Stoljeće nakon sporazuma u Jaffi 1192. godine i Saladinove smrti sljedeće godine uspostavilo je potpuno novu političko-stratešku kartu na Bliskome istoku. Dvanaestim su stoljećem gospodarili zaraćeni emiri, atabegovi, vlastelini i najamnički zapovjednici iz sukobljenih gradova država u nestalnim koalicijama i savezima koji su presijecali oblast, rasu i vjeru.
Stotinu godina kasnije ovim je područjem vladalo carstvo sa središtem na Nilu, koje je uklopilo Palestinu i Siriju i suočilo se s mongolskom državom sljednicom, perzijskim ilkanatom, u čijem se sastavu nalazio Irak, a novonastala podjela Plodnoga polumjeseca opstala je sve do 16. stoljeća. Kršćanske enklave na rubu zapadne Azije bile su daleko od toga da u tome procesu ostanu pasivni promatrači.
Stoljeće obnovljenoga kršćanskog posjedovanja Akre, naime, svjedočilo je zlatnomu dobu križarstva, s obzirom na broj važnih vojnih pohoda na Istok i uklapanja križarskih ustanova u živote kršćanskih vjernika. Takozvano drugo Jeruzalemsko Kraljevstvo trajalo je dulje od prvoga. Kontrola luka na sirijskoj i palestinskoj obali omogućila je kršćanskim vlastima, često zbrkanomu i nepostojanomu savezu mjesnih plemića, stranih pustolova i natjecateljskih talijanskih poslovnjaka, da iskoriste međunarodne trgovačke putove koji su na njihovim teritorijima osigurali pristup Sredozemlju.
Tek su premještanjem tih trgovačkih pravaca, nakon mongolske invazije kasnih 50-ih godina 13. stoljeća i posljedičnoga gospodarskog propadanja Sirije, trgovinska uloga kopnenoga Outremera – kao i dobitak od toga – počeli u znatnoj mjeri opadati. Ovo se podudaralo s pojavom agresivnoga mamelučkog sultanata u Egiptu, koji je u kršćanima na obali Levanta vidio korisne protivnike što su morali ispaštati zbog uspostavljanja unutarnje vlasti i međunarodnoga veleuspjeha mameluka. Pa ipak, taj ishod teško da je bio neizbježan.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2019.
