Godine 1213. papa Inocent III. Objavio je bulu „Quia Maior“ kojom je pozvao u križarski rat protiv Saracena na Istoku. Mnogi čimbenici pokazivali su da se radi o trenutku povoljnomu za rat – Simon de Montfort uživao je u najvećim uspjesima u Languedocu; muslimanska vojska u Španjolskoj poražena je pokraj Las Navasa de Tolose.
Konačno, dogodio se fenomen dječjega križarskog rata, u kojemu je (1212.) sudjelovalo 7000 mladih ljudi iz Francuske i oblasti Rajne, a koji su krenuli osloboditi Sveti grob, iako ih je Crkva obeshrabrivala pretkazujući im neuspjeh i kobnu sudbinu. Taj je rat pokazao snagu narodnoga oduševljenja svetim ratom. Papa je čak i skandalozan obrat Četvrtoga križarskog rata protumačio kao sveti znak – sve snage kršćanskoga svijeta bile su ujedinjene pod njegovim zapovjedništvom. Čak su i nepovoljne okolnosti, kao što su bili neprestani sukobi između Capeta i Plantageneta u Francuskoj, te Welfa i Hohenstaufovaca u Njemačkoj, služili Inocentovim namjerama da ukloni sve suparnike s mjesta zapovjednika križarskoga rata. Njegov poziv na rat propovijedalo je 1300 biskupa okupljenih u Rimu na Četvrtome lateranskom koncilu 1215. godine, a poduzete su i zakonske i upravne mjere o prikupljanju novčanih sredstava za financiranje toga projekta, uključujući proširenje križarskoga oprosta i na one koji su plaćali, a ne samo na one koji su se borili. Na taj su način križ mogle uzeti i žene, koje su ustupale darove i svoje nasljedstvo.
Osim toga, žene su mogle nagovoriti svoje muževe da idu u križarski rat – Jakov iz Vitryja (Jaques de Vitry), kojemu su neki Đenovljani u ime rata zaplijenili konje, propovijedao je, pak, križarski rat njihovim ženama: „Građani su uzeli moje konje, a ja sam njihove žene pretvorio u križare.“ Skupljeni novac čuvao je brat Haimard, templarski rizničar u Parizu.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. veljače 2019.
