratni brodovi te su hrvatske zastave brzo skinute i zamijenjene talijanskima. Uskoro su i slavenske posade morale napustiti Pulu, a pobjednici su okupirali obalu. Francuzi su ušli u Boku kotorsku i zaplijenili dio flote koji se tamo nalazio, a američki lovci podmornica stigli su u Split. Ni sama Država SHS nije bila dugoga vijeka.

U nadi da će u zajednici s Kraljevinom Srbijom imati bolje karte kod sklapanja mirovnoga ugovora, političari Države SHS požurili su u Beograd i 1. prosinca 1918. potpisali ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom (koja je u međuvremenu već „progutala“ svoga prvog saveznika, Kraljevinu Crnu Goru). Država se od toga trenutka zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (ponovno SHS, ali s drugim redoslijedom imena nacija jer su Srbi postali najbrojniji narod u državi). Nova država, koja je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, uključivala je osim već spomenutih područja (bez Istre, Zadra, Lošinja, Lastova i Palagruže koji su pripali Italiji) bivšu Kraljevinu Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju. Granice su konačno određene tek nakon potpisivanja mirovnoga sporazuma s Italijom u Rapallu 12. studenoga 1920. godine. Obala Kraljevine SHS bila je dugačka oko 350 nautičkih milja, a pred njom je ležalo oko 600 manjih i većih otoka. Povezivanje sa Srbijom ipak nije donijelo koristi ratnoj mornarici. Prema odlukama mirovne konferencije u Parizu 1919. godine države Antante podijelile su među sobom bivše c. i kr. brodove na Jadranu i Dunavu. Najveći dio dobile su Velika Britanija, Francuska i Italija, gdje je većina brodova izrezana, a samo su najsuvremenije krstarice i razarači ostali određeno razdoblje u francuskoj i talijanskoj službi. Kraljevina SHS dobila je samo jadne ostatke nekoć velike flote, premda je i Srbija pripadala pobjedničkoj strani. Čak su se Portugal, Grčka i Rumunjska smjeli poslužiti iz poola c. i kr. flote i preuzeti neke razarače, torpiljarke i monitore. Mađarska je izgubila gotovo sve obećane brodove i ostale su joj samo neke oklopljene riječne brodice.

UVODNIK NOVOGA BROJA Od "S-Boot-a" preko 16. pješačke pukovnije 1914. godine do Osmanlija

Mogućnosti razvoja južnoslavenske flote bile su jako ograničene; jedini crnogorski i srpski ratni brodovi iz Prvoga svjetskog rata bili su crnogorska kraljevska jahta „Rumija“ (bivša „Zaza“), potopljena 2. ožujka 1915. u Baru, te srpski „torpiljer“ „Srbija“, bivša grčka parna torpiljarka s minom na motci. Tako se moralo početi gotovo od ništice. Predstavnici Kraljevine SHS tražili su prvotno na mirovnoj konferenciji dodjelu četiriju suvremenih krstarica, 17 (ili 19) razarača, 27 (do 30) torpiljarki, 12 podmornica (ili čak 20 dovršenih sa 17 u gradnji), šest riječnih monitora, 150 hidroplana i niz pomoćnih brodova, što je nakon oštroga talijanskog prosvjeda i zbog nepovjerenja drugih država Antante odbijeno. Zahtjevi smanjeni na dvije krstarice, šest razarača, 30 torpiljarki i četiri podmornice također nisu ozbiljno shvaćeni. Italija je htjela konačno postati jedinom „gospodaricom Jadrana“ i nije trpjela konkurenciju nakon što je Austro-Ugarska 1918. godine konačno izbačena iz igre. Prema talijanskome mišljenju južnoslavenska država trebala je obavljati samo priobalne policijske zadatke na Jadranu. Stoga je novoj mornarici prepušten jedan odavno zastarjeli bojni brod („Kumbor“, bivši „Kronprinz Erzherzog Rudolf“), 12 torpiljarki (od čega četiri potpuno istrošene), četiri minolovca (dragera), bivših također zastarjelih torpiljarki, četiri riječna monitora i nekoliko pomoćnih brodova. Sve se te brodove (osim riječnih) moglo preuzeti i na njima podignuti južnoslavenske zastave tek od ožujka 1921. godine kada su se francuske postrojbe konačno povukle iz Boke kotorske.

Do toga razdoblja ležali su zapostavljeni i često oštećeni od francuskih posadnih postrojbi u arsenalu u Tivtu. Kao Dan mornarice ipak se slavio 31. listopada kada je Država SHS preuzela c. i kr. brodove u Puli (koje je brzo i izgubila). U novoj Kraljevini ratna mornarica bila je uvijek zapostavljana. Kraljevina Srbija bila je kontinentalna država bez pomorske tradicije, a osoblje primljeno iz c. i kr. mornarice, posebice mornarički časnici (ukupno 270 osoba), stalno je promatrano kao bivši neprijatelji, a taj način razmišljanja trajao je sve do početka Drugoga svjetskog rata (kada ih je 1940. godine u službi bilo još 64 od ukupno 326 na brodovima ukrcanih pomorskih časnika). Tako je ratna mornarica predstavljala svojevrsno strano tijelo u sklopu južnoslavenskih oružanih snaga, a novčana sredstva koja je dobivala na raspolaganje često su bila manja i od sredstava odvajanih za žandarmeriju; o kopnenoj vojsci i zrakoplovstvu da se i ne govori. Prvi „novi“ brodovi bili su bivši njemački minolovci, od kojih je šest kupljeno 20. srpnja 1921., a 1922. godine predložen je prvi flotni plan mornarice Kraljevine SHS, koja je trebala raspolagati s 24 razarača ili torpiljarke, 24 podmornice te brojnim minolovcima i hidroplanima. Tako opsežni planovi iz financijskih razloga nisu bili ostvarivi i tek je 1925. godine, ponovno u Njemačkoj, kupljena stara krstarica Niobe i pregrađena u školsku krstaricu pod imenom Dalmacija. Najveća bivša austrougarska brodogradilišta u Trstu, Tržiču, Puli i Rijeci pripala su nakon Prvoga svjetskog rata Italiji te Kraljevina SHS nije mogla graditi veće brodove i morala ih je uvoziti, što je još jače opterećivalo mali mornarički budžet. Tradicionalno (ali u međuvremenu nažalost ukinuto) brodogradilište u Kraljevici, koje je još 1729. godine osnovao car Karlo VI., bankrotiralo je 1927. godine, ali ga je 1930. otkupila britanska tvrtka Yarrow. Tamo se u gradnji nalazilo pet malih minopolagača s jednim vodonoscem, naručenih još za c. i kr. mornaricu, koji su nakon što je britanska tvrtka preuzela brodogradilište dovršeni i ušli su u sastav jugoslavenske Kraljevske mornarice.

U Splitu je 1922. godine osnovano jedno novo brodogradilište koje je 1931. godine otkupila francuska tvrtka Chantiers et Ateliers de la Loire iz Nantesa. Od 1932. godine nosilo je ime Brodogradilište Split A. D. Fuzionirano je 1936. godine s brodogradilištem u Kraljevici i brodogradilištem Lazarus u Sušaku, a nova tvrtka dobila je ime Jadranska brodogradilišta d. d. Ipak je tek izravno prije izbijanja Drugoga svjetskog rata postalo moguće graditi veće brodove u Splitu. Druga dva brodogradilišta isporučivala su samo potrebne dijelove opreme. U Velikoj Britaniji bile su u međuvremenu naručene dvije podmornice („Hrabri“ i „Nebojša“), dvije male torpedne brodice i razarač-vođa flotile „Dubrovnik“. Iz Francuske su stigle još dvije podmornice („Osvetnik“ i „Smeli“), a 1939. godine i prototip nove klase razarača („Beograd“), koji su slijedila dva blizanca sagrađena u Splitu („Zagreb“ i „Ljubljana“). Nekoliko pomoćnih brodova naručeno je u Njemačkoj, uz pomoć financijskih sredstava koja je Srbija trebala dobiti kao ratnu odštetu, a neki i u Belgiji. Kraljevina SHS preimenovana je 1929. godine u Kraljevinu Jugoslaviju, a od 1934. godine, nakon ubojstva kralja Aleksandra I. u Marseilleu, polako se okretala taboru država Osovine, tako je u Njemačkoj naručeno osam motornih torpiljarki koje su trebala slijediti još četiri blizanca zajedno s dvjema obalnim podmornicama.

IZ VOJNOG MUZEJA MORH-a Kratka strojnica Agram 2000

Uz njemačku pomoć planirano je graditi i razarače, ali svi su ti planovi propali kada je 1939. godine izbio Drugi svjetski rat. Prema francuskome projektu počela je 1939. godine u Splitu gradnja drugoga i još većega razarača-vođe flotile („Split“), koji je ipak dovršen tek nakon rata, gotovo 20 godina poslije polaganja kobilice i po znatno preinačenomu projektu. Kada je izbio Drugi svjetski rat, Jugoslavija je prvotno ostala neutralna. Međunarodna politička situacija stalno se pogoršavala, Italija je u lipnju 1940. godine objavila rat Velikoj Britaniji i Francuskoj, a nakon francuske kapitulacije i talijanskoga napada na Grčku potkraj listopada 1940. godine povećan je pritisak na gotovo potpuno zaokruženu Jugoslaviju. Stoga je Kraljevina 25. ožujka 1941. službeno potpisala „pakt“ s Osovinom, ali su 27. ožujka srpski generali pod vodstvom generala zrakoplovstva Simovića srušili vladu. Namjesnik, princ (kraljević) Pavle morao je odstupiti, a maloljetni kraljević Petar okrunjen je za kralja. Već je 6. travnja uslijedio odgovor Osovine u obliku napada na Jugoslaviju. Zbog brzoga prodora njemačkih postrojbi stanje je brzo postalo kritično, nije bilo ratnih planova za suradnju Kraljevske mornarice s kopnenom vojskom i zrakoplovstvom, a neke na brzinu pripremljene planove nije se moglo izvesti. Zapovjedništvo flote čekalo je zapovijedi od zapovjedništva mornarice, koje nisu stizale jer je to zapovjedništvo već bilo u bijegu. Očekivani glavni protivnik na moru, talijanska ratna mornarica, nije se ni pokazivao jer Talijani nisu htjeli dovoditi brodove u opasnost u miniranim vodama pred jugoslavenskom obalom. Kraljevska mornarica raspolagala je 1941. godine s 41 ratnim i 19 pomoćnih ratnih brodova, a osoblje se 1936. godine, u posljednjem desetljeću prije rata, sastojalo od 487 časnika i oko 5000 dočasnika i mornara.

Dana 6. travnja 1941. u mornarici je služilo 409 mornaričkih časnika (tri admirala, 39 kapetana bojnoga broda, 16 kapetana fregate, 31 kapetan korvete, 116 poručnika bojnoga broda I. klase, 79 poručnika b. b. II. klase, 43 poručnika fregate i 82 poručnika korvete), 83 stručna časnika, 55 intendantskih časnika, 42 časnika-inženjera, 75 strojarskih časnika, 23 sanitetska časnika, jedan farmacijski časnik, tri vojna profesora i 122 vojna i mornarička činovnika. Na brodovima je bilo ukrcano 326 časnika, 1646 dočasnika i 1870 mornara, a ostali su služili na kopnu.

Jugoslavensku Kraljevsku mornaricu napad 6. travnja nije iznenadio, ali nije bila spremna za rat. Zapovjedništvo ratne mornarice nalazilo se u Zemunu, a glavna mornarička radio-postaja u Novome Sadu. Obje ustanove izbačene su iz stroja brzo nakon početka rata i mornarica je obezglavljena. Lokalna radio-postaja u Klincima kod Boke navodno zbog sabotaže nije dalje slala ni vijesti ni zapovijedi floti. Tako je primjerice stanje u Šibeniku bilo nepoznato u Boki. Brodovi su nedjelatno ostali ležati u lukama (također i zbog manjka ciljeva na moru), dok su se drugi zajedno s posadama priključili Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, proglašenoj 10. travnja. Tako su samo tri broda zajedno s desetak hidroplana isplovila iz Boke kotorske nakon potpisivanja primirja 17. travnja i prebjegla Britancima u Egiptu. Dvojica časnika potopila su eksplozivom jedan razarač, a drugi manji brodovi privremeno su onesposobljeni. Ipak su svi (osim razarača) poslije popravljeni i ušli su u sastav talijanske ratne mornarice, osim matičnoga broda za hidroplane Zmaj koji su Talijani prepustili Nijemcima. Često se postavlja pitanje je li Kraljevini SHS / Jugoslaviji uopće bila potrebna mornarica, odnosno bi li bila uspješnija da je raspolagala samo većim brojem malih brzih brodova poput motornih torpiljarki i topovnjača te možda podmornica. Mornarica se razvijala postupno i skokovito, a često su nabavljani oni brodovi, oružja i zrakoplovi koji su bili na raspolaganju ili pristupačni cijenom. Pomorske časnike koji su prešli iz austrougarske mornarice često se optuživalo kako su razmišljali „u duhu velikih mornarica“, no ne smije se zaboraviti da su oni došli iz velike mornarice i pokušavali stvoriti veliku južnoslavensku mornaricu. Kada je propao plan da se preuzme dio bivših jačih austrougarskih brodova, trebalo se zadovoljiti onim čime se raspolagalo, a stare torpiljarke i minolovce rabilo se za uvježbavanje posada za buduće jače brodove. Tradicija ne nastaje preko noći, nego je treba postupno graditi ili održavati ako je već postojala u nekome prijašnjem razdoblju. Kapitulacija najvećega jugoslavenskog saveznika Francuske potpuno je zbunila jugoslavensku vojsku, ali i mornaricu, koja se nadala da će u nekom budućem ratu djelovati bok uz bok sa snažnom britanskom i francuskom flotom. Sklapanje i brzi prekid ugovora potpisanoga sa snagama Osovine također su izazvali zbrku.

Jedan od najvećih problema unutar Kraljevske mornarice bio je stalni sukob između pristaša tradicije velikih mornarica (britanske i austrougarske), nazvanih u KM-u anglofilima, i skupine časnika nazvanih frankofilima, jače povezanih s tradicijom francuske i srpske vojske. Prva čistka provedena je u ožujku 1934. godine kada je smijenjeno anglofilsko vodstvo mornarice („pro-njemačkoga“ viceadmirala Nikolu Stankovića zamijenio je kontraadmiral Marijan Polić, smijenjeni su i načelnik stožera, kapetan bojnoga broda Gaston Rossi-Sabatini, zapovjednik pomorskoga zrakoplovstva, kap. b. b. Edgar Vasić, zapovjednik Mornaričke akademije, kap. b. B. Janko Kršnjavi, zapovjednik Eskadre, k. b. b. Dragutin Valušnig, i zapovjednik flotile podmornica, kapetan fregate Boguslav Erny). Za kormilo su došli frankofili (poput Polića i novoga načelnika stožera kap. b. b. Stjepana Banekovića) i njima bliski časnici (kap. b. b. Armin Pavić, potonji kontraadmiral i zapovjednik Eskadre, kap. fregate Ivan Ulmansky kao zapovjednik flotile podmornica i drugi).

ORUŽANE SNAGE RH Odore i znakovlje Oružanih snaga RH od 1992. do 1993.

Nova „čistka“ 1940. godine, nakon potonuća razarača Ljubljana i oštećenja matičnoga broda Zmaj, ponovno je dovela na kormilo anglofile, no ni oni više nisu imali ciljeva i planova kako rabiti mornaricu. Činjenica je da uopće nije bilo predviđeno zajedničko djelovanje s kopnenom vojskom, koja je također ignorirala postojanje mornarice, premda je dio tradicije srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata bila i evakuacija (ali tuđim brodovima) iz Albanije na Krf. Zapovjedništvo Flote nije se pak 1941. godine trudilo uspostaviti veze s postrojbama kopnene vojske i čekalo je na zapovijedi iz Beograda i Zemuna koje nisu stizale jer su i ta zapovjedništva bila u bijegu, nakon što su poslala Floti samo neke preporuke (instrukcije). Zapovjedništvo obrane sjevernoga Jadrana bježalo je nakon potapanja nekih trgovačkih brodova prema jugu, a odred brodova u Šibeniku bio je odrezan od Flote u Boki, koja se branila od zračnih napada i čekala razvoj zbivanja. Činjenica je da su zapovjednici najjačih brodova već bili prestari i imali su previsoke činove. Mlađi časnici bili su spremni za isplovljavanje i bitku s protivnikom ili odlazak britanskim saveznicima, dok su stariji imali kuće i obitelji na kopnu i nisu htjeli izlagati svoje brodove „nepotrebnim opasnostima“. U nekim člancima spominje se kako su brodove čuvali i njegovali, a čak su im i vježbe gađanja bile mrske jer su bile preglasne, a brodove je poslije trebalo ponovno čistiti i „polirati“. Zapovjednik flote održao je čak tri konferencije s podređenim zapovjednicima, na kojima nije ništa odlučeno, umjesto da im izda konkretne zapovijedi ili odstupi sa svoga položaja. Odlučniji mlađi admiral možda bi pokrenuo flotu iz letargije, ali činjenica je da ni talijanski protivnik nije bio voljan izlagati svoje brodove u opasnim i miniranim vodama, nego je čekao kapitulaciju kako bi nesmetano preuzeo protivničke brodove kao ratni plijen.

U razdoblju nakon 1945. godine često se spominju „klasni“ i „nacionalni“ sukobi kao razlog za propast Kraljevine i ratne mornarice. Što se tiče države, nacionalni sukobi su postojali, no možda ih se moglo nekako riješiti da nije izbio rat. U mornarici sukobi između pojedinih nacija nisu bili jako izraženi, a činjenica je da su se pomorci izbjegli u Egipat prvotno smatrani pripadnicima zajednice – ratne mornarice – te su čak zajedno slavili dva Božića, katolički i pravoslavni. Sukobi su vladali ili tinjali između pojedinih frakcija, poput dvorske i generalske, ili pripadnika četničkoga i komunističkoga pokreta, potonji na razini nižih časnika i dočasnika.

Slom vlade u Londonu i saveznička odluka podržavanja Titove Jugoslavije predstavljali su i kraj Kraljevske mornarice u izbjeglištvu. Mornaričkim časnicima ponekad se nakon 1945. godine spočitavalo da nisu bili „nacionalno svjesni“, pri čemu se pod „nacijom“ podrazumijevala Jugoslavija, dok se domoljublje (posebice hrvatsko) smatralo šovinizmom. Bavljenje politikom također nije bilo dopušteno. Što se tiče samih brodova i njihove bojevne vrijednosti, može ih se podijeliti na dvije skupine, na napadne ili ofenzivne i obrambene ili defenzivne. Prvoj skupini pripadali su razarači (samo tri od ukupno četiri jer je potonula Ljubljana podignuta, ali još nije bila popravljena) i motorne torpiljarke, a uvjetno i stare parne torpiljarke, torpedne brodice, kao i podmornice. Treba spomenuti kako su prve dvije podmornice bile već prestare i praktički neuporabive, a planiranu zamjenu novim manjim njemačkim podmornicama nije se moglo izvesti. Ujedno su dvije od četiriju podmornica ostale čekati u luci „važne putnike“ (članove vlade ili kraljevsku obitelj koji su htjeli s njima pobjeći iz zemlje, što također nije ostvareno). Dvije preostale podmornice poslane su tražiti talijanske brodove na putovima između Italije i Albanije, ali nisu nikoga srele (premda se spominje „lovačka priča“ o izdaji i bijegu od talijanskih razarača, kojih na navedenome mjestu susreta u tome razdoblju nije ni bilo). Možda je trebalo prije isplovljavanja poslati u izviđanje neke od raspoloživih zrakoplova, nabavljenih baš za takve svrhe, no ni meteorološki uvjeti nisu bili povoljni.

IZ "VOJNOPOVIJESNOG VREMEPLOVA" Kraj operacije Maslenica

Skupini defenzivnih brodova pripadali su minopolagači, koji su bili aktivni, ali njihove jedine žrtve bila su dva jugoslavenska putnička broda. Kada su minopolagači i minolovci pali u talijanske ruke, veći brodovi rabljeni su zajedno s razaračima u napornoj službi pratnje konvoja iz Italije u Albaniju, na Egejsko more i čak u Sjevernu Afriku, pri čemu su minolovci služili kao lovci podmornica. Također su imali pouzdane Škodine protuzrakoplovne topove, koji su poslije – vjerojatno zbog manjka streljiva – zamijenjeni lakšim talijanskim topovima. Manji su čistili mine ili zajedno s torpiljarkama štitili pomorski promet duž jadranske obale.

Da je kojim slučajem Kraljevina Jugoslavija bila napadnuta samo s mora i još imala jake saveznike, njezini ofenzivni brodovi napadali bi protivničke desantne postrojbe ako bi se takve uopće usudile isploviti (Italija je imala u to doba samo improvizirane brodove i brodice za iskrcavanje). Obrambeni brodovi štitili bi minama pristup obali, a protuzrakoplovnim topovima sebe te gradove na obali. Mornaričko i kopneno zrakoplovstvo također bi bilo u zraku, u ofenzivnim i defenzivnim operacijama, a snage kopnene vojske možda bi se odlučile doći do obale i čuvati obalni pojas od napada. Kako je Jugoslavija napadnuta „s leđa“, ništa od toga nije bilo ostvarivo te joj ne bi pomogla ni dvostruko jača flota s još suvremenijim brodovima.

 | Autor : Despot Infinitus Foto: Despot Infinitus

 

IZ NOVOG BROJA Podmornica "Nebojša" i bijeg u Egipat 1941. IZ NOVOG BROJA Britanska intervencija u Egiptu i napad na Aleksandriju 1882. godine IZ NOVOG BROJA Isporuka talijanskih ratnih brodova Švedskoj ratnoj mornarici 1940. godine
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.