Nakon đačke dobi slijedilo je vrijeme pretvaranja mladića u muškarce, što je u onodobnoj europskoj kulturi karakterizirao odlazak u vojsku kao instituciju u kojoj je mladi čovjek dokazivao svoju zrelost i sposobnost da obrani svoj dom i domovinu. Vihor rata koji je poharao Stari kontinent trošio je živote vojnika, a nove tehnologije nametale su primjene novih vojnih taktika.
Zahtjevima modernog načina ratovanja mogao je udovoljiti jedino je izvježban i dobro pripremljen vojnik. Ali, izobrazba vojnika je zahtijevala vrijeme, a vrijeme nije imalo moć da zaustavi pokolje na bojištima do izobrazbe mlade vojske. Stoga je bilo neophodno da mladež osnove vojne vještine počne usvajati još u školskoj dobi. Izbijanjem rata 1914. godine sve naprednije europske počele su uvoditi u srednje škole pripreme za vojnu službu u vidu gimnastike i vojnih igara u prirodi. Takav oblik tjelesnog odgoja uveden je u hrvatske škole u samom jeku rata, a kao priručnik za vojnu naobrazbu srednjoškolaca uzeta je knjiga Oskara Jórya, „Vježbe u tlu – vojnopripravna knjiga za mladež srednjih škola“.
Vojnopripravna knjiga za mladež prvotno je objavljena na njemačkom jeziku u Beču 1915. godine, a izdanje na hrvatskom jeziku zaživjelo je dvije godine kasnije. Knjiga je imala zadaću pripreme srednjoškolske mladeži za buduću vojnu službu te da i nakon rata bude „sposobna i dorasla zadaćama, koje će je u kasnijem životu čekati.“ U uvodu je razjašnjeno da cilj tjelesnog odgoja hrvatske mladeži nije stvaranje gotovog vojnika, već priprema mladeži za vojnu službu te jačanje duhovnog i moralnog odgoja pojedinca kao građanina. Pri tome nije bilo važno hoće li učenik kasnije ući u vojnu službu ili neće, jer se vjerovalo da zdrav duh u zdravom tijelu te pouzdan i jak karakter predstavljaju najvrjednija svojstva koja su se morala pružiti omladini za budući život.
Ovo „čeličenje“ karaktera i tijela dobilo je 1915. godine i zakonsku regulativu u naredbi c. i kr. ministra za bogoštovlje i nastavu kojom su donijeta „Pravila za omladinsku vojničku pripravu“. Ministarska Naredba je bila sročena u obliku preporuke učiteljima, roditeljima i učenicima jer sudjelovanje u ovim pripravama nije bilo obligatno već preporučljivo pa se upućivalo učitelje da po potrebi upozore roditelje na značaj vojno-pripravnih vježbi u slučaju kasnijeg nastupa vojne dužnosti: „jer će na taj način već prije izvježbani mladići u mnogim slučajevima imati poslije lakšu službu, jer će ih riješiti nižih službi, te će prije postati podčasnicima, a imati će i pogodnosti prema paragrafu 48. vojnog zakona, koji se stječu u vojničkoj tjelovježbi i u strijeljanju.“ – stoji u ministarskoj Naredbi. Kako bi se povećao vremenski opseg vježbi, pored dotadašnjih dvaju popodneva uveden je još jedan dan mjesečno. Vježbe su se trebalo izvoditi vodeći računa o dobi mladeži s preporukom da vježbe međusobno izvode učenici istog godišta, kao i da fizički zahtjevi ne bi bili toliki da bi uzrokovali iznemoglost ili da bi škodili zdravlju srednjoškolaca. Čak štoviše, moralo se voditi računa da nakon izvođenih vježbi ne bi došli kući izmoreni, već veseli i svježi kako bi im vježbe ostale u veseloj, a ne neugodnoj uspomeni. „Svatko mora biti tako raspoložen , da bi prema prilikama mogao istu vježbu smjesta ponoviti. Na takav će način takova vježba uroditi dobrim plodom“ – navodilo se u priručniku. Zahtjevnost vježbi se povećavala s razlikom godišta, a vježbe su bile podijeljene u tri osnovne kategorije: redovne vojne vježbe, vježbe hodanja i „boju slične vježbe u najjednostavnijim oblicima“.
Odmoru se posvećivala posebna pažnja pa je nakon dva sata izleta morao uslijediti jednosatni odmor, a mladež tijekom odmora nije smjela biti izložena vjetru ili suncu. Prilikom izvođenja vježbi hodanja skupina se trebala podijeliti u dva voda od kojih je svaki hodao jednom stranom ceste, a za istup iz kolone trebalo se tražiti dopuštenje vođe. Mladež je tom prilikom vježbala i prenošenje zapovjedi duž kolone i voditi računa da se to ne pretvori u vikanje. Detaljno su razrađeni duljina koraka i brzina hodanja kao i kontrola tempa hodanja. Objašnjen je način uporabe određenih cesta, hod kroz naseljena mjesta, ali i stvari poput održavanja higijene nogu i sprječavanja nastanka žuljeva na nogama te odabira pravilnog odijela i obuće. Propisana je dužnost vođe odjela i pravilne prehrane prilikom izvođenja vježbi hodanja u prirodi. Kako bi se budući vojnici uputili u vojnu službu i bili spremni odoljeti poteškoćama na terenu, morali su biti upoznati s čitanjem geografskih karata i poznavati vrste tla. Učenici su bili upoznati s orijentacijom u prirodi i njezinom primjenom prilikom iščitavanja geografskih karata. Tako su učili o određivanju strana svijeta pomoću busole i sata prema položaju sunca, a posebna pažnja je posvećena pravilnoj uporabi geografske karte kao temeljnom preduvjetu za uspješnu orijentaciju na nepoznatom terenu. Iz tog razloga su detaljno objašnjeni svi pojmovi sadržani na geografskim kartama, od kružnica iz kojih se može iščitavati visina i strmina brda do geografskih znakova pojedinih objekata (prirodnih, gospodarskih, vjerskih, javnih zgrada…). Tako su učenici u sklopu priprema za vojsku bili detaljno upoznati i s kopnenim i vodenim komunikacijama, vegetacijom terena pa i s vrstama ograda, živica i zidova koji su bili naznačeni na vojnim geografskim kartama.
Nakon što su svladali geografske pojmove i naučili se pomoću geografskih karata orijentirati na terenu, učenici su prešli na svladavanje vojnih osnova poput pravilnog držanja i stupanja, kao i upoznavanjem s temeljnim vojnim formacijama i pojmovima poput roja i rojne pruge, voda i satnije ali i osnovnih vojnih zapovjedi. Svaki pojam je popraćen shematskim prikazom kako bi učenici što lakše svladali postave unutar većih vojnih formacija, njihov sastav i kretanje u odnosu na izdanu zapovijed. Nakon svladavanja vojnih osnova, u knjizi su ponuđeni primjeri igara pomoću kojih je omladina mogla putem vježbi na terenu utvrditi usvojeno znanje. Učilo se kako se manje vojne formacije kreću kada su pod protivničkom paljbom, kako se približiti protivniku na slabo zaklonjenom terenu, a posebna pažnja bila je posvećena utvrđivanju položaja. Posebnu cjelinu tvori ukopavanje i izrada zaklona i streljačkih jaraka, bojnih položaja i zakloništa za posadu i pričuvu. Ovdje je iznijeto pregršt detaljnih skica i nacrta s naznačenim mjerama za izradu raznih zakloništa kako bi se zornije dočarala njihova izvedba. Hrvatski srednjoškolci su bili upućeni i u rad vojnih izvidničkih službi na terenu. Učilo ih se kako prisluškivati, pratiti tragove, raspitivati se kod stanovništva, ali i kako se neprimjetno došuljati protivniku i izvidjeti okolni teren. Učilo se kako pratiti tragove ljudi i životinja i kako npr. prepoznati da li je putem prošao teretni ili jahaći konj. Posebna pažnja posvećena je čitanju tragova i praćenju protivnika. Ovdje su između ostalog iznijete upute kako postupati u slučaju kada se izgubi trag na kamenitom terenu. Đaka se tada upućivalo da zabije štap s rupcem na vrhu na mjestu gdje je pronašao posljednji trag pa kružno pretražuje teren za novim tragom. Komunikacija na terenu često je vršena davanjem znakova zastavicama i svjetiljkama pa su ove dvije metode detaljno opisane i razjašnjene.
Budući da je zadaća izvidnice mogla biti i detaljno opisivanje određenog terena što je izvođeno izradom nacrta terena u kojem je bilo potrebno unijeti sve one posebne znakove za izradu specijalnih karata koje su đaci trebali svladati kako da su na početku obrađivali geografske karte. Sada je to znanje trebalo biti kroz vježbu u prirodi primijenjeno u izradi karte osmatranog područja. Zasebno je obrađeno poglavlje o pružanju prve pomoći u kojem su iznijete osnovne preporuke za pomoć unesrećenima poput zaustavljanja krvarenja, previjanja rana, pomoći kod trovanja i sl. Nakon što bi srednjoškolac usvojio znanje iz vojno-pripravnog priručnika, bio je kvalitetno pripremljen za polazak u vojnu službu. Ovakva priprema pridonosila je kvalitetnijoj i nadasve kraćoj vojnoj obuci mladog vojnika. Što u vremenu u kojem se sve više osjećao nedostatak ljudstva nikako nije bio zanemarujući čimbenik. I premda je izdana u jeku Velikog rata, knjiga je bila lišena bilo kakve ideološke ili političke osnove, u njoj nema definiranog neprijatelja već je usmjerena isključivo na zadanu tematiku. Samim time je hrvatski srednjoškolac u svojoj vojno-pripremnoj naobrazbi bio lišen bilo kakve političke ili ideološke propagande pa je i njegova pažnja bila usmjerena isključivo na prezentirano gradivo.
Stoga se ovaj priručnik ne treba uspoređivati s raznim, a samo naoko sličnim, priručnicima za odgoj i pripremu nacističke, fašističke ili socijalističke mladeži koji su za svrhu imali njihovo ideološko ukalupljivanje. Usmjerena isključivo na vojno-pripravnu tematiku, ova knjiga je pedagoški bila daleko ispred burnog vremena kojemu je prethodila i bila od koristi hrvatskom đaku bez obzira na to da li je bio kasnije pozvan u vojnu službu ili je pak od nje bio izuzet.
Tekst je prvotno objavljen na Večernjakovoj blogosferi u ožujku 2019.
