Nemaju samo djeca svoje tajne. Želji da nešto može pročitati samo onaj kojemu je to namijenjeno – baš kao i želji da pročita ono što nije za njegove oči – čovjek je u svojoj povijesti posvetio iznimne napore.
U stalnome nadmetanju šifranata i razbijača šifri, tajnovitih i radoznalih, u pomoć su pozvane matematika, lingvistika, statistika – ali pomogli su i špijuni, komandosi, izdajice i ilegalci. Povijest šifri nije samo povijest tajni i njihova čuvanja, nego i znanosti, kao i svega onog i svih onih kojima je ta znanost služila za plemenite ili opake ciljeve. Malo tko od nas može odoljeti nekoj zagonetki, a od trenutka kada nas ona zainteresira, nastojimo svim silama pronaći ključ za njezino rješenje, sve dok je ne odgonetnemo. Stoga nije neobično što su tajni kodovi jedna do najzanimljivijih zagonetki u povijesti. Neki zahtijevaju godine rješavanja prije nego što ljudi odgonetnu tajne skrivene u njihovu zamršenom svijetu brojki, slova i simbola.
Kodovi su stari koliko i civilizacija, a ljudi ih smišljaju otkako posjeduju informacije koje trebaju tajiti, a to je doista dugo razdoblje. Kraljevi, kraljice, pape i carevi kodirali su osobne i diplomatske poruke ne bi li prikrili svoje planove od špijuna i stranih sila. Ljubavnici su pisali kodirana pisma jedni drugima kako bi njihovi sastanci ostali tajni. Vojskovođe su izdavali kodirane naredbe u cilju sprečavanja da zapovijedi i vijesti od vitalne važnosti dođu u ruke neprijatelja.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. siječnja 2020.
