Na temelju privremenih smjernica o podjeli područja Kraljevine Jugoslavije, potpisanih od strane Adolfa Hitlera, 12. travnja 1941. godine, izvršena je podjela područja Slovenije (koje je za cijelo vrijeme postojanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije bilo obuhvaćeno Dravskom banovinom). Navedenim smjernicama područje Donje Štajerske (Kranjske) i južne Koruške (Gorenjske) pripojeno je Trećem Reichu, a područje Dolenjske, Bele Krajine, Notranjske i Primorske priključeno je Kraljevini Italiji dok je Prekomurje prepušteno Kraljevini Mađarskoj. Na sastanku ministara vanjskih poslova Trećeg Reicha, Joachima von Ribbentropa i Kraljevine Italije, Galeazza Ciana di Cortellazzoa, održanog u Beču 21. i 22. travnja 1941. godine, razmotreno je pitanje podjele područja Slovenije detaljnije te je na istom sastanku određena crta razgraničenja koja je potom postala službena granica između Trećega Reicha i Kraljevine Italije na području današnje Slovenije.
Navedena crta razgraničenja (demarkaciona crta) konačno je utvrđena 26. travnja 1941. i protezala se: Peč – sjeverno od Vrha (kota 744) – južno od Luknje – sjeverno od Polhova Gradeca – između Ježice i Črnuča – Litija (pripala Trećem Reichu) – Mirna (pripala Kraljevini Italiji) – Cerklje – Brežice (pripale Trećem Reichu). Posebno njemačko-talijansko granično povjerenstvo koje je trebalo na samom zemljištu detaljno odrediti graničnu crtu, završilo je svoj posao utvrđivanja granične crte do 3. rujna 1941. godine, čime je konačno utvrđena crta podjele Slovenije.
Talijansko okupacijsko područje
Šestoga travnja 1941. godine u šest sati ujutro talijanska 2. vojska (zapovjednik: general Vittorio Ambrosio) s podređenim postrojbama V. i XI. zbora izvršila je napad na granične položaje postrojbi Vojske Kraljevine Jugoslavije. Zadaća XI. zbora (zapovjednik: general zbora Mario Robotti, od 15. prosinca 1942. general zbora Gastone Gambara) s podređenom 13. pješačkom divizijom „Re“ (zapovjednik: general-bojnik Benedetto Fiorenzoli) i 14. pješačkom divizijom „Isonzo“ (zapovjednik: general-bojnik Federico Romero), bila je brzi prodor u smjeru Ljubljane i zauzimanje iste. Radi izvršenja postavljene zadaće general Robotti je od motoriziranih dijelova podređenih divizija ustrojio brze borbene skupine koje su 11. travnja 1941. zauzele Ljubljanu. Do 15. travnja postrojbe talijanskog XI. zbora u potpunosti su zauzele čitavo područje Dolenjske, Bele Krajine i Notranjske. Prema talijanskim podatcima čitav „ratni pohod“ XI. zbora završio je sa: 12 poginulih te 16 ranjenih i 21 nestalim vojnikom. Tako je Talijanska vojska zaposjela područje od 5242 kvadratna kilometra koje je naseljavalo 380 000 stanovnika.
Nakon potpisivanja bezuvjetne kapitulacije oružanih snaga Kraljevine Jugoslavije, 17. travnja 1941. godine, na području Slovenije koje je prema dogovoru predstavnika Trećega Reicha i Kraljevine Italije pripalo potonjoj, ostaje stožer XI. talijanskog zbora u Ljubljani s podređenom 14. pješačkom divizijom (stožer u Novom Mestu) i 21. pješačkom divizijom „Granatieri di Sardegna“ (zapovjednik: general-bojnik Taddeo Orlando, stožer u Ljubljani), kao zamjena za 13. pješačku diviziju „Re“ upućenu na područje NDH. Za neposrednu zaštitu novouspostavljene granične crte stožeru XI. zbora podčinjena je 11. granična zaštitna skupina (11. Guardia alla frontiera – GAF, zapovjednik: brigadni general Carlo Danioni) sa sjedištem stožera u Logatecu te podređenim: 21. zaštitnim sektorom u Tolminu, 22. zaštitnim sektorom u Idriji i 23. zaštitnim sektorom u Logatecu. Dio Slovenije južno od crte Črnomelj – Metlika – rijeka Kupa zaposjele su snage iz sastava V. talijanskog zbora (zapovjednik: general zbora Riccardo Balocco). Na području Slovenije okupiranom od talijanskih snaga nalazile su se razmještene i dvije bojne rizničke straže (Reggia guardia finanza – RGF): 9. u Ljubljani i 10. u Novom Mestu. Od kolovoza 1942. godine na području Ljubljane ustrojena je posebna Jurišna skupina crnih košulja „21. travanj“ (jačine tri bojne) za pokretnu borbu protiv partizanskih snaga.
Kraljevskim dekretom br. 291 od 3. svibnja 1941. godine područje Dolenjske, Bele Krajine i Notranjske ustrojeno je u Ljubljansku pokrajinu (Provincia di Lubiana) te je ista potom priključena Kraljevini Italiji dok je područje Primorske priključeno novoustrojenoj Riječkoj pokrajini (Provincia di Fiume). Istoga dana je za visokog povjerenika Ljubljanske pokrajine imenovan Emilio Grazioli, dotadašnji predsjednik fašističke stranke za područje Trsta. Visoki povjerenik Grazioli, odmah po preuzimanju svoje dužnosti, sazvao je predstavnike građanskih stranaka koje su djelovale na od Talijana anektiranom području Slovenije te je od njihovih predstavnika (onih koji su izrazili volju za suradnjom) ustrojen Savjet (slovenski: Sovet, talijanski: Consulta) koji je činilo 14 članova. Navedeni Savjet je potvrđen od strane talijanske fašističke vlade 27. svibnja 1941. godine, a na čelo Savjeta imenovan je Dr. Marko Natlačen (bivši ban Dravske banovine). Savjet nije imao izvršne, nego isključivo savjetodavnu ulogu pri viskom povjereniku za Ljubljansku pokrajinu. Na samom području Ljubljanske pokrajine sve dotadašnje općine su nastavile sa svojim radom, osim što je kod svake postavljen talijanski civilni povjerenik koji je imao zadaću nadzora nad radom općine.
Slovensko stanovništvo nije imalo obvezu služenja vojnog roka u talijanskoj vojsci. Nastava u osnovnim školama bila je isključivo izvođena na slovenskom jeziku dok je u srednjim i višim školama uveden talijanski jezik kao drugi obvezni. Svi službeni dokumenti u Ljubljanskoj pokrajini morali su biti pisani dvojezično (slovenski i talijanski). Za gradonačelnika Ljubljane imenovan je bivši divizijski general Vojske Kraljevine Jugoslavije Leon Rupnik, dok je za ravnatelja ljubljanske gradske policije imenovan Lovro Hacin (predratni ravnatelj ljubljanske policije).
Još tijekom travnja 1941. godine, na poticaj bana Dravske banovine Dr. Marka Natlačana (predsjednika Slovenske narodne stranke), ustrojen je Nacionalni savjet i Slovenska legija (koja je sudjelovala u razoružavanju postrojbi Vojske Kraljevine Jugoslavije). Slovenski građanski političari nadali su se da će raspad Kraljevine Jugoslavije značiti mogućnost uspostave neovisne slovenske države (po uzoru na Slovačku i NDH) te su bili jako razočarani kada su shvatili da će Slovenija biti podijeljena između Njemačke, Italije i Mađarske. Međutim, Slovenska legija (jačine bojne) nastavila je sa svojim djelovanjem i dobila je status pomoćne postrojbe Talijanske vojske. S jačanjem partizanskog pokreta i sve češćih upada partizanskih postrojbi u seoska naselja u studenome 1941. godine potpukovnik Ernst Peterlin, uz talijansku suglasnost, ustrojava Seoske straže (Vraske Straže) jačine 1000 ljudi raspoređenih u 10 satnija.
Stožer talijanskog XI. zbora zapovijeda 6. kolovoza 1942. godine preustroj dotadašnjih Seoskih straža u Protukomunističku dragovoljačku miliciju (Milizia Voluntare Anti-Communista – MVAC) za čijeg je zapovjednika imenovan pukovnik MVAC-a, Ernst Peternin. Do kraja 1942. godine snaga postrojbi MVAC narasla je na 41 satniju (4500 ljudi) razmještenu u 71 mjesto, a krajem srpnja 1943. godine broj pripadnika MVAC postrojbi dosegao je brojku od 6000 ljudi razmještenih u 107 naselja (pripadnici postrojbi MVAC od strane partizana nazivani su „Bijelom gardom“).
Još tijekom srpnja 1941. godine na područje okupirano od Talijana dolazi bivši bojnik Vojske Kraljevine Jugoslavije, Karel Novak, sa zadaćom ustrojavanja Četničkog zapovjedništva (komande) za Sloveniju. On uspijeva ustrojiti postrojbu jačine 500 ljudi, koju partizani nazivaju „Plavom gardom“. U ožujku 1942. predstavnici prozapadno i protukomunistički orijentiranih bivših slovenskih stranaka organiziraju Slovenski nacionalni savez koji ustrojava Narodnu legiju kao svoju oružanu postrojbu. U rujnu 1942. godine dolazi do spajanja snaga Četničkog zapovjedništva za Sloveniju sa snagama Slovenske i Narodne legije. Novoustrojene snage broje 3000 ljudi postrojene u četiri bojne. Međutim, dio od 640 ljudi prelazi u talijansku službu i od njih se postrojava Legija smrti. Navedenu legiju Talijani naoružavaju najboljim oružjem, a pripadnici legije su mogli postati dragovoljci između 18 i 24 godine, neoženjeni, koji nisu bili vezani za svoje područje (kao pripadnici MVAC postrojbi) te su mogli biti uporabljeni bilo kada i bilo gdje na području Ljubljanske pokrajine za izvršenje borbenih zadaća. Do sredine veljače 1943. godine Legija smrti narasla je na tri bojne (I. – Vrnika, II. – Gorjanci i III. – Mokronag) s ukupno 1687 vojnika.
Tijekom srpnja 1943. godine među Slovenskim nacionalistima se počeo širiti glas o mogućem iskrcavanju savezničkih snaga na istočnoj obali Jadrana. Slovenski nacionalisti okupljeni oko Slovenskog nacionalnog saveza tada počinju sa planovima oko postrojavanja Slovenske narodne vojske koju bi zajedno sačinjavale postrojbe „Bijele garde“ (MVAC) i „Plave garde“ (četnika) te Legije smrti, a ukupna snaga ovih postrojbi iznosila bi oko 10 000 ljudi. Međutim, kako do savezničkog iskrcavanja na jadranskoj obali nije došlo, tako su i planovi oko postrojavanja Slovenske narodne vojske napušteni.
U vrijeme kapitulacije Kraljevine Italije (početak rujna 1943. godine) bivši satnik Vojske Kraljevine Jugoslavije Albin Cerkvenik ustrojava od ostatka slovenskih četnika dvije „četničke brigade“ od po 800 ljudi (1. četnička brigada „Triglav“ i 2. četnička brigada „Krim“) u dvorcu Turjak (20 km jugoistočno od Ljubljane). Partizani koristeći kapitulaciju Italije kako bi naoružali svoje snage (budući da su se partizanski časnici predstavljali kao legitimni predstavnici Saveznika talijanske postrojbe na području Ljubljanske pokrajine predavale su se isključivo njima), sa snagom od 3000 ljudi napadaju dvorac Turjak. Bitka završava 19. rujna 1943. godine katastrofalnim porazom za četničke snage u Sloveniji. Četničke postrojbe u Sloveniji („Plava garda“) nisu se do kraja rata oporavile od poraza kod Turjaka te njihova snaga nije prelazila 500 ljudi. Ponukane pobjedom kod Turjaka, partizanske snage na području Ljubljanske pokrajine kreću u opću ofenzivu protiv uporišta koja drže pripadnici MVAC-a koja padaju jedan za drugim te na kraju ostaju posade samo u većim gradovima. U međuvremenu u Ljubljansku pokrajinu ulaze prve njemačke postrojbe, a gradonačelnik Ljubljane Leon Rupnik pokušava postrojiti nove protu-partizanske snage, ali ovaj put pod njemačkim okriljem.
Njemačko okupacijsko područje
Područje Slovenije koje su zaposjele njemačke snage iznosilo je 9620 četvornih kilometara, a na njemu je živjelo 775 000 stanovnika.
Vojne snage
Odmah po kapitulaciji Vojske Kraljevine Jugoslavije područje Slovenije predviđeno za pripojenje Trećem Reichu (Donja Štajerska i južna Koruška, odnosno Kranjska i Gorenjska) u vojnom smislu su predane u nadležnost XVIII. vojnom okrugu sa sjedištem stožera u Salzburgu (zapovjednik: general pješaštva Hubert Schaller-Kalide do 31. siječnja 1943., general pješaštva Friedrich Materna do 10. prosinca 1943., general gorskih postrojbi Franz Boehme do 24. lipnja 1944. i general gorskih postrojbi Julius Ringel do kraja rata). Odmah po tom je zapovjedništvo XVIII. vojnog okruga je na navedeno područje uputilo sljedeće postrojbe: 138. i 188. pričuvnu gorsko-lovačku
pukovniju (Maribor), 499. pričuvnu pješačku pukovniju (Bistrica i Škofja Loka), 13. pričuvnu lovačku pukovniju (Škofja Loka), 48. protuoklopni doknadni obučni sklop (Celje) te 921. bojnu za osiguranje i 2. posadna biciklistička doknadna bojana za osiguranje željezničke pruge Maribor – Celje – Zidani Most. Tijekom 1942. godine 2. posadna biciklistička bojna premještena je u Slovengradcu, dok su kao pojačanje za osiguranje prometnica razmješteni: 517. bojna za osiguranje na područje Radovljice i 927. bojna za osiguranje na područje Bleda.
Početkom studenoga 1943. godine ustrojen je stožer 438. divizije (sjedište stožera u Klagenfurtu) za posebnu uporabu (zapovjednik: general-bojnik Ferdinand Noeldechen) komu su podređene sve postrojbe vojske na području Slovenije pod njemačkom upravom: 184. pukovnija za osiguranje (Kranj) sa podčinjenom 517. bojnom za osiguranje u Kamniku; 18. pukovnija za osiguranje (Klagenfurt) sa podčinjenim bojnama za osiguranje: 611. (Krško), 649. (Celje i Brežice) i 922. (Laško i Trbovlje); 118. doknadna i obučna pukovnija za osiguranje (Celje) s podčinjenim: 298. bojnom za osiguranje i 48. protuoklopnim doknadnim obučnim sklopom u Celju te 293. bojnom za osiguranje u Guštanju; pukovnija za osiguranje „Zidani Most“ sa podčinjenim bojnama za osiguranje: 927. u Zidanom Mostu i 921. u Litiji, 138. pričuvna gorsko-lovačka pukovnija (stožer u Mariboru, a bojne u Ptuju i Bistrici) i 499. pričuvna pješačka pukovnija (stožer i dvije bojne u Škofja Loci). Početkom 1944. godine 438. divizija za posebnu uporabu ojačana je Borbenom skupinom „Treeck“ (pukovnik Friedrich Treeck, zapovjednik 18. gorsko-lovačke pukovnije) koja je kao pokretna borbena skupina vodila stalne borbe s partizanskim snagama.
Borbenu skupinu „Treeck“ sačinjavale su sljedeće postrojbe: stožer 18. gorsko-lovačke pukovnije s tri bojne, I. bojna 137. doknadne gorsko-lovačke pukovnije, II. bojna 138. doknadne gorsko-lovačke pukovnije, 319. doknadna gorsko-lovačka bojna, bitnica 112. doknadne topničke gorske pukovnije i satnija 83. doknadne opkoparske gorske bojne.
Krajem 1944. godine na područje Južne Koruške i Donje Štakjerske prebačene su i sljedeće snage (koje su ostale izvan sastava 438. divizije za posebnu uporabu): granični odsjek Villach (granični pododsjeci A do G, a svaki pododsjek ima od tri do pet satnija za zaštitu granice), bojne za osiguranje: 392. (Radovljica), 937. (Hrasnik), 802. (Trbovlje), 910. (St. Vid) te 139., 142. i 143. u Mariboru, 48. doknadna oklopna bojna u Celju, 2. satnija 18. doknadne obučne bojne u Dravogradu, Izvidnički doknadni konjanički sklop u Slovengradcu, Nastavna pukovnija „Brandeburg“ (stožer i I. bojna na Bledu, II. bojna St. Vid, III. bojna Kamnik i IV. bojna Domžale), 7. SS doknadna gorska obučna bojna „Princ Eugen“ (prebačena u srpnju 1944. iz Banata na područje Maribora), 319. obučna gorskolovačka bojna (Rogaška Slatina), 6. obučna gorska bitnica (Bohinjska Bela), Dočasnički tečaj u Mariboru, 112. doknadna topnička pukovnija (stožer i I. sklop u Bohinjskoj Beli, II. sklop u Mariboru i III. sklop u Villachu), doknadne obučne pješačke bojne: 499. (Lipica) i 134. (St. Petar) te 543. i 366. teški topnički željeznički sklop u Mariboru. Od 25. travnja 1945. godine XVIII. vojni okrug podčinjen je zapovjedništvu Vojne skupine E koje se od 8. svibnja 1945. nalazilo u Polzeli (kapituliralo 14. svibnja 1945. kod Hrušta južno od Bleiburga). Krajem travnja i početkom svibnja preko područja sjeverne Slovenije povlačila se cjelokupna Vojna skupina E (stožeri šest zborova sa ukupno 14 divizija). Uz navedene njemačke snage povlačila se i glavnina preostalih postrojbi oružanih snaga NDH. Sve navedene snage su položile oružje 15. svibnja 1945. godine na području Bleiburga (osim manjih skupina uglavnom pripadnika postrojbi NDH koje su se uspjeli probiti kroz savezničke položaje u unutrašnjost Austrije).
Političke i poluvojne organizacije
Već 14. travnja 1941. godine imenovani su načelnici civilnih uprava (Chef der Zivilverwaltung – CdZ) za Južnu Korušku (Südkärnten, sjedište na Bledu, a od 1. siječnja 1942. godine u Klagenfurtu) Franz Kutschera, do 16. prosinca 1941. godine, a potom Dr. Friedrich Rainer i za Donju Štajersku (Untersteiermark, sjedište u Mariboru, njemački Marburg am Drau) Siegfried Überreither. Oba navedene načelnika civilnih uprava su bili i „nosioci državne vlasti“ (Reichsstaathalter) za pokrajine Korušku i Štajersku te najviši nacistički stranačke vođe u navedenim pokrajinama (Gaulaeiteri). Ustanove načelnika civilnih uprava ustvari su bili zamišljeni kao tranzicijska upravna tijela do okončanja procesa potpune aneksije spomenutih slovenskih područja u okvir Trećeg Reicha. Svi poslovi Načelnika civilne uprave vođeni su preko Ureda načelnika civilne uprave koji je u svom sastavu imao: opći odjel (sa odsjecima za: radne odnose, nadnice, poreze, zdravstvo, veterinarstvo, šumarstvo, pravna pitanja, određivanje cijena, školstvo, graditeljstvo, izgradnju i održavanje prometnica, vodoopskrbu i odvodnju, socijalnu skrb i financijske poslove), gospodarski odjel (sa odsjecima za: trgovinu, ugostiteljstvo, obrt, obradu drveta i novčano-kreditne poslove) i odjel za ishranu i poljodjelstvo (sa odsjecima za: ishranu i poljodjelstvo).
Načelnicima civilnih uprava podređeni su okružni (Kreis) povjerenici, a u svakom okrugu ustrojeni su slijedeći odsjeci: zdravstveni, veterinarski, školski, šumarski, za ishranu, financijski, katastarski i za radne odnose. Načelnike okruga imenovao je načelnik civilne uprave na čijem području se okrug nalazio. Područje Načelnika civilne uprave za Južnu Korušku podijeljeno je u tri okruga: Kranj, Radovljica i Kamnik, dok je područje Donje Štajerske podijeljeno u šest okruga: Maribor, Ptuj, Ljutomer, Celje, Brežice i Trbovlje. Svaki od navedenih okruga dijelio se na određeni broj općina (Gemeinde). Općinske povjerenike imenovao je načelnik civilne uprave, a općinski povjerenici su u obavljanju redovnih poslova imali pomoćnike čije je djelokrug rada bio identičan onome u okruzima (odsjeci) samo u smanjenom obujmu sukladno potrebama pojedinih općina.
Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka (NSDAP) je u svakom od navedenih okruga ustrojila i svoje stranačke urede, a članovi nacističke stranke mogli su biti samo Nijemci iz Reicha (Reichdeutscheri) i etnički Nijemci koji su živjeli na području Južne Koruške i Donje Štajerske (Volksdeutscheri). Budući je zabranjen rad svim političkim stankama, izuzev nacističkoj, postavila se potreba stvaranja političkih organizacija koje će biti prihvaćene od lokalnog slovenskog stanovništva s konačnim ciljem povratka „otuđenog“ i „degermaniziranog“ slovenskog stanovništva u okrilje njemačkog naroda. Kao jedan od prvih koraka u „procesu povratka“ bilo je inzistiranje na pokrajinskim nazivima (Koruška i Štajerska), a potiskivanje svega slovenskog. Na tragu navedenog, političko organiziranje slovenskog stanovništva u Južnoj Koruškoj preuzeo je Koruški narodni savez (Kärntner Volksbund - KVB), a u Donjoj Štajerskoj – Štajerski domovinski savez (Steirischer Heimatbund – SHB). Glavni ciljevi oba saveza bili su slijedeći: iseljavanje rasno nečistih i politički sumnjivih osoba, širenje njemačkog jezika svim sredstvima, buđenje njemačke nacionalne svijesti kroz svijest o zajedničkoj pripadnosti Koruškoj i Štajerskoj te kroz navedeno stvaranje zajedničke svijesti o pripadnosti njemačkom narodu, podizanje kvalitete života stanovništva, nacistički odgoj muškog stanovništva kroz pripadnost Wehrmannschaftu te nacistički odgoj mladeži i žena. Oba saveza su imala istu organizacijsku strukturu. Na čelu saveza nalazilo se rukovodstvo saveza (Budesführung) kojega su činili: vođa saveza, zamjenik vođe saveza, vođa žena saveza (Bundesfrauenführerin), vođa muške mladeži saveza (Volksbund – Jugendführer), vođa ženske mladeži saveza (Volksbund – Jugendführerin). Mladež je bila organizirana u Koruški narodni savez mladeži i Štajerski domovinski savez mladeži. Sve članove rukovodstva saveza imenovali su načelnici civilne uprave (svaki za svoje područje), ali sada u svojstvu oblasnih stranačkih vođa - Gauleitera.
Osim vodstva saveza ustrojeni su i slijedeći odjeli koji su upravljali svim poslovima saveza: opći, osobni, promidžbeni, tiskovni, za školstvo i socijalnu skrb. U svakom od okruga ustrojena su okružna rukovodstva koja su imala istu strukturu kao i savezno vodstvo uz iznimku da u okruzima nisu postojali odjeli nego su te poslove obavljali pomoćnici okružnog vođe saveza. U općinama su ustrojene mjesne skupine saveze koje su se dijelile na ćelije (Zelle), a u gradovima još i na gradske četvrti (Block).
Ustrojavanje Štajerskog domovinskog saveza (ŠDS) započelo je već 14. travnja 1941. godine ustvari istoga dana kada je i Überreither preuzeo dužnost načelnika civilne uprave za Donju Štajersku. Načelnik civilne uprave 24. travnja 1941. godine objavljuje službenu uputu o preustroju postojećih organizacija Kulturnog saveza (Kulturbund – organizacija Nijemaca u Kraljevini Jugoslaviji) u ŠDS te prelazak cjelokupnog članstva bivšeg Kulturnog saveza u novoustrojeni ŠDS. Istoga dana Überreither imenuje vodstvo ŠDS-a na čelu s Franzom Steindlom i za sjedište saveza određuje Maribor. Potom je uslijedila živa promidžbena djelatnost ŠDS-a za što većim „obuhvatom“ lokalnog stanovništva što je do kraja svibnja 1941. godine rezultiralo ustrojavanjem mjesnih skupina u svakoj općini na području Donje Štajerske. Ustrojavanje Koruškog narodnog saveza (KNS) uslijedilo je nešto kasnije od ustrojavanja ŠDSa, 29. svibnja 1941. godine, na temelju odluke Kutschere (načelnika civilne uprave za Južnu Korušku). Istom odlukom svi postojeći članovi njemačkog Kulturnog saveza postaju automatizmom članovi novoustrojenog KNS-a. Potom je Kutschera za sjedište KNS-a odredio Bled, a za njegovog vođu imenovao Hansa Schicka. Do početka srpnja 1941. godine vodstvo KNS-a uspjelo je ustrojiti okružna vodstva saveza u svim okruzima te mjesne skupine u 75 općina. Oba navedena saveza bila su temeljna poluga za provedbu predviđene germanizacije područja Slovenije pod njemačkom upravom.
Gauleiteri Štajerske i Koruške, Überreither i Kutschera, uz sve navedene dužnosti bili su i predstavnici Državnog povjerenika za učvršćivanje njemstva (Reichskommissar für Festigung des Deutschtums) Heinricha Himmlera svemoćnog Državnog vođe SS-a i šefa njemačke policije, a poslije i ministra unutarnjih poslova Trećeg Reicha. Odmah u travnju 1941. godine ustrojeni su na Bledu i u Mariboru posebni Uredi za učvršćivanje njemstva koji su stanovništvo na području pripojenom Trećem Reichu podijelili u šest skupina: čistog njemačkog porijekla, miješanog njemačko-slovenačkog porijekla, slovenačkog porijekla ali s pronjemačkim osjećajima, slovenačkog porijekla neutvrđenih osjećaja, stanovništvo pasivnih protunjemačkih osjećaja i stanovništvo aktivnih protunjemačkih osjećaja. Prema planu iseljavanja trebali su pripadnici prve tri skupine ostati na svom području dok su pripadnici druge tri skupine predviđeni za preseljenje. Uz navedene trebalo je iseliti i sve pripadnike slovenačke inteligencije, potom sve slovenačko stanovništvo uzduž rijeka Sutle i Save te sve obitelji doseljene poslije 1914. godine i uopće sve strance. S druge strane na spomenuto područje predviđeno je naseljavanje Nijemaca iz Bukovine, južnog Tirola, Gornje Štajerske i oko 12 000 kočevskih Nijemaca s područja Slovenije pod talijanskom okupacijom. Prema dogovoru između predstavnika Trećega Reicha i NDH većina seljačkog stanovništva i katoličkih svećenika trebala je biti preseljena na područje NDH uz istodobnu dozvolu vlastima NDH da iseli isti broj Srba u Srbiju. S druge strane, one političko sumnjivog ponašanja i inteligenciju trebalo je iseliti direktno u Srbiju. Međutim, pojavom partizanskih snaga te shvaćanjem da će iseljavanje dovesti do stvaranja gospodarskih teškoća, čitav plan iseljavanja je obustavljen i odgođen „za provedbu nakon rata“.
Po uzoru na Jurišne odrede (Sturmabteilung – SA) nacističke stranke, u sklopu svakog od saveza (ŠDS-a i KNS-a) ustrojen je Wehrmannschaft („Braniteljstvo“) čiji su članovi postali svi punoljetni i za vojnu službu sposobni članovi saveza. Članstvo u Wehrmannschaftu priznavalo se kao članstvo u SA postrojbama nacističke stranke. Wehrmannschaft je postrojen kao poluvojna organizacija ŠDSa i KNS-a, odnosno kao „oružano krilo“ navedenih političkih organizacija. Pri vodstvima saveza ustrojeni su odjeli za vojničku izobrazbu članova saveza, a koje su vodili načelnici stožera zapovjedništava Wehrmannschafta pri ŠDS i KNS. Vrhovni nadzor nad ustrojem i obukom postrojbi Wehrmannschafta bila je zadaća zapovjedništva SA-skupine Južna pokrajina (SAGruppe Südmark sa: 95., 96. i 97. SA gorskim zdrugom, pod zapovjedništvom SA generala Karla Ortha) koja je teritorijalno „pokrivala“ čitavu Austriju.
Odmah po ustrojavanju vodstva ŠDS-a pri njemu je ustrojen i stožer Wehrmannschafta za Donju Štajersku koji je bio smješten u Mariboru, a na njegovo čelo je imenovan (od strane zapovjednika SA-skupine Južna pokrajina) SA pukovnik Josef Blasch (imenovanje zapovjednika Wehrmannschafta bilo je u isključivoj nadležnosti zapovjednika SA-skupine Južna pokrajina, kao i organizacija obuke te opremanje postrojbi Wehrmannschafta). Do početka svibnja 1941. godine ustrojena je pukovnija „Celje“ (Wehrmannschaft-Standarte „Cilli“ s pet satnija od po 50 ljudi). Međutim, već sredinom lipnja 1941. godine pukovnija „Celje“ narasla je na 99 satnija te je pukovnija preustrojena u dvije pukovnije: „Celje – Zapad“ i „Celje – Istok“. Do početka kolovoza 1941. godine proveden je novi preustroj postrojbi Wehrmannschafta od kojih je tada postrojeno devet pukovnija: „Maribor I.“, „Maribor II.“, „Slovenj Gradec“, „Celje – Istok“, „Celje – Zapad“, „Ptuj – Sjever“, „Ptuj – Jug“, „Krško“ i „Sevnica“. Ustrojavanje postrojbi Wehrmannschafta na području Gorenjske (južne Koruške), odnosno na području djelovanja KNS-a započeto je krajem lipnja 1941. godine. Stožer Wehrmannschafta pri KNS-u smješten je na Bledu, a za njegovog zapovjednika imenovan je SA general-bojnik Erich Beck.
Do kraja srpnja 1941. godine ustrojene su tri pukovnije: „Kranj“, „Radovljica“ i „Kamnik“ i samostalna bojna za područje Mežica (ukupno 90 satnija). Sastav stožera Wehrmannschaft pukovnije bio je sljedeći: zapovjednik pukovnije, pobočnik, tri SA časnika za provedbu obuke i dva službenika za obavljanje upravnih poslova. Uz navedeno, svaka pukovnija je imala i posebne satnije: motoriziranu, opkoparsku, zdravstvenu i dojavništva. Cjelokupni sastav pripadnika Wehrmannschafta dijelio se prema godinama starosti na: djelatni sastav (djelatni sastav I – od 18 do 38 godina starosti i djelatni sastav II – od 38 do 50 godina starosti) i pričuvu (pripadnici preko 50 godina starosti). Na samom početku ustrojavanja postrojbi Wehrmannschafta pukovnije se nisu dijelile na bojne nego su pukovnije ustrojavane od više satnija. Uskoro se pokazalo da je navedeni ustroj manjkav u pogledu zapovijedanja te se početkom rujna 1941. godine pristupilo ustrojavanju bojni unutar pukovnija. Opća karakteristika Wehrmannschafta bila je stalno „previranje“, narastanje i preustroji tako da do kraja 1941. godine još uvijek nije imao svoj konačni oblik i jedinstveni ustroj. Na papiru, za ustrojavanje postrojbi Wehrmannschafta u Donjoj Štajerskoj bilo je na raspolaganju 87 400 vojnih obveznika, dok je u južnoj Koruškoj taj broj iznosio 17 592 vojna obveznika. Tijekom 1942. godine od starijih godišta pripadnika Wehrmannschafta (pričuva) ustrojena je „Samozaštita“ (Selbstschutz) čija je zadaća bila zaštita pojedinih naselja (uglavnom sela) od napada partizanskih snaga. Pripadnici Samozaštite ustrojeni su u vodove te su podređeni oružničkoj postaji na čijem su području djelovali. Još tijekom prvih okršaja s partizanskim postrojbama pokazalo se da postrojbe Wehrmannschafta nisu dorasle predviđenoj ulozi te je dolazilo do raspada čitavih postrojbi ili masovnog prelaska pripadnika Wehrmannschafta na partizansku stranu (pogotovo kod postrojbi koje su većinom bile sastavljene od slovenačkog stanovništva). Da bi donekle ublažili postojeće stanje u travnju 1942. godine, na području djelovanja Wehrmannschafta u Donjoj Štajerskoj, od ponajboljih pripadnika, ustrojena je mobilna bojna „Jug“ (Wehrmannschaftbataillon Süd), a u svibnju 1942. godine i bojna „Sredina“ (Mitte). Početkom 1943. godine dolazi do povećanja brojčane snage Wehrmannschafta te se ustrojava pet bojni: I. (Jug) u Celju, II. (Zapad) u Kranju, III. (Sjever) na Bledu, IV. (Istok) u Mariboru i V. pričuvna (Sredina) također u Mariboru. Od navedenih bojni, odnosno njihovih ostataka nakon teških borbi s partizanskim snagama postrojena je u listopadu 1944. godine „Pukovnija Donja Štajerska“ (Wehrmannschaftsregiment Untersteiermark) koja se u travnju 1945. godine povukla na područje Austrije.
Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u ožujku 2015.
