Naslovnica

Kolaboracijske vlade u Srbiji (1941.-1944.)

Od velikog značenja za okupacijske vlasti u Srbiji bila je obnova rada ruske emigrantske organizacije (tzv. „bjelogardejaca“) zbog njihovog društvenog utjecaja, posebno u Beogradu, ali i zbog njihove izrazite protukomunističke orijentacije.
08. siječnja 2020. u 07:35 1 komentara 4999 prikaza
Foto: Arhiv u Šapcu

Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop u svojim smjernicama za rad veleposlaniku Felixu Benzleru (zastupniku Ministarstva vanjskih poslova pri Vojnom zapovjedniku Srbije) istaknuo je da će u budućnosti postojati jedna samostalna država Srbija u sklopu njemačkog novog poretka u Europi s kojom će Treći Reich ponovo održavati vanjsko-političke odnose. U „Odredbama o izvršenju primirja između njemačke i jugoslavenske oružane sile“ u članku 12. (oružništvo i policija) precizirano je da se svi pripadnici oružništva i policije trebaju odmah vratiti na svoja službena mjesta te se potom javiti njemačkim okupacijskim ustanovama.

DRUGI SVJETSKI RAT Njemački pohod na Poljsku 1939. - prvi dio

Odmah po dovršetku okupacije Srbije od strane Wehrmachta u njemačkim krugovima se počelo hitno razmatrati rješenje o ustrojavanju jednog privremenog tijela koji bi s jedne strane održalo prividni kontinuitet srpske države, a s druge strane pomoglo njemačkoj okupacijskoj upravi u održavanju reda i mira na području Srbije. Na tragu navedenog predstavnici njemačkog Ministarstva vanjskih poslova započeli su niz konzultacija s vodećim srpskim političarima oko ustrojavanja jednog tijela koji bi predstavljalo civilnu vlast na području Srbije pod vojnom okupacijom.

Tako je već 22. travnja 1941. veleposlanik Benzler informirao Berlin o ustrojavanju „Savjeta komesara“ kao privremene vlade Srbije. Benzler je 27. travnja 1941. u Berlin usuglašeni poslao popis imena „komesara“ na odobrenje i suglasnost. Tako je „komesarska vlada“ Srbije imala deset ministra, odnosno „komesara“: Milan Aćimović (predsjednik „Savjeta komesara“ i unutarnji poslovi koje je vodio kao zamjenik „komesara“ pukovnik Tanasije Dinić), Dušan Letica (financije), Risto Jojić (obrazovanje), Stanislav Josifović (graditeljstvo), Jeremija Protić (prehrana), Momčilo Janković (pravosuđe), Dušan Pantić (pošta i telefonija), Miloslav Vasiljević (gospodarstvo), Lazar Kostić (promet) i Stevan Ivanić (socijalna politika).

„Savjet komesara“ je 16. svibnja 1941. objavio svoju programsku deklaraciju u kojoj se ističe da je na području Srbije ustrojena civilna uprava te da na snazi ostaju „domaći zakoni“, a kao cilj se postavlja očuvanje reda i mira i što brža obnova gospodarskog života. Tijekom mjeseca svibnja 1941. „Savjet komesara“ je ponovno pokrenuo rad banskih uprava (Moravske u Nišu, Drinske u Užicu i Dunavske u Smederevu), Uprave grada Beograd i kotarskih uprava. Isto tako obnovljen je rad policije i oružništva (žandarmerije). Na dužnost Upravnika grada Beograda, ali ujedno i za načelnika beogradske policije imenovan je Dragi Jovanović koji je odmah predložio novi ustroj Uprave grada Beograd koji se sastojao od sedam odjela (upravni, specijalne policije, kriminalističke policije, javne sigurnosti, veterinarski, za cijene i nadnice te policijskih nadzornika) i pet odsjeka (javni moral, prometni, propusnice, financijski i putovnice).

U borbi protiv komunističkog pokreta otpora najznačajniju ulogu je imao Odjel specijalne policije na čijem čelu se do kraja okupacije nalazio Ilija Paranos. Sam Odjel specijalne policije bio je podijeljen na sedam odsjeka: upravno-isljedni, unutarnje politike, za suzbijanje sabotaža, za strance i graničnu službu, protukomunistički, za tisak i udruge te središnja evidencija Židova i Roma. Najvažniji odsjek svako je bio protukomunistički na čelu kojega je za cijelo vrijeme postojanja okupacijske uprave bio Božidar Bećarević. U samom odsjeku bilo je zaposleno deset službenika i 90 policijskih nadzornika. Početkom 1942. godine Uprava grada Beograda imala je 150 zaposlenih službenika, 300 policijskih nadzornika (policajci u civilu) te 50 policijskih časnika i 1550 policajaca u odori.

NJEMAČKI POHOD NA POLJSKU 1939. - DRUGI DIO Poljski planovi i priprema za rat

Od velikog značenja za okupacijske vlasti u Srbiji bila je obnova rada ruske emigrantske organizacije (tkz. „bjelogardejaca“) zbog njihovog društvenog utjecaja, posebno u Beogradu, ali i zbog njihove izrazite protukomunističke orijentacije. Tako je Vojno-upravni stožer Vojnog zapovjednika Srbije već 22. svibnja 1941. godine imenovao bivšeg carskog generala Skordumova za vođu ruske emigracije u Srbiji. U međuvremenu sredinom rujna 1941. godine dolazi do većih nemira na području zapadne Srbije što rezultira stvaranjem područja pod nadzorom partizanskih snaga poznatim pod nazivom „Užička republika“. Njemačke snage pokreću ofenzivu (pothvat „Zapadna Morava“) ishod koje je ponovno zauzimanje navedenog područja do kraja studenoga 1941. godine. Bez obzira na ponovno ovladavanje područjem zapadne Srbije i restauracijom okupacijske i lokalne srpske uprave, sam partizanski ustanak imao je nesagledive posljedice na „Savjet komesara“ koji je od strane Nijemaca ocijenjen kao nedorastao postavljenim zadaćama. Njemački službeni krugovi započeli su razgovore oko reorganizacije „domaće uprave“ na području Srbije još tijekom trajanja protupartizanskog pothvata na području zapadne Srbije. Tada je u prvi plan interesa Nijemaca došao umirovljeni general Milan Nedić (ministar vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije do 7. studenoga 1940. kada je bio prisiljen podnijeti ostavku zbog svoga memoranduma od 1. studenoga iste godine u kojemu je predlagao jače oslanjanje na Sile Osovine, a uz to su uslijedile optužbe da u suradnji s Dimitrijem Ljotićem, predsjednikom fašističke organizacije „Zbor“ i skupinom časnika, priprema državni udar) koji je dobio mandat za sastav nove vlade. Vojni zapovjednik Srbije general Dankelmann 30. kolovoza 1941. primio je od Nedića prijedlog sastava nove vlade (ministarskog savjeta) koju je potom i potvrdio. Ministarski savjet Srbije činili su sljedeći ministri: Milan Nedić (predsjednik), Milan Aćimović (unutarnji poslovi), Ognjen Kuzmanović (graditeljstvo), Josif Kostić (promet te pošta i telefonija), Panta Draškić (rad), Momčilo Janković (bez resora), Ljubiša Mikić (financije), Čedomir Marjanović (pravosuđe), Miloš Radosavljević (poljoprivreda i ishrana), Mihailo Oljćan (narodno gospodarstvo), Miloš Trivunac (obrazovanje) i Jovan Miljušković (socijalna politika i narodno zdravlje).

Nedić je od njemačkih okupacijskih ustanova na području Srbije dobio puno povjerenje što se očitovalo i u dozvoli preustroja čitave lokalne uprave, koja je službeno započela 26. prosinca 1941. godine, a rezultirala je ukidanjem banovina i formiranjem okruga koji su se poklapali s teritorijalnim ustrojem Kraljevine Srbije čime se htio naglasiti kontinuitet srpske države. Lokalne policijske snage su od siječnja do svibnja 1942. u logoru na Sajmištu (dio Beograda) sakupile 14 000 Židova i Roma koji su potom deportirani u nacističke koncentracijske logore u Poljskoj. Prema izjavi upravitelja Grada Beograda, Jovanovića, time je Beograd postao grad koji je u potpunosti „riješio“ pitanje Židova i Roma.

IZ NOVOG BROJA Bakarićeva klopka za Mačeka

Ministarski savjet pod predsjedanjem Milana Nedića pokušao je na području Srbije stvoriti privid normalnog života te je na tragu navedenog dozvoljena obnova rada sportskih udruga, ponovno je započeo rad na Beogradskom sveučilištu, a ustrojena je i Srpska nacionalna služba rada koja je trebala pomoći u obnovi zemlje. Sa svoje strane Nijemci nisu bili u mogućnosti osigurati nove snage koji bi razmjestili u Srbiji te su bili prisiljeni sve više se oslanjati na Nedićevu vladu i njezine snage.

Dolazak 1. bugarskog okupacijskog zbora početkom 1942. godine na područje Srbije te potom njegovo stalno proširivanje okupacijskog područja utjecao je na nezadovoljstvo Nedića koji je prijetio i ostavkom svoje vlade. Nedić je kod njemačkih ustanova uspio ishoditi ustupak da se za svaka dva dragovoljna radnika upućena u Treći Reich iz zarobljeništva pusti jedan zarobljenik. Nakon dugotrajnih priprema i nekoliko odlaganja, veleposlanik Neubacher je uspio dogovoriti posjet Milana Nedića Adolfu Hitleru do kojega je došlo 15. rujna 1943. godine. Hitler je prilikom susreta dao svoju podršku dosadašnjem Nedićevom radu, a Nedićev prijedlog da se proglasi „neovisnost“ Srbije s istovremenim usvajanjem ustava, Hitler je otklonio za budućnost.

Tijekom druge polovice travnja 1944. savezničke bombarderske snage izvršile su dva jaka napada na Beograd i okolicu (oba napada su bila puno jača od napada Luftwaffe na Beograd u travnju 1941.) Rezultat spomenutih napada bilo je paraliziranje rada kako njemačkih okupacijskih ustanova tako i lokalnih vlasti te su glavne ustanove njemačkog okupacijskog aparata počele sa svojim povlačenjem s područja Beograda. Jačanje partizanskih snaga na području NDH i Crne Gore te odluka Vrhovnog zapovjedništva partizanskih snaga o koncentraciji svih snaga radi izvršenja prodora u Srbiju s glavnim ciljem zauzimanja iste bila je uvjetovana približavanjem Istočnog ratišta granicama Rumunjske, odnosno do kolovoza 1944. ulaskom snaga Crvene armije na područje Rumunjske. Na neposrednu mogućnost napuštanja Srbije okupacijske njemačke vlasti počele su razmišljati u drugoj polovici kolovoza 1944. kada dolazi do prve evakuacije (uglavnom civilnih) ustanova u Treći Reich. Tijekom rujna 1944. izvršene su daljnje evakuacije, a istovremeno je vršena i evakuacija dijela Volksdeutschera s područja Banata.

Milan Nedić je u svojstvu predsjednika Ministarskog savjeta Srbije održao posljednju sjednicu 3. listopada 1944. godine te je članove Ministarskog savjeta razriješio njihove dužnosti te im priopćio da se priprema za odlazak iz Beograda. Već idućeg dana, 4. listopada, najveći dio bivših članova Ministarskog savjeta evakuiran je u Beč, a sam Milan Nedić napustio je Beograd 6. listopada 1944. godine te je 11. listopada 1944. preko Budimpešte stigao u Beč. Do 10 listopada 1944. i posljednji dijelovi bivšeg Ministarskog savjeta napustili su Beograd. „Vlada narodnog spasa“ Milana Nedića nastavila je sa svojim djelovanjem u Beču, a potom u Kitzbühlu (Tirol) sve do kapitulacije Trećega Reicha. Nakon boravka u savezničkim zarobljeničkim logorima Milan Nedić je izručen Jugoslaviji početkom siječnja 1946. godine, a 4. veljače 1946. izvršio je samoubojstvo skočivši kroz prozor s trećeg kata otrgavši se stražaru koji ga je vodio na ispitivanje.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2015.

IZ NOVOG BROJA Bari - drugi Pearl Harbor Ilustracija Dugo je bio zaboravljen Bio je prva žrtva Drugog svjetskog rata, a njegov krvnik ostao je nekažnjen GODIŠNJICA Prije 75 godina počeo Varšavski ustanak
 
  • Glorfindel:

    Nikakvo čudo. Davno su oni klali po Balkanu Dimitrije Tucović O pokolju nad Albancima 1912. Ne usuđujem se da kažem više, ali mogu reći da Ljuma (albanska oblast pored istoimene reke) više ne postoji. Nema ničega osim leševa,, prašine i ... prikaži još!e i pepela. Tamo su sela od 100, 150, 200 kuća, gde više nema ni jednog čoveka, bukvalno ni jednog. Skupljamo ih na gomile od 40-50, i probadamo bajonetima do poslednjeg. Pljačka je na sve strane. Oficir je rekao vojnicima da odu u Prizren i prodaju stvari koje su ukrali.