Pri svakom vojnom okrugu na području Trećeg Reicha ustrojeno je mjesto Višeg SS i policijskog vođe (Höhere SS-und Polizeiführer) koji je na svom području objedinjavao rad policije sigurnosti (Sicherheitspolizei, odnosno SIPO – koju su činile: Tajna državna policija, odnosno GESTAPO i Kriminalistička policija, odnosno KRIPO) i službe sigurnosti (Sicherheitsdienst, odnosno SD) kroz Zapovjednika policije sigurnosti i službe sigurnosti (Befehlshaber der SIPO und SD – BdS). Drugi segment rada Višeg SS i policijskog vođe bilo je zapovijedanje postrojbama Policije reda (Ordnungspolizei – ORPO, koja se sastojala od Zaštitne policije – Schutzpolizei, odnosno SCHUPO i Oružništva – Gendarmerie) putem Zapovjednika policije reda (Befehlshaber der ORPO – BdO). Zaštitna policija je bila ustrojena u bojne i kasnije u pukovnije, dok je oružništvo imalo teritorijalnu strukturu ustroja (u općinama su ustrojavane postaje, a u okruzima satnije oružništva).
Na području XVIII. vojnog okruga ustrojeno je mjesto Višeg SS i policijskog vođe „Alpskog područja“ („Alpenland“) na kojem se nalazio SS general i general policije (SSObergruppenführer und General der Polizei) Erwin Rösener. Odmah po ustrojavanju mjesta načelnika civilne uprave, Rösner je zapovjevom dio ustrojavanje mjesta Zapovjednika policije sigurnosti i službe sigurnosti (Kommandeur der SIPO und des SD – KdS) za Donju Štajersku u Mariboru (SS pukovnik Otto Lurker) i južnu Korušku na Bledu (SS potpukovnik Max Volkenborn). Oba navedena zapovjednika su u prvom redu bila odgovorna Nadzorniku policije sigurnosti i službe sigurnosti (Inspekteur der SIPO und des SD – IdS, SS pukovnik Walter Blume, a poslije SS pukovnik Walter Brunner) koji je bio dio stožera Višeg SS i policijskog vođe „Alpskog područja“. Zapovjedništvo policije sigurnosti i službe sigurnosti dijelilo se na četiri odjela: opći, tajne državne policije, kriminalističke policije i službe sigurnosti.
U svakom okrugu ustrojena je Ispostava policije sigurnosti i službe sigurnosti (Aussenstelle) koja je imala tri odsjeka: opći, tajne državne policije i službe sigurnosti. Glavna zadaća policije sigurnosti i službe sigurnosti bio je nadzor nad političkim protivnicima te suzbijanje općeg kriminaliteta. U području Slovenije pod njemačkom upravom policija sigurnosti i služba sigurnosti je u prvom redu svoj rad usmjerila na borbu protiv partizanskog pokreta, a posebno protiv komunističkih aktivnosti u gradovima. Uz navedene zapovjednike policije sigurnosti i službe sigurnosti pri načelnicima civilne uprave ustrojena su i mjesta Zapovjednika policije reda (Kommandeur der ORPO – KdO) koji su također u prvom redu bili podčinjeni Nadzorniku policije reda (Inspekteur der ORPO – IdO, policijski general-bojnik Karl Schreyer, a od svibnja 1942. policijski general-bojnik Hans Brenner) koji je kao i IdS bio dio stožera Višeg SS i policijskog vođe „Alpskog područja“. Tako je Rösener za zapovjednika policije reda za Donju Štajersku imenovao pukovnika zaštitne policije Iwana Nowotnya (stožer u Mariboru) kojem su podčinjene: 315. i 320. bojna zaštitne policije te 72. pričuvna bojna zaštitne policije. Za Zapovjednika policije reda u južnoj Koruškoj imenovan je oružnički pukovnik Rudolf Handl (stožer na Bledu) kojem su podređene pričuvne 171. i 181. bojna zaštitne policije. Krajem 1941. godine zbog jačanja partizanskog pokreta na području Južne Koruške dolaze nove bojne zaštitne policije: 44. te 93. i 325. pričuvna bojna i potom motorizirana bojna oružništva „Alpenland III.“. Tijekom svibnja 1941. godine pri svakoj oružničkoj postaji počelo je s ustrojavanjem Pomoćne policije (Hilfspolizei) uglavnom od pripadnika bivšeg oružništva (žandarmerije) Kraljevine Jugoslavije. Pri većim poduzećima ustrojena je „Radna zaštita“ (Werkschutz) koja je imala zadaću čuvanja proizvodnih pogona te sprječavanje sabotaža na istima.
Sredinom 1942. godine na područje Južne Koruške kao pojačanje tamo angažiranim policijskim snagama, dolazi 18. policijska gorska pukovnija (tri streljačke policijske bojne i policijski topnički gorski sklop). Navedena policijska pukovnija je prije upućivanja na teren prošla obuku u gorskom ratovanju. Početkom 1944. godine dolazi do upućivanja novih policijskih snaga na područje Slovenije anektirano od Trećeg Reicha, tako u južnu Korušku dolaze: 13., 14. i 28. SS policijska pukovnija, dok u Donju Štajersku dolaze: 19. i 25. SS policijska pukovnija i I. bojna 27. SS policijske pukovnije. Na području Gorenjske 9. siječnja 1944. godine ustrojeno je „Gorenjsko domobranstvo“ (Oberkrainer Selbstschutz) sa svojim stožerom u Kranju i snagom od 1000 domobrana. Za zapovjednika je imenovan potpukovnik Slavko Krek, a nakon njegove pogibije zapovjedništvo preuzima potpukovnik Franz Erpič. U listopadu je snaga Gorenjskog domobranstva dosegla 2000 ljudi, a od 200 najboljih domobrana ustrojena je posebna jurišna satnija. Početkom svibnja 1945. godine Gorenjsko domobranstvo je imalo snagu od 2600 domobrana koji su se uspješno uspjeli povući na područje Austrije pred napredujućim partizanskim snagama.
U siječnju 1945. godine dolazi do daljnjeg pojačavanja policijskih snaga u južnoj Koruškoj s I. bojnom SS policijske pukovnije „Alpsko prigorje“ (Alpenvorland) i 17. SS policijskom pukovnijom te Policijskom pukovnijom „Nagel“ (ustrojenoj od Grka dragovoljaca u njemačkoj policiji). Od 25. travnja 1945. godine pod zapovjedništvo SS generala Rösenera stavljen je i Ruski zaštitni zbor sa zadaćom osiguranja prometnica. Većina policijskih postrojbi se tijekom travnja 1945. godine povukla na područje Austrije.
Operativna zona Jadransko primorje (Operationszone „Adriatisches Küstenland“)
Adolf Hitler je 10. rujna 1943. godine potpisao „Smjernice za uređenje okupiranog talijanskog područja“ kojima je određeno ustrojavanje Operativne zone „Jadransko primorje“ koja je obuhvatila postojeće talijanske pokrajine (provincije): Udine (Furlanija), Gorica, Trst, Istra, Rijeka i Kvarner te Ljubljana. Istim „Smjernicama“ za Visokog povjerenika (Obersten Kommissare) za Operativnu zonu Jadransko primorje imenovan je Dr. Friedrich Rainer. U međuvremenu proglašena Talijanska socijalna republika pod vodstvom Benita Mussolinija polagala je pravo na sva područja koja su prije kapitulacije Kraljevine Italije bila pod njezinom upravom što je dovelo do zategnutih odnosa između službenih tijela Talijanske socijalne republike i ureda visokog povjerenika. Sam Hitler je razriješio prijepor odlukom da navedeno područje Operativne zone „Jadransko primorje“ ostaje dio talijanskog teritorija, ali da se zbog potreba vođenja rata na njemu „privremeno“ uvodi njemačka uprava. Visoki povjerenik za operativnu zonu „Jadransko primorje“ smjestio je svoje sjedište u Trstu te je izvršio podjelu poslova u Visokom povjerenstvu. Za svoga zamjenika s titulom Predsjednika uprave imenovao je Ferdinanda Wolseggera, a samu upravu podijelio na sljedeće odjele: tajništvo, I. (unutarnji), II. (promidžba, tisak i kultura), III. (financije), IV. (pravosuđe), V. (znanost i obrazovanje), VI. (poljodjelstvo i šumarstvo), VII. (gospodarstvo), VIII. (rad), IX. (graditeljstvo) i X. (planiranje izgradnje). Uz navedeno, određene su službene osobe za vezu s Wehrmachtom i Ministarstvom vanjskih poslova Trećeg Reicha te pet povjerenika: za stranačka pitanja, za promet, za poštanski promet, za pomorski promet i za radnu službu. Potom je Rainer imenovao predsjednike uprava za pojedine pokrajine (provincije): Bruno Coceani (Trst), Marino grof Pace (Gorica), Riccardo de Beden (Udine), Alessandro Spalatin (Rijeka i Kvarner), Ludovico Artusi (Istra) i Lav Rupnik (Ljubljana). Nijemci su zadržali postojeću talijansku lokalnu upravu i teritorijalnu podjelu na okruge (kotare) i općine, samo su načelnicima okruga (kotara) dodijeljeni „Njemački savjetnici“ (Deutscher Berater) koji su nadzirali provedbu odluka koje je donosio Visoki povjerenik.
Uz ured Visokog povjerenika kao vrhovnog civilnog upravitelja u Operativnoj zoni „Jadransko primorje“ ustrojeno je i mjesto Zapovjednika operativne zone „Jadran Jadransko primorje“ (Befelhshaber der Operationszone „Adriatisches Küstenland“) koji je predstavljao vrhovnu vojnu vlast u zoni. Krajem 1943. godine od navedenog zapovjedništva ustrojeno je zapovjedništvo LXXXXVII. zbora. Na mjesto zapovjednika imenovan je general gorskih postrojbi Ludwig Kübler kojemu su podređene: 71. pješačka divizija (zapovjednik: generalbojnik Wilhelm Raapke) s razmještajem na području Opatije zatim prelazi na područje Trsta te krajem 1944. odlazi na Istočno ratište. Potom 162. pješačka divizija (popunjena turkmenskim dragovoljcima, zapovjednik: general-bojnik Prof. Dr. Oskar Ritter von Nidermayer do 21. svibnja 1944., a potom general-poručnik Ralph von Heygendorff) razmještena na području Udina i Gorice te 188. pričuvna gorska divizija (zapovjednik: general-bojnik Hans Hösslin) razmještena na području od Trsta do Rijeke i 237. pješačka divizija (zapovjednik: general-poručnik Hans von Graevenitz) na području Istre. Zboru su bile podređene i : Oklopna bojna „Jadran“ i 258. oklopna satnija na području Postojne.
Početkom 1945. godine na području odgovornosti LXXXXVII. zbora ustrojene su tri „tvrđave“ (odnosno područja koje je trebalo dodatno utvrditi i pripremiti za odsudnu obranu): Trst (zapovjednik: general-bojnik Hans Sauberbrey do sredine travnja 1945., a potom pukovnik Martin Berger do 1. svibnja 1945. te zatim general-bojnik Hermann Linkenbach), Pula (zapovjednik: kontraadmiral Georg Waue) i Rijeka (zapovjednik: pukovnik Friedrich Zimmermann). U ožujku 1945. godine zapovjedništvu LXXXXVII. zbora podčinjeni su i Srpski dragovoljački zbor (Srpski dobrovoljački korpus, jačine pet pukovnija, pod zapovjedništvom generala Koste Mušickog) te jedna pukovnija popunjena pripadnicima Srpske državne straže („Nedićeva pukovnija“). Većina navedenih snaga je krajem rata okružena i razbijena od strane partizanskih snaga, a ostaci su do 15. svibnja 1945. godine položili oružje. Uz civilnu i vojnu komponentu na području Operativne zone „Jadransko primorje“ uspostavljena je i policijska komponenta. Najviše službeno policijsko tijelo bilo je ono Višeg SS i policijskog vođe „Jadranskog primorja“ na čijem čelu se nalazio SS general-poručnik i general-poručnik policije (SS-Gruppenführer und Generalleutnant der Polizei) Odilo Globocnik. Kao neposredni zapovjednici Globocniku su podređeni: Zapovjednik policije sigurnosti i službe sigurnosti (Befehlshaber SIPO und des SD – BdS) SS potpukovnik Dr. Gustav Weimann, a potom SS general-bojnik Wilhelm Günther i potom SS pukovnik Emanuel Schäfer te Zapovjednik policije reda (Befehlshaber der ORPO – BdO) pukovnik zaštitne policije Hermann Kintrup. U svakoj od pokrajina (provincija) u nadležnosti Višeg SS i policijskog vođe „Jadranskog primorja“ ustrojeno je mjesto SS i policijskog vođe (SS und Polizeiführer): SS-Oberführer Rudolf Nowotnik (provincija Trst), SS-Oberführer Willy Feil (provincija Udine), SS pukovnik Josef Taus (provincija Gorica), SS pukovnik Wilhelm Traub (provincija Rijeka i Kvarner) i SS general-bojnik Erasmus Malsen (Istra). Za Ljubljansku provinciju nije uspostavljeno mjesto SS i policijskog vođe budući da je ona u dogovoru između
Globocnika i Rösenera stavljena pod privremeno zapovjedništvo Rösenera. Svaki od navedenih SS i policijskih vođa zapovijedao je oružništvom te postrojbama zaštitne policije na svom području dok su ispostave policije sigurnosti i službe sigurnosti (Trst, Udine, Gorica, Rijeka, Pula i Ljubljana) bile direktno podređene Zapovjedniku policije sigurnosti i službe sigurnosti pri Višem SS i policijskom vođi „Jadranskog primorja“.
Osim navedenih ustanova, Globocniku su bile podređene i operativne policijske postrojbe: 10. i 15. SS policijska pukovnija, policijska bojna „Bozen“ i 319. policijska bojna te stražarska policijska bojna. Od talijanskih snaga Globocniku su bili podređeni: Crni zdrug (Brigata Nera, zapovjednik: pukovnik Lucio Samboa) u Trstu, 2. pukovnija Milicije za teritorijalnu obranu (Milizia diffesa teritoriale – MDT) u Puli pod zapovjedništvom pukovnika Ruggieroa Melona i pukovnija „Tagliamento“ u Udinama pod zapovjedništvom pukovnika Antonia Zaliania te talijanska dragovoljačka policijska bojna „Gorizia“. Na ovom području je nastavilo sa svojim radom i Posebno nadzorništvo za javnu sigurnost (na čelu sa Dr. Giuseppeom Gueliem) sa sjedištem u Trstu i ispostavama u: Udinama, Gorici, Rijeci i Puli. Sve navedene postrojbe ili njihovi ostaci su u travnju 1945. godine pod pritiskom prodora partizanskih snaga izvršile povlačenje na područje sjevera Italije.
Slovensko domobranstvo (Slowenisches Heimatwehr)
Bivši divizijski general Vojske Kraljevine Jugoslavije i gradonačelnik Ljubljane do rujna 1943. godine, Lav Rupnik imenovan je 18. rujna 1943. za predsjednika uprave za Ljubljansku pokrajinu. Rupnik je već 24. rujna 1943. postrojio „Slovensku domobransku legiju“ od 2000 bivših pripadnika talijanskog MVAC-a. Međutim, već 30. rujna 1943. SS general Rösener preuzima zapovjedništvo nad navedenom legijom te imenuje pukovnika Franza Krennera za zapovjednika, a ime legije se mijenja u „Slovensko domobranstvo“, dok je Rupniku dana titula „General nadzornik Slovenskog domobranstva“. Sama legija je preustrojena u tri bojne.
Do kraja 1943. godine snaga Slovenskog domobranstva dosegla je 63 satnije od kojih su 43 bile teritorijalne, odnosno vezane za svoje matično područje dok je preostalih 20 satnija bilo ustrojeno kao mobilne postrojbe. Osim navedenih satnija postrojene su i specijalizirane satnije: opkoparska, dojavništva, zdravstvena i graditeljska. Početkom 1944. godine od zaplijenjenih talijanskih topova postrojene su i tri topničke bitnice Slovenskog domobranstva. U međuvremenu, 12. listopada 1943., ustrojen je „Organizacijski stožer Slovenskog domobranstva“ na čelu s pukovnikom Krennerom koji je odmah pristupio preustroju 20 mobilnih satnija (od rujna do studenoga 1943.) te je od njih postrojeno pet bojni: 1. (Ljubljana), 2. (Vrhnika), 3. (Kostanjevica), 4. obučna (Ljubljana) i 5. (Novo Mesto). Snaga Slovenskog domobranstva narasla je do kraja 1943. godine na 10 500 domobrana.
U siječnju 1944. godine u Ljubljani je počela s radom i Dočasnička škola Slovenskog domobranstva. Tijekom veljače 1944. godine izvršen je novi preustroj Slovenskog domobranstva i tada su sve postrojbe domobranstva ustrojene u skupine: 1. skupina na području Ljubljane (devet streljačkih satnija, šest satnija za obuku, jedna satnija opkopara i dvije topničke bitnice), 2. skupina za osiguranje željezničke pruge Ljubljana – Rakak – Postojna – Grosuplje (12 satnija i pet oklopnih vlakova), 3. skupina na području Novog Mesta (11 satnija) i 4. skupina na području Škofja Loka – Grosuplje (15 satnija i Jurišna bojna „Križ“ ustrojena 26. ožujka 1944.). Ukupna snaga svih skupina iznosila je 12 000 domobrana. Skupine mijenjaju ime u „operativne zone“ 16. svibnja 1944. godine i istoga dana je zapovjeđeno postrojavanje po jedne jurišne bojne u svakoj skupini, odnosno operativnoj zoni.
Tako su postrojene sljedeće jurišne bojne: 1. „Sjever“ (Ljubljana), 2. „Zapad“ (Rakak), 3. „Sredina“ (Grosuplje), 4. „Istok“ (Trebnje) i 5. (od Jurišne bojne „Križ“ kao opća pričuva). Tijekom ljeta 1944. godine Slovensko domobranstvo vodi teške borbe s partizanskim snagama, a na dio domobranskih postrojbi ima učinak i amnestija proglašena od strane partizanskog vodstva u kolovozu 1944. za sve one koji napuste redove domobranstva što dovodi do osipanja pojedinih postrojbi. Početkom 1945. godine izvršen je posljednji preustroj Slovenskog domobranstva kada su postrojene tri pukovnije (1., 2. i 3.), a svaka od pukovnija imala je po dvije bojne. Navedene pukovnije su ustrojene od jurišnih bojni dok je izvan sastava pukovnija ostalo još 30 samostalnih satnija Slovenskog domobranstva vezanih za obranu pojedinih uporišta. Najveći dio postrojbi Slovenskog domobranstva predao se britanskim snagama, u svibnju 1945. godine kod Bleiburga, koje su ih odmah potom isporučile partizanskim snagama što je za većinu slovenskih „domobranaca“ to bio kraj.
Slovenski narodni sigurnosni zbor (Slovenski narodni varnosni zbor – SNVZ)
Na temelju odobrenja Višeg SS i policijskog vođe „Jadranskog primorja“ SS generala Globocnika 12. studenoga 1943. u Kopru je ustrojen „Slovenski narodni sigurnosni zbor“ pod zapovjedništvom potpukovnika Antona Kokalja. Organizacijski stožer Slovenskog domobranstva krajem 1943. godine upućuje u SNVZ nekoliko svojih časnika sa zadaćom provedbe obuke. Do kolovoza 1944. godine SNVZ je dostigao snagu od 16 satnija (1782 pripadnika). Prema zapovijedi SS generala Globocnika, 27. listopada 1944. godine, izvršen je preustroj SNVZ-a u 1. slovensku obalsku jurišnu pukovniju od četiri bojne (svaka bojna je imala četiri streljačke i jednu satniju za podršku opremljenu teškim strojnicama i bacačima mina). U veljači 1945. godine pogiba zapovjednik potpukovnik Kokalj, a zapovjedništvo preuzima SS bojnik Georg Michalsen do travnja 1945. kada posljednji zapovjednik postaje bojnik Janko Debeljak. Prva slovenska obalna jurišna pukovnija povukla se pred partizanskim snagama prema Gorici, gdje se predala britanskim snagama koje su postupile isto kao i u slučaju postrojbi Slovenskog domobranstva te promptno isporučila zarobljenike partizanskim postrojbama.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u ožujku 2015.
