Srbin se bori do besvjestice, on je divan borac, agresivniji je, divlji, energičniji od Rusa, a imade i više samostalnosti i inicijative.“ Ovim je riječima general Svetozar Borojević 1916. godine okarakterizirao srpskog borca.

IZ NOVOG BROJA

U povodu stote godišnjice smrti - Svetozar Borojević

U njegovoj usporedbi karaktera protivničkih vojski, Borojević je o srpskoj vojsci pisao s osobitim poštovanjem kada je u pitanju bila borbena spremnost i žar pojedinca na bojištu. Tako Borojević srpskog vojnika opisuje kao energičnog vojnika koji se „uvijek čvrsto drži zubima i noktima“. A nema veće pohvale od one koja je upućena od protivničke strane. Da je vojnik Kraljevine Srbije bio dostojan protivnik, u to nema sumnje.

Borbeni duh koji je krasio srpskog vojnika Borojević nije nalazio u ostalim protivničkim vojskama, a svaki je vojnik za njega bio tipičan predstavnik svoga narodnog temperamenta. Svoju žilavost srpski vojnik imao je zahvaliti jakome nacionalnom naboju, koji je izrastao na patrijarhalnoj podlozi, narodnim junačkim pričama i uvjerenju u svetost vojne službe. Samim time je i vojni sustav Kraljevine Srbije tijekom desetljeća koja su prethodila Prvome svjetskom ratu odigrao jaku ulogu u kreaciji i afirmaciji budućega nacionalnog identiteta Srbije. Čak 87 posto srpskih mladića dolazilo je iz agrarnog područja. Za mnoge od njih odlazak na služenje vojnog roka predstavljao je prvi izlazak iz obiteljskog kruga i interakciju s većim i kompleksnijim društvenim sustavom. Vojska je na sebe preuzimala stvaranje domoljuba s jakim osjećajem pripadnosti naciji za koju se od vojnika očekivala bespogovorna žrtva. U procesu stvaranja srpskog vojnika ključne su bile dvije godine: 1882. kada je uveden sustav obveznoga osnovnog školstva i 1883. kada je uvedena opća vojna služba. Otada je proces oblikovanja nacije započinjao u osnovnoj školi, a svoju nadogradnju doživljavao je tijekom vojne službe.

Srpski seljak doživljavao je slanje djece u školu kao njihovo služenje državi pa su stoga i bile brojne pritužbe roditelja koji su smatrali da je njihov sin već odslužio četiri godine i stoga ne treba više služiti, odnosno ići u vojsku. Budući da je u srpskome agrarnom društvu škola smatrana službom, a ne benefitom, samo dva posto stanovništva je nakon završene četverogodišnje škole odlazilo na daljnje školovanje. Oni su mahom potjecali iz urbanih obitelji i predstavljali su jezgru političke, kulturalne, administrativne i ekonomske elite iz čijih je redova stvoreno 2000 do 3000 časnika srpske vojske. Upravo su oni bili predstavljani, od strane političara i novinara, u ideološkom, moralnom i propagandnom smislu kao branitelji domovine i nosioci budućega nacionalnog ujedinjenja. Do koje je mjere država imala utjecaja na svoj časnički kadar, najbolje svjedoči podatak da je srpski časnik za ženidbu s potencijalnom suprugom trebao tražiti dozvolu od svoga nadređenoga.

Srpski časnici radili su na razvoju ideološkog sustava koji je bio „usađivan“ mladoj vojsci tijekom njezine vojne edukacije. Vrlo značajan dio te ideologije bilo je kreiranje osjećaja prema domovini i prema nacionalnom entitetu koji je prelazio postojeće državne granice Kraljevine Srbije. Najbolji uvid u detalje edukacijskog procesa daju nam publikacije koje su bile usmjerene u obrazovanje srpskog vojnika. Jedna od najpopularnijih takvih publikacija bio je „Vojnički bukvar“ u kojem su objašnjene dužnosti srpskog vojnika, a koji je od 1893. do 1911. doživio čak 12 izdanja. „Vojnički bukvar“ sadržavao je temeljne ideološke odrednice koje su oblikovale svjetonazor srpskog vojnika.

IZ NOVOG BROJA

Austrougarska vojska: kakva joj je bila učinkovitost u usporedbi s ostalim vojskama Prvoga svjetskog rata

Budući da je u srpskoj vojsci bio visok postotak nepismenih mladića, „Bukvar“ je započinjao s osnovama pisanja, čitanja i brojenja. Nakon svladavanja osnova pisanja i čitanja, prva lekcija koja je slijedila bilo je nabrajanje srpskih zemalja, rijeka, planina i gradova. Tako je srpski vojnik od 1893. godine pa do kraja Prvoga svjetskog rata učio da su srpske zemlje: Srbija, Crna Gora, Bosna, Hercegovina, Stara Srbija, Makedonija, Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Srijem, Banat, Bačka i Baranja, odnosno sva ona područja koja je svojatala onodobna velikosrpska politika. Istom logikom su i sve rijeke na tom području proglašene srpskim rijekama, planine srpskim planinama, a kada je srpski vojnik učio o najvećim srpskim gradovima, onda je među njih, osim Beograda, Niša i Kragujevca, svrstavao i Cetinje, Sarajevo, Banju Luku, Mostar, Zadar, Zagreb, Dubrovnik, Novi Sad i Temišvar.

Nakon što je „Bukvar“ odredio velikosrpske teritorije koji su „čekali“ na „oslobođenje“, nastavljale su se lekcije iz srpske povijesti temeljene na narodno-povijesnim motivima sadržanima u likovima srpskih narodnih junaka. Povijesne lekcije započele su prikazom prvoga srpskog vladara Stevana Nemanje, cara Dušana Silnog, i nastavljale se prikazima narodnih junaka poput kraljevića Marka, cara Lazara, Miloša Obilića, hajduka Veljka Petrovića i drugih.

Time su priče o velikanima srpske srednjovjekovne povijesti dobile nacionalno-integracijsku zadaću. Likovi junaka predstavljeni su kao ideal svakome srpskom vojniku. Svaki od tih junaka bio je slikom prikazan u borbenoj spremi ili tijekom same bitke. Značajno je i to što je ispod svake slike junaka naveden datum i mjesto njegove junačke pogibije. Poginuti za državu bilo je časno, a ta čast najbolje je prikazana upravo pričama o poginulim junacima. Priče su u sebi sadržavale i poruke junaka koje su trebali slijediti vojnici. Tako je iznesena pouka cara Lazara prema kojoj „Samo sloga Srbina spasava“, a na primjeru junaka Stefana Sinđelića vojnik je naučio kako treba junački ginuti „do poslednje kapi krvi“. Bilo je junački poginuti i u obrani oružja, što je predočeno kroz priču o junaku Rajiću, za kojeg se navodi da se našao u bezizlaznoj situaciji u bitki s Turcima te izjavio: „Ovih topova neću Turcima pustiti dok me svega na komade ne iseku“. Nakon što su Turci navalili, Rajića su isjekli na komade, a taj je samoubilački čin prikazan kao junačka smrt. Poginuti za „Kralja i otadžbinu“ predstavljao je uzvišeni ideal koji je trebalo čvrsto usaditi u vojnu memoriju. Junačka smrt donosila je slavu za kojom je trebao težiti svaki srpski vojnik. Time je postavljena osnova za stvaranje vojske koja je spremna bespogovorno iskrvariti na bojnom polju.

Kada majka kraljevića Marka opominje: „Bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogrešiti dušu“, ona šalje jaku poruku vojnicima koji su u njoj trebali prepoznati poruku svoje majke. „Bukvar“ u nastavku, kada piše o vojnoj zakletvi, ponavljanjem citata majke kraljevića Marka otkriva da „ogrešiti dušu“ u tom smislu znači prekršiti danu zakletvu. Poslušnost je navedena kao osnovna dužnost svakog vojnika, a da bi bio uspješan, svaki vojnik je trebao „da se ugleda na srpske junake koji su za Otadžbinu i srpski narod hrabro poginuli na bojnom polju“. Prijašnje lekcije o „srpskim“ teritorijima našle su svoju nadogradnju u osnovnim dužnostima vojnika: „Srpski narod ima svoju istoriju, svoje zemlje i pokrajine u kojima živi, svoju veru, svoj jezik, svoje običaje, svoju slavu i svoja prava na unapređenje svoje zemljoradnje, trgovine i prosvete, gdje živi srpski živalj. Vojska je zato, da ova prava brani i unapredi. Što je nekad bilo naše, opet mora biti naše.“ – odlučno zaključuje autor srpskoga „Vojničkog bukvara“.

Osim priča o narodnim junacima, „Bukvar“ sadrži i jaki religijsku komponentu kojom se nastojalo ispunjenje ratnih ciljeva Srbije podignuti i na duhovnu razinu. Vojna prisega opisana je kao „sveta obaveza svakog vojnika“ kojom je svaki vojnik prisegnuo Bogom da će biti vjeran, odan i poslušan svome kralju, a njega i „Otadžbinu“ će „junački braniti“. Otadžbina je definirana kao „srpske zemlje gde živi srpski narod“, odnosno prije nabrojene zemlje u okvirima ondašnje velikosrpske ideje. Srpski vojnik je polaganjem prisege, u desetljećima koja su prethodila Prvome svjetskom ratu, pred Bogom davao prisegu da će braniti, odnosno oružjem „osloboditi“, „srpske zemlje“: Slavoniju, Hrvatsku, Dalmaciju, BiH, Crnu Goru, Makedoniju… Time su stvorene generacije vojnika koje su Bogom prisegnule na bespogovorno i junačko provođenje velikosrpske ideje. Hrvati i Srbi u „Bukvaru“ su opisani kao jedan narod, a vjerska razlika objašnjena je narodnom poslovicom: „Za malu razliku u veri naš narod veli: ‘brat je mio, ma koje vere bio’.“ U poruci „Srbine, potrudi se, proputuj srpske zemlje i uveri se gde i kako Srbi žive“ skriveno je političko novačenje svakog vojnika koji je prošao obuku i time prihvatio i pred Bogom je prisegnuo na poštovanje velikosrpske ideologije.

Kao takav trebao je otputovati među pravoslavce nastanjene izvan granica Srbije i tamo širiti velikosrpsku ideju. I dok je onim vojnicima koji se iskažu u bitki obećavana „večita slava u srpskoj istoriji“ i „večni život“, za one koji bi prekršili prisegu nije bila dovoljna samo smrt, već im se prijetilo sankcijama i nakon što odu na drugi svijet: „Ko izneveri svoju zastavu ili pogazi svoju vojničku zakletvu, očekuje ga prokletstvo, sram i poruga i najstrožije sudske kazne – smrt, prokletstvo i večita robija i na onom svetu.“ Srpski novaci, većinom iz agrarnih područja, mahom nepismeni, duboko religiozni i stasali na narodnoj predaji o srpskim junacima predstavljali su savršen materijal za stvaranje „dobrog“ vojnika. Na taj su način čak i vjera i praznovjerje bili iskorišteni u procesu oblikovanja srpskog vojnika. Bio je to proces kojim se stvarao „agresivan i divlji vojnik koji se bori do besvjestice“, toliko predan svome cilju da ga je hvalio čak i njegov protivnik.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2017.

PRVI SVJETSKI RAT

Mit je da ultimatum Beča Beogradu Srbija 1914. nije mogla ispuniti

PRVI SVJETSKI RAT

Kako se hrvatska mladež pripremala za Veliki rat

DRUGI DIO

Prva domobranska bojna "Pula"

Vozači, budite na oprezu: Prevaranti koriste jednostavan, ali kreativan način obmane