Osovinska okupacija Grčke

U ranim jutarnjim satima 28. listopada 1940. godine veleposlanik Kraljevine Italije u Kraljevini Grčkoj, Emmanuele Grazzi, predao je grčkom predsjedniku vlade generalu Ioannisu Metaxasu ultimatum (u navedenom ultimatumu stajalo je da Grčka vlada putem promidžbe preko radija i novina priprema grčku javnost za mogući napad na Albaniju u koju ubacuje diverzantske skupine radi stvaranja nereda te priprema ustupanje svojih pomorskih luka i zrakoplovnih uporišta Velikoj Britaniji), odnosno zahtjev predsjednika vlade Kraljevine Italije, Benita Mussolinija za nesmetani ulazak talijanskih postrojbi na državno područje Grčke radi „osiguranja“ vitalnih točaka (prije svega prometnica, većih luka… itd.). Grčki predsjednik vlade odmah je odbio ultimatum, na što su Talijani i računali te je napad talijanskih snaga s područja Grčke započeo samo nekoliko sati kasnije.

Mussolini se odlučio za invaziju Grčke iz dva razloga: prvi je ležao u činjenici da je bio „prisiljen“ posljednje dvije godine promatrati uspjehe njemačkog Wehrmachta, dok su s druge strane talijanske snage, izuzev uspješne invazije Albanije, trpjele velike poraze od britanskih snaga u Libiji. Drugi bitan razlog bila je činjenica da je Grčka, kao uostalom i cijeli Mediteran, ulazila u interesnu sferu Italije prema sporazumu o podijeli interesnih sfera glavnih osovinskih partnera: Njemačkog Reicha i Kraljevine Italije.

Talijanski plan invazije Grčke trebao se odvijati u dva dijela. U prvom dijelu su talijanske postrojbe trebale izvršiti ofenzivni napad između Pinda i Jonskog mora sa zadaćom zauzimanja Epira i otoka Krfa (Kerkira) s aktivnom obranom na bojištu između Pinda i Prespanskog jezera. U drugom dijelu invazije trebalo je nastaviti napad u smjeru Soluna i Atene te zauzeti otoke Levkas, Kefaloniju i Zakintos (Zant). Na području Korče Talijani su predvidjeli aktivnu obranu radi onemogućavanja grčkog napada u bok talijanskim snagama u Epiru. Zapovijedanje provedbom invazije Grčke povjereno je generalu Sebastianu Viscontiju Prasciju. General Prasca je snage pod svojim zapovjedništvom podijelio u dvije skupine: ofenzivnu skupinu (XXV. Zbor s: 23. pješačkom divizijom „Ferrara“, 131. oklopnom divizijom „Centauro“, 51. pješačkom divizijom „Siena“ i 3. alpskom divizijom „Julia“ te združeni konjanički odred jačine tri konjaničke pukovnije: 6., 7. i 19.) i obrambenu skupinu (XXVI. zbor s: 19. pješačkom divizijom „Venezia“, 29. pješačkom divizijom „Peloritana“, 49. pješačkom divizijom „Parma“ i 53. pješačkom divizijom „Arezzo“).

U pričuvi su se nalazile snage: jedne grenadirske pukovnije, tri besalijerske pukovnije (1., 2. i 4.), tri bojne teških strojnica, dvije bojne graničara, tri legije crnih košulja i sedam bojni crnih košulja te pet albanskih pješačkih bojni. Za izvršenje pomorskog desanta na otok Krf određena je 47. pješačka divizija „Bari“ uz podršku snaga talijanske ratne mornarice (pukovnija mornaričkog pješaštva, dvije krstarice, dva razarača, tri torpiljarke, četiri torpedna čamca i tri desantna broda). Na otočnoj skupini Dodekanez (koju je činilo 12 velikih otoka, najveći od njih bio je Rodos te 150 manjih otoka i hridi, a bila je u talijanskom posjedu od 1912. godine) nalazilo se raspoređeno 25 000 talijanskih vojnika, 30 tenkova i 156 hidroaviona). Talijansko ratno zrakoplovstvo za podršku invaziji stavilo je na raspolaganje 347 zrakoplova (193 zrakoplova na uzletištima u Albaniji i 154 zrakoplova na uzletištima u južnoj Italiji).

Iako su talijanske postrojbe iz sastava Ofenzivne skupine na početku napada postigle stanovite uspjehe te prodrle na područje Grčke, do 5. studenoga 1940. godine grčke snage su uspjele u potpunosti zaustaviti napredovanje talijanskih snaga te ih do 13. studenoga 1940. u potpunosti potisnuti iz Grčke. U međuvremenu su Talijani dovodili nova pojačanja te je izvršen preustroj talijanskih postrojbi na području Albanije i ustrojena je Vojna skupina Albanija (zapovjednik: general-pukovnik Ubaldo Soddu kojega je ubrzo zamijenio general-pukovnik Ugo Cavallero) s podređenom: 9. vojskom (zapovjednik: general Mario Vercellino, jačine dva stožera zbora s četiri pješačke divizije) na crti bojišta od granice s Kraljevinom Jugoslavijom do rijeke Osumi te 11. vojskom (zapovjednik: general Carlo Geloso, jačine dva stožera zbora s tri pješačke, jednom alpskom i jednom oklopnom divizijom) na crti bojišta od rijeke Osumi do Jonskog mora). Grčko vrhovno zapovjedništvo odlučilo je odmah poduzeti ofenzivna djelovanja protiv talijanskih snaga te je izvršilo koncentriranje snaga tri zbora sa sedam pješačkih i jednom konjaničkom divizijom te dva pješačka i jednim konjaničkim zdrugom. Grčki napad je započeo 14. studenoga 1940. godine i do 23. studenoga grčke snage su uspjele zauzeti Suhu Goru i Korču na jugu, odnosno zauzeti dolinu rijeke Viose i Leskoviku na sjeveru. Talijanske postrojbe (koje su u međuvremenu pojačane s novopristiglim divizijama: 1. alpska „Taurinense“, 2. alpska „Tridentina“, 4. alpska „Cuneense“, 5. alpska „Pusteria“, 2. pješačka „Sforzesca“, 7. pješačka „Lupi di Toscana“, 11. pješačka „Brennero“, 22. pješačka „Cacciatori delle Alpi“, 24. pješačka „Pinerolo“, 33. pješačka „Acqui“, 36. pješačka „Forli“, 37. pješačka „Modena“, 38. pješačka „Puglie“, 41. pješačka „Firenze“, 48. pješačka „Taro“, 56. pješačka „Casale“, 58. pješačka „Legnano“ i 59. pješačka „Cagliari“ te s dodanih, tri legije crnih košulja, 13 bojni crnih košulja, četiri bojne teških strojnica i jednom graničarskom bojnom) bezuspješno su pokušavale zadržati prodor grčkih postrojbi, koje su do 8. prosinca 1940. izbile na rijeku Devoli.

Nakon dva dana odmora Grci su nastavili s napadnim djelovanjima koja su okončana 28. prosinca 1940. godine, ponajviše zbog pogoršanja vremenskih uvjeta. Do navedenog datuma grčke postrojbe su izbile na crtu planine Tomori, rijeke Viose, do obale Jonskog mora. Grci su već 30. prosinca 1940. godine započeli s novim napadnim djelovanjima koja su neprekidno trajala sve do početka ožujka 1941. godine s nepromjenjivim rezultatom na samoj bojišnici, odnosno zadržavanjem na dostignutoj crti bojišta. U međuvremenu su talijanske postrojbe izvršile pripremu za svoja ofenzivna djelovanja koja su započela 9. ožujka 1941. godine općim napadom na grčke snage između rijeka Viose i Osumija. Neprekidni talijanski napadi trajali su sve do 25. ožujka 1941., kada je talijanska ofenziva obustavljena bez pomicanja crte bojišta. Po završetku neuspješne talijanske proljetne ofenzive nastupila je stabilizacija bojišta na crti: južna obala Ohridskog jezera – južni ogranci planine Tomori – Kelcira – Tepelene – Gusmara – Vraništa – Himara do obale Jonskog mora.

U međuvremenu, zbog katastrofalnog stanja na ratištu u Albaniji, Mussolini je bio prisiljen zamoliti Hitlera za pomoć. Budući da je krajem 1940. godine najveći dio postrojbi Wehrmachta bio zahvaćen planom „Izgradnja istoka“ (Aufbau Ost), odnosno zauzimanjem početnog rasporeda pred planirani pohod na Sovjetski Savez (pothvat „Barbarosa“), Hitler nije bio sklon pomoći Talijanima. Međutim, izgledni talijanski poraz u Albaniji politički bi oslabio Osovinu, a uz navedeno, mogućnost iskrcavanja britanskih postrojbi u Grčkoj te formiranje nekog novog „Solunskog bojišta“ u pozadini budućeg Istočnog ratišta, natjerala je Hitlera da promjeni mišljenje te odobri pripremu planova za napad na Grčku 13. prosinca 1940. (pothvat „Marita“). Za izvršenje navedenog pothvata predviđena je 12. vojska (zapovjednik: general-feldmaršal Wilhelm List), koja je iz Rumunjske trebala prijeći u Bugarsku te iz iste napasti sjever Grčke. Pripreme za pothvat započele su praktički odmah upućivanjem u Bugarsku opkoparskih postrojbi sa zadaćom podizanja pontonskih mostova na Dunavu. Prebacivanje svih snaga predviđenih za napad izvršeno je do 28. veljače 1941. godine (stožer 12. vojske, stožer Oklopne skupine „Kleist“, stožeri XI., XIV. (motorizirani), XVIII. (gorski), XXX., XXXX. (motorizirani) i L. zbora s ukupno: četiri oklopne, jednom motoriziranom, dvije gorske i deset pješačkih divizija).

Istovremeno je diplomacija Reicha radila na osiguranju južnog krila budućeg Istočnog ratišta. Tako su Trojnom paktu (potpisanom između Njemačkog Reicha, Kraljevine Italije i Japanskog Carstva 27. rujna 1940. godine) pristupile tijekom listopada 1940. godine Kraljevina Mađarska, Kraljevina Rumunjska i Slovačka država, a početkom ožujka 1941. i Carevina Bugarska. Kraljevina Jugoslavija je pristupila paktu 25. ožujka 1941., međutim, dva dana poslije izvršen je državni udar pod utjecajem Britanaca, koji je doveo do Hitlerove odluke da plan napada na Grčku proširi i napadom na Kraljevinu Jugoslaviju. Za izvršenje navedenog plana određene su postrojbe iz sastava 2. vojske (zapovjednik: general-pukovnik Maximilian von Weichs) koja se nalazila razmještena u Mađarskoj i dio postrojbi iz sastava 12. vojske predviđenih za napad na Grčku. Zapovjednik 12. vojske, feldmaršal List, izvršio je podjelu svojih snaga (u međuvremenu su dodatno pojačane snage 12. vojske s obzirom na proširenje samoga pothvata) na dva smjera napada: XVIII. gorski i XXX. zbor (jedna oklopna, dvije gorske i četiri pješačke divizije te jedna ojačana pješačka pukovnija) sa zadaćom proboja grčkog utvrđenog „Metaksasovog postava“ te potom prodora u smjeru Soluna i XXXX. motorizirani zbor (jedna oklopna i jedna pješačka divizija te jedan ojačani motorizirani zdrug) sa zadaćom izvršenja prodora preko Skoplja (te time presiječe putne i željezničke prometnice između Grčke i Jugoslavije) u smjeru Prizrena te potom produži napredovanje u smjeru sjeverne Albanije gdje treba uhvatiti kontakt s talijanskim postrojbama (preostala dva smjera napada 12. vojske odnosila su se na napredovanje iz smjera Niša i Kragujevca prema Beogradu i iz smjera Temišvara kroz Banat prema Beogradu).

U rano jutro 6. travnja 1941. godine njemačke snage iz sastava XVIII. (gorskog) i XXX. zbora otpočele su opći napad na grčke snage cijelom dužinom bojišta u Trakiji. Idućeg dana nakon teških borbi njemačkim postrojbama je uspjelo na nekoliko mjesta probiti „Metaksasov postav“, ali nisu uspjele dalje napredovati. Međutim, 8. travnja 1941. prestao je organizirani otpor jugoslavenskih snaga između Dorjanskog i Butkovskog jezera, što su iskoristile njemačke snage da izvrše obilazak „Metaksasovog postava“ te presjeku željezničku prugu prema Solunu i time odsjeku sve grčke snage istočno od Vardara. U međuvremenu su grčke snage počele s napadom na talijanske snage u Albaniji, ali je navedeni napad ubrzo obustavljen zbog prodora njemačkih snaga u Makedoniju smjerom Prilep – Bitolj, čime je ozbiljno ugroženo lijevo krilo grčko-britanskih snaga (Britanci su kao pomoć Grčkoj poslali „Skupinu W“ jačine dvije divizije). Njemačka 2. oklopna divizija je 9. travnja 1941. zauzela Solun čime je izvršeno okruženje „Metaksasovog postava“, odnosno cjelokupne grčke „Istočno-makedonske vojske“, koja je kapitulirala istoga dana. Suočeno s ovom situacijom, grčko vrhovno zapovjedništvo donosi odluku o povlačenju svih snaga iz Albanije i sa sjevera Grčke na crtu Olimp – Bistrica – Prespansko jezero. Nakon četiri dana teških borbi njemačke snage su uspjele probiti grčko-britanske položaje i nastaviti prodor prema jugu te su 19. travnja 1941. izbile u Tesaliju. Budući da je situacija postala bezizgledna, zapovjednik grčke Epirske vojske, general Georgios Tsolakoglou, 21. travnja 1941. dogovara primirje s general-feldmaršalom Listom.

Navedeni ugovor o primirju je 23. travnja 1941. potpisan u Solunu kao akt kapitulacije te je proširen i na Talijane. Od 22. do 30 . travnja njemačke i talijanske snage nastavile su s borbenim djelovanjima sa zadaćom onemogućavanja povlačenja britanskih snaga i zauzimanja čitavog grčkog državnog teritorija. Njemačke postrojbe su 27. travnja 1941. ušle u Atenu, a nakon zauzimanja čitavog Peloponeza, Nijemci počinju sa zauzimanjem otoka u Egejskom moru, dok Talijani zauzimaju otoke u Jonskom moru. Poslije temeljitih priprema, 20. svibnja 1941. godine, njemačke padobranske i zračno-desantne postrojbe izvršile su desant na Kretu (pothvat „Merkur“), za čije su zauzimanje vođene teške borbe s pretežito britanskim snagama, koje su okončane 1. lipnja 1941. potpunim zauzimanjem Krete od strane njemačkih postrojbi. Po okončanju borbenih djelovanja okupirani grčki teritorij podijeljen je između Italije, Njemačke i Bugarske.

Talijansko okupacijsko područje (do rujna 1943.)

Talijansko okupacijsko područje u Grčkoj obuhvaćalo je sljedeća područja: Epir, Tesaliju, središnju GrčGrčku, Peloponez, otočje Ciklade te istočni dio Krete, dok su Jonski otoci, odmah po njihovu zauzimanju od strane talijanskih postrojbi, pripojeni Kraljevini Italiji. Kraljevina Italija izrazila je namjeru izvršenja aneksije otočja Cikladi te je na samom otočju, osim razmještaja postrojbi talijanske vojske, započeto s uvođenjem i talijanske civilne uprave, međutim, ovaj proces nije okončan do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine.

Na svom okupacijskom području Italija je svu civilnu i policijsku vlast prepustila novouspostavljenoj grčkoj vladi, dok je pri navedenoj vladi imenovala svoga opunomoćenika u liku veleposlanika Pellegrina Ghigia, čija je zadaća bila, osim formalnog predstavljanja Kraljevine Italije kod vlade Grčke države i nadzor rada pojedinih ministarstava grčke vlade te rada područnih prefektura (županija) na talijanskom okupacijskom području. Ipak, glavni faktor provedbe okupacijskih zadaća bile su talijanske oružane snage te je Vrhovno zapovjedništvo talijanskih oružanih snaga imenovalo generala Carla Gelosa, zapovjednika 11. vojske, za Zapovjednika talijanskih oružanih snaga u Grčkoj (Supergrecia), koji je navedenu dužnost obavljao do svibnja 1943. godine, a potom je za novoga zapovjednika imenovan general Carlo Vecciarelli. Zapovjedniku talijanske vojske u Grčkoj podređeni su stožeri triju zborova (III., VIII. i XXIV.) s ukupno osam divizija te sve zrakoplovne i pomorske snage razmještene na navedenom okupacijskom području. Od snaga razmještenih na otočju Dodekanez i novopridošlih talijanskih postrojbi koje su izvršile okupaciju otočja Cikada te istočnog dijela Krete ustrojeno je Zapovjedništvo talijanskih oružanih snaga na Egeju (Superegeo), a za zapovjednika je imenovan viceadmiral Inigo Campioni, kojem su podređene sve postrojbe vojske, zrakoplovstva i mornarice na egejskim otocima. U navedenom rasporedu talijanske snage dočekat će kapitulaciju Kraljevine Italije kada će u samo nekoliko dana biti, u najvećem dijelu, razoružane od strane njemačkih postrojbi, dok će najveći broj vojnika biti otpremljen u zarobljeništvo, jedan će se dio talijanskih vojnika nastaviti boriti na njemačkoj strani, a jedan dio će prijeći u redove grčkih partizana.

Bugarsko okupacijsko područje

Područje Trakije i istočne Makedonije predano je, nakon kapitulacije grčkih snaga, na upravljanje Carevini Bugarskoj koja je navedena područja potom anektirala. Detaljni prikaz stanja na području Trakije i istočne Makedonije bit će dan u sljedećem broju časopisa „Vojna povijest“ kao dio teme o Velikoj Bugarskoj.

Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2015.