Naslovnica

Mit je da ultimatum Beča Beogradu Srbija 1914. nije mogla ispuniti

Cijeli mit o nemiješanju u unutarnje stvari Srbije i nemogućnost udovoljavanju zahtjevima iz ultimatuma nije nastao u Beogradu, već u Petrogradu. Njegov tvorac bio je ruski ministar vanjskih poslova Sergey Sazonov.
09. listopada 2019. u 07:44 0 komentara 1470 prikaza
Foto: Wikimedia

Jednom je netko, puno pametniji od mene, izrekao najveću istinu o laži: »Sto puta ponovljena laž postat će istinom«. Milijuni žrtava Prvoga svjetskog rata nalagali su potrebu za upiranjem prstom u krivca za najveću tragediju koju je svijet do tada doživio.

IZ NOVOG BROJA Rauchensteinerova knjiga spada u kategoriju knjiga "morate pročitati"

U nastojanju i nemoći vlada zaraćenih zemalja da se opravdaju pred svojim stanovništvom započeo je rat mitova. Svaka zemlja imala je svoj mit. Jedan je od najisticanijih njemački mit o obrambenom ratu, francuski o njemačkoj genocidnosti, talijanski o pobjedi, engleske mitove mogli bismo pak ukoričiti u izdanje s naslovom »Churchillova mitologija«, dok bi srpska mitologija, zahvaljujući svom pozamašnom opusu, trebala izlaziti u nastavcima. Premalo je mjesta da bih sada pisao o svim mitovima koji su nastali tijekom rata i nastavili svoj život u historiografskim radovima povjesničara zaraćenih strana, pa ću se stoga u svom izlaganju ograničiti na jedan mit čije razotkrivanje smatram bitnim za razumijevanje samog početka rata. Riječ je o mitu o austro-ugarskom ultimatumu Srbiji.

I dan-danas u historiografskim radovima čitamo da je Beč Beogradu uputio ultimatum koji Srbija nije mogla ispuniti. Tu u historiografiji staje svako daljnje propitivanje i rađa se mit. Mada bi nam odgovor na pitanje zašto Srbija nije mogla ispuniti te zahtjeve zapravo mnogo toga pojasnio. Oni malo upućeniji na to će zasigurno odgovoriti da je to bilo miješanje u unutarnje stvari Srbije. Što je točno, ali u tom slučaju bi trebalo vrijediti pravilo reciprociteta jer je Beč miješanjem u unutarnje stvari Srbije zapravo želio prekinuti srpsko miješanje u unutarnje stvari Austro-Ugarske!

Pustimo sada na stranu tvrdnje o širenju germanskog utjecaja na Balkan. I tu je riječ o jednom sasvim ispraznom mitu, koji se može lako otkloniti jednostavnim pitanjem koja tada država nije nastojala proširiti svoj utjecaj? Zar to nije činila Francuska u Turskoj, a Rusija na Balkanu, Italija u Albaniji i Libiji? Zar to, na kraju, nije činila Velika Britanija svojom mornaricom na morima diljem svijeta? Što ako tome pridodamo itanje kolonija? Širenje utjecaja onda, kao i danas, nije bio nikakav grijeh. No vratimo se pitanju našeg mita.

Bit cijelog ultimatuma počivala je u želji za dokidanjem velikosrpske propagande i velikosrpskih društava koja su djelovala na području Monarhije i rovarila protiv njezina suvereniteta. Cijeli mit o nemiješanju u unutarnje stvari Srbije i nemogućnost udovoljavanju zahtjevima iz ultimatuma nije nastao u Beogradu, već u Petrogradu. Njegov tvorac bio je ruski ministar vanjskih poslova Sergey Sazonov, koji je već tada imao spremne planove o podjeli austro-ugarskih teritorija. To su bile riječi koje je Sazonov uputio austro-ugarskom veleposlaniku, grofu Szaparyu, u Petrogradu 24. srpnja 1914. kada mu je ovaj predao službenu notu s austro-ugarskim zahtjevima Srbiji. Sazonov se tada usprotivio zahtjevima Beča za gušenjem subverzivnog velikosrpskog pokreta »Narodne odbrane« ističući stav o miješanju u unutarnje stvari Srbije i optužujući Beč da je našao izliku za rat sa Srbijom. Toga je dana u Petrogradu zaživio mit.

IZ NOVOG BROJA "Bili Hrvati", Glibivka i nekadašnja bojišnica kod Ivano-Frankivska

Napad na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda bio je teroristički čin i oko toga nema dvojbe. Mreža velikosrpskih društava, koju je podržavala Vlada u Beogradu stajala je iza tog napada. Samim time na Sarajevski atentat trebamo gledati kao na teroristički napad usmjeren na suverenitet jedne države. Kratak rok od 48 sati, koliko je vremena Beč ostavio Beogradu na raspolaganje za odgovor, nije u sebi toliko nosio želju za ratom koliko za brzim rješavanjem gorućeg pitanja i želje za lokalizacijom eventualnog sukoba prije no što Rusija aktivira svoju vojnu pomoć Srbiji. Bila je to, zapravo, prijetnja u čijoj je osnovi počivao pritisak na Beograd da se stvar brzo riješi. Atentat je bio napad na samu bit multinacionalne države, na koji je Beč morao odlučno odgovoriti.

U suprotnom bi nastao kaos koji bi velikosrpska propaganda nastavila sve jače potpirivati, a cijela bi država u vremenu sveopće nesigurnosti uzrokovane utrkom u naoružanju ispala slaba i neozbiljna. Ako bi teroristička akcija slabijeg susjeda na budućeg nositelja suvereniteta jedne države mogla proći nekažnjeno, to bi bio pokazatelj njezine krajnje nemoći koji bi osim vanjskih imao i katastrofalne unutarnje posljedice. Ako bismo tom činu tražili pandan u suvremenoj povijesti, onda ga možemo naći u napadu Al-Qaide na SAD 11. rujna 2001. godine i odgovoru SAD-a napadom na Afganistan. Washington je u Afganistanu pobrao lovorike isto onako kako bi ih Beč pobrao 1914. godine u Srbiji da se to nije ticalo ruskih interesa na Balkanu.

Olakotna okolnost za SAD 2001. godine bilo je to što Rusija tada nije imala onu snagu koju ima danas, pa je i napad na Afganistan, tradicionalnu rusku sferu interesa, protekao relativno olako. Pitanje je kako bi se stvari odvijale da se napad Al-Qaide dogodio 14 godina kasnije? U vremenu kada Rusija kesi svoje zube Zapadu na već zaboravljenu Krimu, a danas i u Siriji. Zaista, što je uopće s Krimom danas? Ako pogledamo unatrag, primijetiti ćemo da je Zapad u proteklom stoljeću mirno spavao jedino u trenucima kada je Rusija bila slaba. Mada, istini na volju, tada nije bilo mirnog sna na Bliskom istoku, a kako stvari stoje, još dugo ga neće ni biti. Svi ostali periodi nalikovali su borbi dobra i zla, poput svojevrsnog yina i yanga koji je balansirao svjetskom scenom, a u čijoj su prevrtljivoj igri manje države štitile svoje interese igrajući se vatrom s jedne ili druge strane.

Najbolji primjer te igre ogledao se u vanjskoj politici poslijeratne Jugoslavije. No počnimo redom i vratimo se unatrag za više od jednog stoljeća. Ako bismo tražili prijelomi trenutak u kojem je nastalo nepovjerenje između Rusije i zapadnih sila, onda bih tu istakao Krimski rat koji je Rusija povela 1853, u kojemu se našla sama protiv ostatka Europe i 1856. izgubila rat. Povod za rat bio je ruski ultimatum Turskoj za uspostavljanjem ruskog protektorata nad pravoslavnim stanovništvom Turske. Ono što joj nije pošlo za rukom u Turskoj, Rusija je tada pokušala ostvariti na Balkanu. Tada je rođena ideja panslavizma kao političkog suvereniteta i rasno jedinstvenog homogenog saveza Slavena pod ruskim vodstvom. Bilo je to vrijeme sazrijevanja nacionalne svijesti balkanskih naroda u kojem ideja o nadnacionalnoj, panslavenskoj povezanosti, nije naišla na plodno tlo, već je bila iskorištena u cilju jačanja balkanskih nacionalnih država. O čemu nam svjedoče dva balkanska rata. Težište ruskog utjecaja na Balkanu na kraju se zaustavilo u Srbiji. Srbija je bila marioneta u rukama Petrograda koji joj je obećavao teritorijalna proširenja. Ta je obećanja izvršavao na štetu susjednih država. Bio je to zapravo specijalni rat koji je Rusija vodila protiv cijelog Zapada, a s ciljem postupnog jačanja svog utjecaja na Sredozemlju. Trn u oku Petrogradu bili su dobri odnosi Berlina s Carigradom i izgradnja Bagdadske željeznice, čiji je kolosijek trebao ići preko Bospora i kojim se trebao širiti njemački utjecaj na Bliski istok. Bio je to atak na ruske planove u čijim je temeljima bilo zauzimanje turskih tjesnaca koji su dijelili Crno more od Sredozemnog i zatvarali izlaz Crnomorskoj floti i jačem vojnom i gospodarskom utjecaju Rusije na svjetskoj sceni. Ključna barijera u osiguranju tog utjecaja bila je Srbija. Njezinim je teritorijem prolazila željeznička veza Berlina s Carigradom i ona je bila prva slavenska država na granici s germanskim narodima. Ni s jedne strane nije postojala bratska slavenska ljubav, već čisti interes. Jaka Srbija značila je i snažno zaleđe za širenje ruskog utjecaja. Zato Sazonov 24. srpnja 1914. godine u Petrogradu bez razmišljanja odgovara grofu Szaparyu da Srbija ni u kojem slučaju neće pristati na zahtjeve iz ultimatuma. U pozadi Sazonovljeva odgovora nije stajala briga oko miješanja u unutarnje stvari Srbije, već briga oko ispunjenja ruskih teritorijalnih pretenzija prema Bosporu i Dardanelima i širenju njezina utjecaja na Sredozemlje. Plan koji je tako zorno iznijet u memoarima ruskog diplomata u Carigradu grofa Nikolaja Pavloviča Ignjatijeva. Upravo onog ruskog diplomata kojeg povjesničari optužuju da je svojim aktivnostima oko širenja ruskog utjecaja na Balkanu doveo do Rusko-turskog rata (18771878) koji je završen Sanstefanskim mirom i koji se smatra uspjehom Ignjatijevljeve politike. Zar ćemo na sve to zatvoriti oči i biti toliko naivni te povjerovati da je Rusija ušla u rat kako bi spriječila miješanje Austro-Ugarske u unutarnje stvari Srbije?

PRVI SVJETSKI RAT Kako se hrvatska mladež pripremala za Veliki rat

Propašću Carske Rusije vuk je samo promijenio dlaku, a ćud mu je ostala ista. Odbacio je kaput panslavizma i odjenuo se u crveno ruho komunizma. Na mjesto stare carske vlade zasjela je Kominterna koja je vođena novom nadnacionalnom ideologijom crvenim ruhom sada mogla odijevati i neslavenske narode. Rusija je bila jača nego ikad, a Zapad nije mirno spavao. Savezništvo Rusije sa Zapadom bilo je isto toliko iskreno kao i Hitlerov savez sa Staljinom. U toj igri bez granica utjecaji jake Rusije išli su na štetu Zapada. Pad komunizma donio je slabljenje ruskog utjecaja i miran san na Zapadu. No bio je to samo kratki predah. Uzorak od stoljeća i pol ukazao je na jednu vrlo bitnu činjenicu. U vremenu se mijenjaju vlasti, padaju režimi i društvena uređenja, ali dugoročni interesi velikih sila neumoljivo tapkaju istim pravcima. Velike sile nikada ne staju u obranu interesa manjih država i naroda. To čine isključivo kada su ugroženi njihovi vitalni interesi i dugoročni planovi.

Upravo onako kako su te presudne 1914. godine austro-ugarskim ultimatumom Srbiji bili ugroženi vitalni interesi Rusije. Zato treba imati na umu da je odgovor Srbije Austro-Ugarskoj pisan u Beogradu bio diktiran iz Petrograda. Srpsko odbijanje suradnje austro-ugarskih vlasti u istrazi oko atentata na području Srbije mogli bismo usporediti s mogućnošću da je SAD istragu oko Al-Qaidina napada na WTC prepustio afganistanskim vlastima. Da je Beč kojim slučajem pristao da istragu vode srpske vlasti, bila bi to čista lakrdija. Jedino što je Beč u toj situaciji mogao napraviti da sačuva obraz pred međunarodnom zajednicom i mir unutar svojih granica, bila je objava rata Srbiji.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2015. 

IZ NOVOG BROJA Istočnim bojištem Prvoga svjetskog rata BUGARSKA VOJSKA Deveta divizija "Pleven" NOVA KNJIGA Nova knjiga o hrvatskim postrojbama u Prvome svjetskom ratu
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.