Turbulentni odnosi na Bliskom istoku, najnasilnijem i istodobno socijetalno najheterogenijem području na svijetu, opet pokazuju svoju ćud. Proizvodnja kaosa i dalje se nastavlja. Turska intervencija u Siriji još je jedan empirijski dokaz koji potvrđuje uvide teorijske perspektive „kompleksne regionalne sigurnosti“.
Prema teoriji, sigurnost je u središtu strateških promišljanja svakog od regionalnih aktera, pri čemu su to promišljanje i strateške akcije koje iz tog slijede usmjereni na druge regionalne aktere, a ne aktere izvan regije od kojih tek traže savezništva. Među akterima (državama) postoji snažna sigurnosna međuovisnost te sigurnosna interakcija. To znači da i ugrožavanja sigurnosti pojedinog aktera dolaze od strane drugog regionalnog aktera.
Druga bitna značajka tog koncepta jest dominacija transnacionalnih identiteta (religijski, etnički, lingvistički). Njihova politička i ideološka obojenost sigurnosni je izazov bliskoistočnim akterima. No, akcije bliskoistočnih država nisu umjerene na supstancijalne reforme u odnosu na identitetske izazove, već na sekuritizaciju ugrožavajućih identiteta koji su označeni sigurnosnom prijetnjom egzistencijalnog karaktera. Turska intervencija ne samo da potvrđuje naznačene teorijske uvide, već je i dokaz da vrijede obrasci „likvidnog savezništva“ prema kojemu dojučerašnji prijatelji postaju neprijatelji, a neprijatelji postaju saveznici, što je bliskoistočna konstanta. Povijesne mudrosti proizašle iz shvaćanja konflikata prema kojima je „neprijatelj mojeg neprijatelja moj prijatelj“ ne vrijede na Bliskom istoku.
„Neprijatelj mog neprijatelja“ u bliskoistočnim sukobima je „moj neprijatelj“ ili nešto između prijatelja i neprijatelja. Ili nadalje, opetovano se potvrđuju povijesne zakonitosti „naučenih lekcija“ prema kojima rješavanje jednog bliskoistočnog problema (Islamska država) predstavlja uvod u nastanak drugog (još složenijeg) problema: kurdsko-turski odnosi.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. studenog 2019.
