Naslovnica

Velika Albanija - Kosovo i Albanija

U ranim jutarnjim satima, 7. travnja 1939., Talijanski ekspedicijski zbor izvršio je istovremeno iskrcavanje u sve važnije albanske luke.
18. siječnja 2020. u 11:06 0 komentara 963 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

Početkom 1830.-ih godina na područjima naseljenima albanskim stanovništvom dolazi do buđenja nacionalne svijesti s jedne strane pod utjecajem prvih albanskih nacionalnih ideologa (Naum Veqiharxhi i Zef Jubani), a s druge strane pod pritiskom jačanja nacionalizama kod susjednih naroda (Grka, Bugara, Crnogoraca i Srba) koji su iskazivali otvorene pretenzije na dio teritorija naseljenog albanskim stanovništvom.

IZ NOVOG BROJA Vojni kodovi - rat kodova od antike do hladnoga rata

Istovremeno se stvarao i sve veći jaz između Otomanskog carstva (u čijem sastavu se nalazilo čitavo područje naseljeno Albancima) i albanskog stanovništva što je dovelo i do oružane intervencije Turaka protiv pokreta Ali-paše Janjinskog, a to je u budućnosti rezultiralo nizom ustanaka albanskog stanovništva (1839., 1847. i 1876. - 1877.), koji su svi ugušeni u krvi od strane Otomanskog carstva.

Kao rezultat navedenih ustanaka došlo je do prisilne emigracije jednog dijela albanske inteligencije koja je nastavila svoje djelovanje uglavnom iz zapadnoeuropskih zemalja. Navedeni emigrantski albanski krugovi, domaća inteligencija i predstavnici begovskih obitelji, pod sve većim pritiskom Otomanskog carstva i teritorijalnih pretenzija susjednih naroda, svoje napore za rješenje albanskog pitanja kanalizirali su kroz stvaranje jedne opće albanske političke organizacije koja je ustrojena 10. lipnja 1878. godine u Prizrenu te je postala poznata pod nazivom „Prizrenska liga“ (u suvremenoj historiografiji poznata pod nazivom „I. prizrenska liga“).

Jedan od temeljnih zahtjeva Lige bilo je objedinjavanje cijelog područja na kojem živi albansko stanovništvo u jedan vilajet (veća upravno-teritorijalna jedinica Otomanskog carstva) te potom davanje široke autonomije tako ustrojenom albanskom vilajetu. Prizrenska liga je ustrojila glavni odbor te područne odbore lige u svim mjestima u kojima živi albansko stanovništvo, a 1881. godine i privremenu vladu koja je započela preuzimanje upravnih funkcija preko lokalnih odbora „Prizrenske lige“. Iste godine je intervenirala otomanska vojska na čelu s Derviš-pašom te je vratila lokalnu upravu pod ingerenciju carstva.

Prizrenska liga snažno je podržala Mladoturski ustanak 1908. godine budući su predstavnici „mladoturaka“ obećali predstavnicima lige široku autonomiju. Kao rezultat navedenog dolazi do stvaranja albanskih političkih klubova, razvoja tiska te otvaranja škola na albanskom jeziku. Međutim, „mladoturci“ počinju s ukidanjem političkih klubova te gušenjem albanskog tiska i onemogućavanjem redovnog rada škola na albanskom jeziku što dovodi do pobuna te njihovog surovog gušenja (1909. - 1910. i 1911. - 1912.) na području Kosova i sjeverne Albanije.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Talijansko i njemačko okupacijsko područje Slovenije

Poraz Otomanskog carstva u I. balkanskom ratu značio je i poraz turske dominacije na područjima naseljenim albanskim stanovništvom, ali je s druge strane ojačao ambicije susjeda za albanskim teritorijem (Srbije za izlazak na more preko područja naseljenog albanskim stanovništvom, Crne Gore za Skadrom, a Grčke za Korčom). Kao neposredni rezultat poraza Otomanskog carstva u I. balkanskom ratu bilo je zauzimanje Kosova i Prizrena od strane Kraljevine Srbije, a Metohije te Peći i Đakovice od strane Kraljevine Crne Gore te potom pripojenja zauzetih područja navedenim državama.

Tijekom trajanja I. balkanskog rata, Prizrenska liga saziva svoj kongres u Valoni 28. studenoga 1912. godine na kojem je proglašena neovisna albanska država te se formira vlada na čelu sa Ismailom Qemalijem. Proglašenje neovisnosti odmah su podržale Kraljevina Italija i Austro-Ugarska Monarhija. Na konferenciji veleposlanika pet velikih sila (Ujedinjenog kraljevstva, Francuske, Italije, Njemačke i Austro-Ugarske) u Londonu odlučeno je o priznanju albanske neovisnosti 20. prosinca 1912. godine, a 29. srpnja 1913. godine na novoj konferenciji predstavnika velikih sila odlučeno je da Albanija bude nasljedna kneževina, a za kneza je izabran njemački princ Wilhelm von Wied koji je 7. ožujka 1914. godine došao u svoju kneževinu. Međutim, već 3. prosinca 1914. godine albanski knez Wied morao je napustiti Albaniju uslijed intervencije Italije i Grčke. Odmah po izbijanju Prvoga svjetskog rata vojska Kraljevine Grčke zauzela je područje Korče dok je vojska Kraljevine Italije zauzela otok Sazan, a potom i Valonu te nastavila napredovanje u smjeru Janjine. Londonskim ugovorom Albanija je postala dio interesne sfere Kraljevine Italije. Tijekom 1915. - 1916. godine preko područja Albanije se povlači srpska vojska, a za njom dolazi vojska austrougarske koja okupira sjevernu i srednju Albaniju (dio postrojbi iz sastava bugarske vojske nalazio se na području srednje Albanije) dok se na području južne Albanije od obale Jonskog mora do jezera Ohrid uspostavlja dio „Solunskog ratišta“. Sredinom svibnja 1917. godine dolazi do potiskivanja postrojbi austrougarske vojske od strane talijanskih i francuskih snaga te u lipnju 1917. talijanski general Giovani Ferero proglašava obnovu neovisnosti Albanije pod talijanskim protektoratom. Krajem I. svjetskog rata na području Albanije nalaze se francuske, talijanske, grčke i srpske snage. U svibnju 1920. godine 7000 albanskih ustanika uspijeva zaustaviti grčke snage u pokušaju okupacije područja Korče po odlasku francuskih snaga. Tijekom lipnja iste godine, pod pritiskom albanskih ustanika, talijanske snage prisiljene su napustiti područje cijele Albanije osim otoka Sazana. Potom su albanski ustanci, krajem ljeta 1920. godine, napali snage Kraljevstva SHS na području Albanije, a sukobi su potrajali sve do prosinca 1921. godine kada je vlada Kraljevstva SHS pod pritiskom velikih sila (konferencija veleposlanika Ujedinjenog kraljevstva, Francuske, Italije i Japana) prisiljena povući svoje snage na granicu iz 1913. godine. Albanija je potom priznata kao neovisna država.

U međuvremenu u samoj Albaniji su prisutna stalna politička previranja koja koristi Ahmet Zogu te 5. prosinca 1922. godine preuzima vlast. Dio demokratske inteligencije odmah se suprotstavlja diktatorskoj vlasti Zogua te uspijeva dio stanovništva podići na ustanak i prisiljavaju Zogua da u lipnju 1924. godine s dijelom pristalica potraži sigurnost pod okriljem Kraljevstva SHS. Po odlasku Zogua u Tirani je formirana demokratska vlada na čelu s Fan Nolijem. Međutim, već u prosincu iste godine Ahmet Zogu se vraća u Albaniju (uz pomoć vlade Kraljevstva SHS i obilno financiranje velikih sila) te je ponovno preuzeo vlast i 22. siječnja 1925. godine proglasio Albaniju republikom, a sebe predsjednikom iste.

Do 1925. godine Albanija nije imala redovnu vojsku, a u slučaju rata bilo je predviđeno naoružavanje svih za vojsku sposobnih stanovnika. Kada je Ahmet Zogu preuzeo funkciju predsjednika, započelo je ustrojavanje albanske vojske. Talijanski vojni instruktori imali su zadaću ustroja i obuke postrojbi vojske dok su britanski instruktori radili na ustroju i obuci oružništva. Uvedena je opća vojna obveza koja je obuhvatila muškarce od 20 do 50 godina starosti te je ustrojeno Ministarstvo vojske i Glavni stožer, a cjelokupno područje Albanije podijeljeno je na devet vojnih okruga sa otprilike oko 90 000 vojnih obveznika po okrugu. Tiranskim ugovorom (27. studenoga 1926.) Kraljevina Italija je u potpunosti preuzela zadaću obuke i opremanja albanske vojske te je u Tirani uspostavljena misija talijanske vojske (80 talijanskih časnika i dočasnika). Novim Ugovorom o obrambenom savezu između Kraljevine Italije i Albanije od 22. studenoga 1927. godine Kraljevina Italija je učvrstila svoju vojnu poziciju u Albaniji, a spomenuta talijanska vojna misija povećana je na 180 talijanskih časnika i dočasnika.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Kolaboracijske vlade u Srbiji (1941.-1944.)

Prema odredbama navedenog Ugovora u svakoj albanskoj pješačkoj satniji ili topničkoj bitnici postavljen je jedan talijanski vojni instruktor dok su vojni kadeti upućivani na časničku i dočasničku izobrazbu u talijanske vojne škole. Sa svoje strane Kraljevina Italija je preuzela obvezu naoružavanja albanske vojske suvremenim puškama, teškim strojnicama i topništvom. Albanski parlament je 1. rujna 1928. godine proglasio Kraljevinu Albaniju, a Ahmeta Zogua kraljem Albanaca. Kralj Zogu I. potpisao je 1934. godine trgovinski ugovor s Kraljevinom Jugoslavijom dok je iste godine otkazao produženje Tiranskog ugovora s Kraljevinom Italijom što je dovelo do zategnutih odnosa između Albanije i Italije. Sredinom 1930.-ih godina albanske oružane snage brojale su 12 629 vojnika (od toga 771 časnika), a činile su ih: bojna kraljeve garde, šest graničnih bojni, 12 bojni pješaštva, mješovita bojna, 22 topničke bitnice (od toga devet gorskih bitnica), satnije oklopnih vozila te devet samostalnih satnija različitih vojnih službi i struka.

Ratna mornarica je obuhvaćala jednu flotilu ophodnih lakih plovila (ukupno 184 brt(ne znam što znači) sa 141 mornarom), dok je ratno zrakoplovstvo bilo u povojima i sastojalo se od jednog vojnog uzletišta s nekoliko zrakoplova za obuku. Oružništvo se sastojalo od mobilnog dijela (devet satnija sa 2000 oružnika) i teritorijalnog dijela (deset okružnih zapovjedništava, 35 područnih zapovjedništava i 251 oružnička postaja s ukupno 2000 oružnika). Uz navedene oružnike u većim gradovima bilo je i 200 redarstvenika. Za Kraljevinu Italiju održavanje povlaštenog položaja u Kraljevini Albaniji bilo je od strateškog interesa. Iako je Italija pod svojim nadzorom imala otok Sazan koji je zatvarao ulaz u jedinu veliku i pravu trgovačku albansku luku, Valonu (albanski Vlorë), ipak bi zaposjedanjem čitave Albanije i njezine obale, Kraljevina Italija osigurala nadzor nad Otrantskim vratima, odnosno njezina ratna mornarica bi time osigurala potpuni nadzor nad ulazom u Jadransko more.

Drugi bitan razlog koji je „gurnuo“ talijanskog vođu Benita Mussolinija prema ostvarenju planova za okupaciju Kraljevine Albanije bili su sve veći uspjesi koje je Hitler počeo nizati u Europi krajem 30.- ih godina (ožujak 1938. pripojenje Austrije, listopad 1938. pripojenje Sudetske pokrajine i ožujak 1939. okupacija Češke i Moravske). Iako je talijanski kralj Vittorio Emanuele III. kritizirao plan invazije Albanije kao nepotrebni rizik, Mussolini je 25. ožujka 1939. godine uputio ultimatum albanskoj vladi u kojem je zahtijevao pristanak na potpunu talijansku okupaciju. Iako je albanska vlada držala ultimatum u tajnosti, među stanovništvom su se počele širiti vijesti o talijanskom ultimatumu, što je dovelo do protutalijanskih demonstracija 5. i 6. travnja 1939. godine. U rano jutro, 6. travnja 1939. godine, 100 talijanskih zrakoplova nadlijetalo je Tiranu, Drač i Valonu te izbacilo letke u kojima se pozivalo albansko stanovništvo da mirno i bez otpora prihvati dolazak talijanskih oružanih snaga. Iako je istoga dana poslijepodne proglašena mobilizacija albanske vojske, dio visokih časnika je napustio zemlju (na čelu s ministrom vojske generalom Xhemalom Aronitasijem, dok načelnik Glavnog stožera generalbojnik Gustav von Myrdacz, ili albanski Mirdashi, ostaje u Tirani), a s njima i dio albanske vlade (ministar unutarnjih poslova Musa Juka se istoga dana sklonio na područje Kraljevine Jugoslavije).

U ranim jutarnjim satima, 7. travnja 1939. godine, Talijanski ekspedicijski zbor (50 000 vojnika uz zračnu podršku 400 zrakoplova) pod zapovjedništvom generala Alfreda Guzzonia, izvršio je istovremeno iskrcavanje u sve važnije albanske luke. Do podne istoga dana čitava albanska obala bila je zaposjednuta od strane talijanskih snaga. Jedino je tijekom iskrcavanja u Draču došlo do otpora albanskih snaga i to prvenstveno pripadnika oružništva (350 oružnika) pod zapovjedništvom bojnika Abaza Kupija što je bio plod britanskog utjecaja u albanskom oružništvu. Međutim, nakon iskrcavanja talijanskih oklopnih postrojbi otpor albanskih oružnika je slomljen, a luka Drač zauzeta (prema, od talijanske strane nikada u potpunosti potvrđenim podacima, Talijani su tijekom navedenih borbi za luku Drač imali 400 poginulih vojnika, dok je s albanske strane bilo 160 poginulih). Sedmoga travnja u poslijepodnevnim satima kralj Zogu I. u pratnji kraljice Geraldine Apponyi te sa sinom Lekom (koji je rođen 6. travnja, odnosno dan uoči talijanske invazije) napušta Albaniju i odlazi u Grčku, a potom u Tursku. Sljedećega dana postrojbe Talijanskog ekspedicijskog zbora ulaze u Tiranu, a čitava okupacija Albanije dovršena je do 13. travnja 1939. godine.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Nedićeva Srbija

Dan prije formalnog okončanja vojnog djelovanja, 12. travnja 1939., sastaje se albanski parlament koji proglašava odluku o svrgavanju kralja Zogua I. te albansku krunu službeno nudi talijanskom kralju Vittoriu Emanueleu III. Na istom zasjedanju parlamenta za predsjednika vlade Albanije imenovan je Shefqet Verlaci (najveći zemljoposjednik na području Albanije) koji je navedenu dužnost obavljao svega četiri dana. Talijanski kralj prihvaća ponuđenu albansku krunu, a sama svečanost krunjenja održana je 16. travnja 1939. godine, čime je stvorena personalna unija između Italije i Albanije (posebnim zakonima ustanovljena je i porezna, carinska te novčana unija između Italije i Albanije). Istoga dana Benito Mussolini proglašava stvaranje talijanskog imperija. Kralj Vittorio Emanuele III. imenuje za vicekralja (Luogotenente del Re) Albanije bivšeg veleposlanika Kraljevine Italije u Albaniji Francesca Jacomonia di San Savina (koji na dužnost stupa 22. travnja 1939. i na njoj ostaje do 18. ožujka 1943. godine kada ga zamjenjuje general Alberto Pariani, koji je od 1927. do 1933. bio vojni izaslanik Italije, a potom i zapovjednik talijanske vojne misije u Albaniji. Pariani ostaje na navedenoj dužnosti do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine).

Trećega lipnja 1939. godine od strane vicekralja Italije u Albaniji imenovana je albanska vlada na čelu sa Shefqetom Verlacijem koji na tom položaju ostaje do 1941. godine kada ga zamjenjuje Mustafa Merlika-Kruja (do siječnja 1943. godine), a potom Eqrem beg Libohova (siječanj - veljača i svibanj - rujan 1943. godine) i Maliq beg Bushati (veljača – svibanj 1943. godine). Albansko ministarstvo vanjskih poslova pripojeno je talijanskom, a albanski ministar vanjskih poslova Xhemil Dino dobiva rang talijanskog veleposlanika. Samo dan ranije, 2. lipnja 1939. godine, ustrojena je Albanska fašistička stranka (Partia Fashiste e Shqipërisë – PFSh) kao dio Talijanske fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista – FNP). Na čelu PFSh-a nalazio se Tefik Mborja (do 1941. godine), Jup Kazazi (do 1943. godine) i kao posljednji Kol beg Mirakaj. U sklopu stranke je organizirana i mladež kroz organizaciju „Djelmnia e Liktorit Shqiptar“ na čelu koje se nalazio Giovanni Giro, a koja se dijelila na muški, ženski i sveučilišni dio. Osim posebne organizacije mladeži ustrojena je i Fašistička dragovoljačka milicija (ustrojena u četiri legije „crnokošuljaša“) pod zapovjedništvom general-bojnika fašističke dragovoljačke milicije

Emilia Biscacciantia. Početkom 1940. godine Albanska fašistička stranka imala je 13 500 članova. Prema zakonu od 13. srpnja 1939. godine albanske oružane snage postaju dio Talijanske vojske. Albanska vojska je preustrojena u šest pješačkih bojni, šest bojni domobranstva (teritorijalne obrane) i dvije stražarske bojne (ukupno 7000 vojnika), dok je oružništvo preustrojeno u dvije bojne.

Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2015.

TREĆI DIO Staljinove (krajnje štetne) čistke DRUGI DIO Staljin - vojni zapovjednik u Ruskom građanskom ratu PRVI DIO Staljin - vojskovođa ili manipulator!?
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.